Piše: Yvonne Ndege
Pet dana koje sam provela u Maiduguriju u sjeveroistočnoj Nigeriji – epicentru nasilja koje vrši oružana grupa Boko Haram – bili su puni opasnosti. Više od godinu dana sam pokušavala dobiti pristup gradu kako bih izvještavala iz njega.
Rečeno mi je da mi je za izvještavanje potrebno odobrenje šefa nigerijskih Oružanih snaga. Također, rekli su mi da je Maiduguri klasificiran kao “sigurnosna zona”, zabranjena za novinare, prema Ministarstvu informiranja.
Na kraju sam odlučila riskirati i krenuti na put, nadajući se da ću napraviti neku reportažu, ali i pripremljena na to da neću uraditi apsolutno ništa. Sve je to bilo suprotno savjetima sigurnosnih savjetnika, kolega, nevladinih organizacija i Vladinih kontakata.
Mjesecima sam slušala kako je Boko Haram preuzeo kontrolu ne samo nad Maidugurijem, prijestolnicom Borna, već i nad velikim oblastima te države na sjeveroistoku Nigerije.
U Maiduguriju sam već bila nekoliko puta, uključujući i odlazak 2009. godine, kada sam izvijestila o ubistvu lidera te grupe Mohammedu Yusufu dok je bio u policijskom pritvoru.
Prije nego se haos ukorijenio, sjećam se Maidugurija kao iznenađujuće kosmopolitskog i mirnog mjesta, sa eklektičnom mješavinom ljudi različitih vjeroispovijesti, etničkog porijekla i subkultura; kao i različitih vrsta hrane i muzike.
Barikade i kontrolni punktovi
Ljudi Maidugurija izgledali su mi kao obični ljudi, sa nekako kraljevskim držanjem, vezani za svoju tradiciju – ali koji istovremeno imaju nekako moderan i vanjski izgled.
Država Borno dijeli granicu sa bivšim francuskim kolonijama Nigerom na sjeveru i Čadom na sjeveroistoku – pružajući jedan čudan osjećaj kao da se, također, nalazite u frankofonskoj Africi.
Tokom pet dana koje sam provela tamo, zatekla sam Maiduguri pod opsadom boraca Boko Harama i Zajedničkih borbenih grupa nigerijske vojske (JFT).
Gore opisani grad zamijenjen je mjestom sa barikadama na putevima, kontrolnim punktovima, vrećama pijeska na gotovo svakoj većoj cesti i raskrsnici. Gradom patroliraju teško naoružana vojna lica sa skijaškim maskama, spremna da pucaju u svakom trenutku.
TV vozilo poput našeg, vidno prepuno televizijske opreme, lako je moglo izazvati sumnju. Dakle, naš prvi prioritet je bio raspakirati opremu u hotelu u kojem smo odsjeli, kako bismo mogli lako putovati i izlaziti van i razgovarati sa što je moguće više ljudi.
Vrlo je teško, ako ne i nemoguće, zbog opasnosti od nasilja od Boko Harama otvoreno snimati u Maiduguriju. Dok smo bili tamo, čuli smo eksplozije bombi i ispaljivanje metaka – praćeno piskavim sirenama JTF-a, koje su se činile kao da dolaze iz svih pravaca. To se dešavalo svakih dva ili tri sata. Kasnije smo saznali da je Boko Haram granatama na raketni pogon napao položaj JTF-a i to u blizini našeg hotela.
U nekoliko navrata patrola JTF-a nas je prekinula u snimanju, želeći da znaju da li imamo vojno odobrenje za izvještavanje iz grada.
Činilo se kao da je jedini razlog zašto nas silom nisu spriječili u prikupljanju vijesti bio taj da su vojnici, na koje smo naišli, bili upoznati s mojim licem i mojim izvještavanjem o Boko Haramu. To je, čini se, smirilo situaciju. I – mora se reći – pomogla je velika popularnost Al Jazeere English u regiji.
Sigurnosna situacija u Maiduguriju je toliko loša da su iz “Maiduguristana”, kako su neki Nigerijci nazvali taj grad, pobjegli deseci hiljada ljudi. Oni nisu mogli živjeti normalanim životom, ne znajući da li će se naći u svakodnevnim eksplozijama bombi, samoubilačkim napadima i pucnjavi koja potresa dijelove grada.
Oni sa kojima smo razgovarali, a koji su odlučili ostati u Maiduguriju, kažu da je to zato što je to njihov dom i da nemaju gdje drugo ići ili nemaju sredstva za odlazak.
Prema svećeniku Davidu Bridlingu iz Katoličke crkve svetog Patrika, polovina stanovnika kršćana države Borno je napustila svoje domove.
No, “ironija” pobune Boko Harama je što je u njihovim napadima poginulo više muslimana nego ljudi bilo koje druge vjeroispovijesti – iako grupa tvrdi da želi “rast” islama u Nigeriji.
Policijski sat u Maiduguriju se strogo provodi. U državi Borno u periodu između 20 i pet sati ujutro nije dozvoljeno nikakvo kretanje. No, stanovnici su usvojili vlastiti raspored kako bi ostali živi.
Ljudi sa kojima smo razgovarali rekli su nam da niko ne pokušava izaći iz kuće prije 11 sati, te da se svako vraća kući do 16 sati, jer se većina borbi između Boko Harama i JTF-a događa u ranim jutarnjim satima. Ako nema borbi, ljudi žure obaviti sve male poslove koje mogu kako bi preživjeli i brzo se vraćaju kući.
Trojica viših pripadnika JTF-a, koji su bili tako ljubazni da se neformalno sastanu sa nama i razgovaraju o situaciji, pokušali su nam objasniti koliko je loša kriza sa Boko Haramom.
Vojna strategija
Oni su za opisivanje borbe koristili riječi “ratna zona”, “Irak” i “gerilski rat”. Objasnili su da su se borci Boko Harama uklopili u mnoge zajednice i naselja u gradu, te da je nemoguće razlikovati ih od civila.
Dvojica pripadnika JTF-a izrazila su uvjerenje da će “rat” uskoro završiti, iako je drugi bio skeptičan, objašnjavajući da je “džihad” boraca Boko Harama u Nigeriji inspiriran sukobima u Afganistanu, Iraku i Jemenu.
Zabrinjavajuće za Nigeriju i za regiju je što se sjeverna regija Malija – koju su nedavno zauzele grupe povezane sa Al-Kaidom – spominje kao moguće mjesto iz kojeg borci Boko Harama možda nabavljaju oružje. Ovaj oficir nije vidio skori kraj krize.
Siromaštvo, nezaposlenost, nedostatak obrazovanja, marginalizacija i endemska korupcija u Nigeriji navode se kao neki od razloga zašto Boko Haram nije suzbijen u više od godinu dana borbi sa snagama sigurnosti.
Postoji osjećaj da se nigerijska Vlada ne bavi tim pitanjima, fokusirajući se previše na vojnu strategiju za oslobađanje zemlje od ove grupe.
U svakom slučaju, izlazak iz krize sa Boko Haramom u Maiduguriju će biti složen. Sve dok vlasti ne budu mogle pronaći rješenje kojim će se zaustaviti borbe i spriječiti mladiće da se regrutiraju u tu grupu, Maiduguri će ostati u krizi.
Izvor: Al Jazeera