Dugo očekivani susret

Početak jednog prijateljstva: Osnovna škola "Grbavica II", nekadašnja "Bratstvo i jedinstvo" (O. Š. "Grbavica II")

Piše: Selma Milovanović

“Drage moje, dolazim u Pariz na sedam dana u martu”, napisala je Sanja iz Amerike Emini i meni krajem prošle godine. “Dolazite li i vi?”

Nije trebala dvaput pitati. Emina i ja, na Bliskom istoku i u Sarajevu, odmah smo rezervisale avionske karte. Prošlo je 10 godina od prethodnog susreta nas tri i ništa nas ne bi moglo zaustaviti, pa čak ni Sanjina druga trudnoća, za koju je saznala samo nekoliko sati nakon što nas je obradovala svojim prijedlogom.

Ne sjećam se kako sam upoznala Sanju, ali znam da smo kao djeca bile nerazdvojne. Kada se spremala da krene u školu 1985., natjerala sam roditelje da upišu i mene – iako mi je šesti rođendan bio sedmicu nakon početka školske godine.

Kratak put od naših zgrada do Osnovne škole “Bratstvo i jedinstvo” prelazile smo zajedno. Sa Sanjom povezujem prve nestašluke, prvi samostalni odlazak u grad, beskrajne rasprave o prvim simpatijama …

Početak prijateljstva s Eminom, pak, nikad neću zaboraviti. A ko bi i mogao zaboraviti desetogodišnju djevojčicu koja je samoinicijativno došla iz susjednog naselja, zakucala na direktorova vrata, te zamolila da bude primljena u našu školu, jer se u njenoj kao strani jezik učio ruski, a ne engleski!

Prekinute veze

Dok slijećem na pariški aerodrom Charles de Gaulle, u glavi mi se vrte davno potisnute slike.

Bit će da je zato što svaki susret i rastanak sa Sanjom i Eminom već dvije decenije povezujem s aerodromima.

Na početku opsade Sarajeva, moja nana se sasvim neočekivano sjetila da Sanjin otac radi na aerodromu. Pozivom je ustanovila da je baš tog popodneva iz grada odlazio posljednji avion, čiji su putnici bili isključivo žene i djeca, te da bi se moglo naći mjesto i za mene. Nekoliko sati kasnije, napustila sam Sarajevo sa 12 godina i jednim koferom u ruci.

Bila je 1998. kad sam prvi put nakon rata na londonskom aerodromu Heathrow ugledala Eminu, a od tada se “ganjamo” po svijetu svakih par godina.

Činjenica da smo uspjele ponovo pronaći jedna drugu u vrijeme prije Facebooka puka je slučajnost. Na dan kada je moja porodica protjerana sa Grbavice, sarajevskog naselja u kojem sam živjela prije rata, moja majka srela je Emininu tetku, koja joj je ispričala kako je Emina izbjegla u London, te od nje uzela moju zagrebačku adresu.

Jedno od Emininih prvih javljanja iz Engleske uvijek ću pamtiti. Bio mi je rođendan – prvi bez roditelja i prijatelja. Mislila sam da je greška kada mi je poštar uručio ogromnu čestitku, veličine A3, kakvu do tada nikada nisam vidjela. Bila je od Emine, njene majke i brata. Pročitavši je, znala sam da više nikada neću biti sama. I danas je smatram najvrijednijim predmetom koji posjedujem.

Za Sanju nismo znale ništa do kraja 2001. u vrijeme kada sam s porodicom već emigrirala u Australiju, zemlju u kojoj sam ostala sve do sredine prošle godine. Bukvalno sam pala sa stolice kada sam, u redakciji dnevne novine u kojoj sam radila, pročitala Sanjin e-mail. Sanja, koja je tada već neko vrijeme živjela u Americi, našla me je preko interneta nakon što su objavljeni moji prvi članci.

Godinu kasnije, okupile smo se kod Emine u Londonu, smijući se činjenici da govorimo engleski sa tri različita naglaska.

Pitanje Sarajeva

Pred moj dolazak u London, Sanja i Emina srele su se u Sarajevu. Bio je to prvi put da su obje posjetile rodni grad poslije rata, a za Sanju i jedini u proteklih 20 godina.

Uvijek čvrsta i odrešita Emina govorila je kako se u Sarajevu osjećala potpunim strancem, stideći se što je nekog prolaznika morala pitati kuda ide određena tramvajska linija. O stanu u kojem je odrasla, također u jednom od naselja opkoljenih tokom rata, nije mnogo pričala, ali bol na njenom licu rekla nam je sve. Zaključila je (poznajući je, po mom mišljenju pogrešno) da vjerovatno nikada ne bi diplomirala na jednom od najprestižnijih univerziteta na svijetu i postigla toliko mnogo za tako kratko vrijeme da je ostala u Sarajevu. Do tada se njen svijet znatno razlikovao od našega – većinu školovanja provela je po internatima, stalno govorila engleski i, kako se Sanji i meni tada nepravilno činilo, gubila svoj bosanski identitet.

Pričajući o tadašnjim vezama, Emina je bila jasna da joj nije ni na kraj pameti da eventualno traži nekog Bosanca, dok je Sanja, koja je također nedvojbeno odlučila ostati u svojoj novoj domovini, bila čvrsta u naumu da će se “svakako udati za našeg čovjeka”.
“Pa šta misliš, da mi djeca ne znaju naš jezik i da ih ja uspavljujem američkih pjesmicama – ma nema šanse”, govorila nam je.

Moj stav je te, kao i narednih godina, bio da ću vjerovatno jednog dana zasnovati porodicu s nekim Australcem, jer su sve moje ozbiljne veze bile upravo s Australcima. U to vrijeme nisam razmišljala gdje ću dugoročno živjeti, ali sam pretpostavljala da će to vjerovatno biti Australija. Život u toj zemlji bio je dobar, posao dinamičan i izuzetno zanimljiv i barem površinski, sve je bilo onako kako bi trebalo biti, ali moji odlasci u Sarajevo u narednim godinama postajali su sve češći.

Neki novi klinci

Deset godina nakon tog prvog susreta u Londonu, i dalje živimo na tri različita kontinenta, samo što smo Emina i ja promijenile adrese.

Kako je i naumila, Emina se udala za Engleza, ali prije njihovog vjenčanja, iznenadila ga je avio-kartom za Sarajevo. Prije par godina, kada smo sve troje zajedno ljetovali, opet u Sarajevu, Emina mi je kazala kako joj je bilo izuzetno važno da njen suprug upozna njen rodni grad i nju u tom kontekstu. Vjenčali su se u jednom hrvatskom ljetovalištu. Trenutno žive na Bliskom istoku sa dvogodišnjim sinom koji jako liči na mamu.

Nakon neuspješne veze s Balkancem, Sanja se zaljubila i udala za Amerikanca, kojem je davno prije udaje kazala kako će njihova buduća djeca obavezno govoriti i bosanski. Tako su “Razbolje se lisica” i drugi hitovi nekadašnjeg dječijeg hora Kolibri, danas omiljene pjesmice Sanjine dvogodišnje kćerke. Oko odabira imena također je bilo po Sanjinom  – “Rekla sam mužu, neće bit’ Miladin, ali vala neće ni Joshua”, kazala nam je kroz smijeh u Parizu. Suprug Amerikanac, kojeg, ako uđe u auto poslije Sanje, na CD playeru dočeka Haris Džinović navijen “do daske”, odmah se složio sa odlučnom Sarajkom. Imena koja su odabrali za kćerku i nerođenog sina, definitivno su balkanska, ali mogu proći i kao američka.

Kada sam prije dvije godine definitivno odlučila da ću se vratiti u Sarajevo, prvo sam rekla Emini. Bojala sam se njene reakcije, znajući da će savjet osobe koja me najbolje poznaje biti vrlo promišljen, ali i brutalno iskren. “Samo naprijed”, bio je njen odgovor.

Sanja, koja me je prije sedam godina posjetila u Australiji, u telefonskom razgovoru čula je moje prve utiske o novom početku u Sarajevu. “Kad si mi prvi put rekla da se vraćaš u Sarajevo, mislila sam da si luda”, napisala mi je kasnije. “Ali sad znam da nikada nisi zvučala sretnije. Uradila si pravu stvar”.

Dok smo ranije ovog mjeseca u sitne sate napuštale neki pariški restoran, bilo je lijepo zaključiti da smo, bez obzira na različitosti naših životnih puteva, sve tri istovremeno zaista sretne.

Emina se smijala svojim sitnim gramatičkim greškama na bosanskom jeziku, Sanju smo kritikovale zbog činjenice da je godinama ne viđamo, dok su obje mene ispitivale o najmanjim detaljima života u gradu u kojem su provele idilično djetinjstvo. Naš sljedeći susret, ako nas neki novi klinci ne spriječe u toj namjeri, desit će se 2014 – vjerovatno u Sarajevu.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO