Piše: Filip Mursel Begović
Na dan kada je objavljeno da je američka pop pjevačica Whitney Houston nađena mrtva u luksuznom hotelu na Beverly Hillsu nađeno je deset mrtvih u snježnoj lavini na Kosovu, zabilježeno je desetine ubijenih prosvjednika u Siriji, ubijen je demonstrant u Saudijskoj Arabiji i pet policajaca u Afganistanu…
No, bez obzira na to, čini se da je svijet više zanimala smrt američke pop dive. Zatim je počelo grupno plakanje. Vjerni fanovi, još dok je američka policija vršila uviđaj, počeli su se okupljati pred hotelom i neutješno cmizdriti, ekstatično pjevati njene pjesme, drhtavih ruku paliti svijeće i pritom mahati američkim zastavicama.
Balkanci se ne mogu okupljati na Beverly Hillsu, ali mogu na Facebooku podijeliti svoju tugu zbog prerane tragične smrti pjevačice, ovisnice o alkoholu i raznolikoj paleti teških droga. Netko je ipak na Facebooku napisao da je utješno upravo to što za sada nema potvrde da je njena smrt povezana sa ovisnošću. Ma ‘ajte molim Vas, da je kojim slučajem prerano umro pobornik zdrave hrane i fitnessa da li bi se itko pri tom dosjetio da napiše: njegova se smrt još ne povezuje s njegovim zdravim načinom života.
Zapadni svijet
Zatim je krenulo virtualno bdijenje u stilu: „Šokirana sam, ovo mi je uništilo dan, izgubili smo veliku osobu s golemim srcem, bila je tako lijepa, svijet glazbe više nikad neće biti isti, teško mi je, zaista mi je teško – njena pjesma svirala nam je na vjenčanju…“
Zapadni svijet je sa zgražanjem gledao radni narod komunističke Sjeverne Koreje kako melodramatično i histerično nariču nakon smrti Velikog vođe Kim Jonga. I Balkanci su se zgražali, a zaboravili su kako su svojedobno iskreno plakali za Titom, a odmah potom i neutješno plakali nakon genocida. Zaključili smo da su “mali” Koreanci nenormalni, indoktrinirani, ideologizirani, idolopoklonici, jednoumnici, da su “mali” Koreanci zastrašujuće zaostali u razvoju… Iskreno, i ja bih zdušno plakao da mi netko drži pištolj uperen u sljepoočnicu. – Samo nemojte pucati – zamuckivao bih – molim vas, plakat ću iz petnih žila. Iz tog razloga siguran sam da je bilo Koreanaca koji su svoj plač jako dobro odglumili, ali isto tako sam siguran da gotovo nitko nije odglumio plač za Whitney Houston, ma koliko on bio suvremeni nalog mondene ishitrenosti. Pa tko je tu onda idolopoklonik, tko je tu (ne)normalan?
Plakao je Zapad za mnogima: plakali su za “princezom srca” Lady Dianom i zgražali se nad tim da su engleski prinčevi ostali bez majke, izbezumljemno su se hvatali za glavu, tresući je nakon smrti Amy Winhouse koju su prije toga nazivali ovisničkim ali talentiranim ‘strašilom’, cijeli svijet je padao u nesvijest nakon smrti Michaela Jacksona koji je odjednom prestao biti izoperirana i perverzna ali talentirana ‘nakaza’. Plakao je Zapad nebrojeno puta od viška materijalističke dokolice. Zamislite samo da su svi estradni karizmatici i nosioci novije spektakularne povijesti još živi, da nam se, na primjer, vrate Presley, Hendrix, Morisson, Keneddy, da se vrate svi za kojima smo plakali, a ponekad i tonuli u neizlječivu, histeričnu katatoniju. Možete li zamisliti da bi zbog toga svijet bio bolji?
Uglavnom se plače grupno, jer, to je oblik toliko nam potrebne socijalizacije. Netko je, njih petstotinjak, poginulo u Siriji, to je informacija koju odmah, mehanički, spremamo u naš registrator pamćenja, bez suzno emotivnih afektacija, no, ipak ćemo u šoku plakati za Whitney Houston – pjevačicom čarobna glasa. Mi plačemo, možda baš zato što sa sigurnošću znamo da za nama nitko neće proliti suzu. Plačemo, dakle, ne za Withney Houston, već plačemo nad svojom životnom nesrećom, plačemo zato što i slijedeći mjesec moramo otplaćivati prevelike kredite.
Nikad nisam čuo da je netko grupno plakao za tetkom Fadilom ili da je grupno plakao za djecom iz Sirije. Nikad. Plakati javno za bližnjima je sramota, tada ‘moraš biti čvrst’ i to radiš zagnjuren u jastuk da te nitko ne vidi. I što nam preostaje? Plakati za američkom divom iz televizora, iz svijeta “showbiz” sapunice možemo i javno, jer njezina smrt konkretno ne dotiče iznutricu naše privatnosti, i jer je to čin podobne socijalizacije i trendovske “in” osviještenosti. Meeee, rekla bi razumom neobdarena ovca sa bosanskog Vlašića prije nego joj stave nož pod vrat, a umjesto suza poteče joj krv. Lakše je gledati našminkano lice pop pjevačice nego ono vlastito u ogledalu koje ste kao dio namještaja kupili na kredit.
Loši glumci u monodrami
Kada umre tetka Fadila i dijete u Siriji smrt počinje prodirati u našu intimu, jer, ako je umrla tetka Fadila mogao bi umrijeti i ja, ako je netko ubio dijete u Siriji netko bi mogao ubiti i moje. To je teško prihvatiti. To guta zaborav. – A tko im je kriv – reći ćemo – kad nisu znali pjevati kao Whitney Houston. Nije ni ona kriva, pala je kao žrtva slave, imala je zaista izuzetni glas i bila je doista lijepa. Neka joj napokon pripadne spokoj duši. Ma nemam ništa protiv nje – malko se ipak čudim onima koji tuđu tragediju prisvajaju kao vlastitu.
Ima jedna orijentalna istina koja glasi – suza očna grijehe čisti – a nakon toga slijedi radost. No, ne zaboravite – to mora biti iskrena suza. Zaboravite li na bližnje, ma gdje oni bili, i počnete ishitreno plakati za medijskim zvijezdama mogli bi se usred te žalosti osjetiti kao loši glumci u monodrami koju ste sami napisali i u kojoj ćete u zadnjem činu posve oglupaviti.
Izvor: Al Jazeera