Piše: Aldin Arnautović
Primjer prvi: Gledam Facebook montažu o izvještavanju sa projekcije filma „U zemlji krvi i meda“ u Berlinu, i diže mi se kosa na glavi. Izvještač iz entiteta Republika Srpska izvještava o „debaklu“ filma. Novinari iz entiteta Federacija Bosne i Hercegovine izvještavaju o „ovacijama“ za film. Kako je to moguće? Isti događaj, dva dijametralno suprotna tumačenja. A istina?
Primjer drugi: Famozni slučaj „Dobrovoljačka ulica“. Gledam televizijski izvještaj o tom događaju. Mediji iz Federacije događaj su proglasili „pobjedom branilaca“ Sarajeva. U medijima iz Republike Srpske govori se o „nezapamćenom zločinu“. Mediji „wanna be objektivni“ prenose obje strane. A istina?
Primjer treći: Jedna dnevna novina u RS-u objavila je identitet ljudi koji su u Prijedoru organizovali neformalnu projekciju filma Angeline Jolie, nakon što su političari u tom entitetu film ocijenili „pristrasnim“, a distributeri odbili da ga prikažu u kinima. Zašto je važno objaviti imena ljudi u tom članku?
Jedan moj prijatelj, koji je iz istog grada gdje se radnja ove priče dešava, kaže:
„Konkretan cilj ovog članka je da se identifikuje osoba iza psudonima radost strynik, kako bi neki napaljeni kreten mogao lakše da je nađe i priupita za zdravlje. Praksa Kozarskog vjesnika iz 1992”.
Primjera je mnogo. „Snajpersko” novinarstvo postalo je trend. Novinari u oba entiteta utrkuju se u rušenju etičkih normi i pravila. Može im se. Nema kazne, nema prezira profesije, nema zadovoljštine za žrtve njihovog medijskog terora.
Prava i odgovornosti
Kako se desilo da novinari postaju „siledžije”? Da rade za političare i neformalne centre moći, da „utjeruju” dugove i poslove za vlasnike medija? Kako se desilo da novinarstvo ne služi za opću dobrobit i istinito informisanje? Da mediokriteti i neznalice postaju novinarske perjanice? Da o novinarstvu i vijestima odlučuju ekonomisti, pravnici, policajci, agronomi i svi drugi, a ne novinari? Da direktori ili političari novinarima govore šta i kada treba pitati? Da isti ti ljudi određuju šta i kada treba objaviti?
Kako se desilo da ova tako važna profesija koja, zbog moći koju nosi, ima i etiku, toliko sroza sebe samu?
Odgovor leži dvije ili više decenija unazad. I isti je kao i odgovor na pitanja kako se desilo da novinari ratni huškači, odgovorni za kreiranje atmosfere straha i progona, fabrikovanje informacija I vijesti, danas budu ugledni ljudi, profesori, direktori, diplomate?
Krivi smo mi što smo ih pustili.
I vi koji im vjerujete.
Zato kolege, kada nam sljedeći put ljudi na ulici kažu „vi ste za sve krivi” nemojmo se braniti, nego spustimo glavu pred njegovim veličanstvom Gledaocem/ Čitaocem/ Slušaocem. Jer, nije mu ovo daleko od istine. A novinar ima 5 PRAVA. I dvostruko više ODGOVORNOSTI.
Zamislimo samo da umjesto medijskih „metaka i granata” iz naših kompjutera izlaze pozitivne priče, izvještaji o ispravnim vrijednostima i utemeljene kritike. Zamislimo samo, da umjesto nacionalne, vjerske i rasne ostrašćenosti promoviramo univerzalne ljudske vrijednosti i prava. Zamislimo samo, da imamo malo više „obraza”, znanja i hrabrosti.
Ovo bi sigurno bio mnogo, mnogo ljepši otok.
Izvor: Al Jazeera