Šansa

Romi u Rumuniji: U Europi također većina romske djece ne završi osnovnu školu (EPA)

Piše: Martina Kiseljak

Snimala sam premijere, predsjednike. Razne političare koji često misle da su važniji no što uistinu jesu. Vrhunske sportaše. I često obične ljude. One koji bi mogli biti vaši susjedi, prijatelji rođaci….

Nekad je izjavu teško dobiti, nekad je lako. Ima ljudi koji bježe od kamere, ima onih koji baš eto žele ispričati svoju priču. Nekad mi novinari dugo čekamo na razgovor s nekim od onih političara iz druge rečenice.

Ali, ništa nije bilo tako teško kao snimiti priču o životu Roma u Zagrebu.

Specijalna pratnja

Prvo sam kontaktirala njihovog saborskog zastupnika, pa njegovog savjetnika, pa razne udruge. Da, ljudi su bili susretljivi, ali problem je nastao kad se ispostavilo da snimatelj i ja ne možemo jednostavno otići u neko romsko naselje i snimati. To tako ne ide.

Sa nama moraju ići savjetnici i predstavnici udruga. Zašto? Zato jer će nas inače potjerati. Znate, reče mi savjetnik, ljudi su vam tamo ogorčeni, nemaju ni struju, ni vodu, žive u kućama od kartona.

Dobro, pa neće biti baš tako strašno, mislila sam si.

Ali, bilo je. I strašnije.

Kad smo napokon sa cijelom svitom stigli, bilo je najgore što možete zamisliti. Desetak kvadrata pod krovom od kartona i šperploče i u njima muž, žena i desetero djece. Među njima troje školaraca. Pitam ih kako pišu zadaću. Ne pišu, smiju se. Napišu u školi, kaže njihova mama. Žali se da nema ni struje ni vode, da je teško, očajna je.

U idućoj sličnoj baraci mlada žena mi objašnjava da ona svog devetogodišnjeg sina ne šalje u školu, jer ne može. Nema ga gdje okupati, nema gdje oprati odjeću … djeca bi mu se rugala.

Nije to bilo ugodno snimanje. Ne kažem to misleći pritom na svoj prosječni građanski standard i navike, već na sve ono što se događalo oko mene i snimatelja.

‘Pitka’ voda

Sad, kad su pristali da dođemo, svi su htjeli nešto reći. Vukli su nas da snimamo još i još. Vidjeli smo i gomile smeća, pumpu s koje uzimaju vodu (Je li pitka?-pitam. Ne znamo, ali pijemo- kažu),  vidjeli smo i čuli, o, da, čuli smo ogorčene ljude koji se, barem se meni tako činilo, vrte u krug. Generacijama.

Da, teško im je. Ali, bit će i njihovoj djeci ako ne budu išla u školu, ako ne budu z n a l a   č i t a t i  
i   p i s a t i.

To romsko naselje nije daleko od Trga bana Jelačića, ali je neki sasvim drugi svijet. I nije to, naravno, neka hrvatska ekskluziva. Ima toga, znam, i u regiji i u Europi kojoj se Hrvatska pridružuje. U toj Europi također većina romske djece ne završi osnovnu školu, pa se pišu i provode strategije, programi, donose se smjernice za uključivanje Roma u društvo.

Ali, kad tako odete u neko naselje, onda vam se čini da su svi ti programi i smjernice jednostavno premalo.

Jer, gospođa iz one prve barake s desetoro djece – bila je trudna.

I ne, neću početi priču o osviještenosti i informiranosti u današnje vrijeme. Ne raspravlja mi se ni o tome tko si je kriv sam, tko nije. A ni o tome kako Romi imaju više djece da bi dobivali veći dječji doplatak i socijalnu pomoć.

Ta je gospođa trudna i uskoro će roditi još jedan smotuljak koji, čini mi se, i neće imati neku šansu… to sam zapravo htjela reći. 

Izvor: Al Jazeera