Gaza – najveći zatvor na svijetu

Stanovnici Gaze doslovno ne mogu nikamo još od početka 2009. godine (Al Jazeera)
Stanovnici Gaze doslovno ne mogu nikamo još od početka 2009. godine (Al Jazeera)

Piše: Mirjana Hrga

Put do Gaze, točnije graničnog prijelaza Erez, vrlo je jednostavan. Krenuvši iz Jeruzalema, prošli smo kroz prelijepo izraelsko područje uređenih životnih sredina. Polja su zelena, vinogradi rodni, kuće lijepe, posvuda palme…

Par stotina metara prije granice s Gazom, srećemo ljude koji džogiraju, a zrakom leti panoramski balon.

Dok promatram mirnodopske prizore, pomišljam kako su kolege možda pretjerali s dramatičnim izvještajima tijekom tih osam dana raketiranja. Srećemo i tenkove koji se s granice povlače prema unutrašnjosti zemlje.

Put za Gazu

Treći je dan primirja, studeni 2012.

Umjesto stativa za kameru, u torbu smo stavili samo najnužnije potrepštine. „Žrtvujemo“ miran kadar za dvije pidžame, majice i četkice za zube.

Naime, znali smo da nam nakon prolaska izraelske kontrole valja preći skoro kilometar i pol pješice u međupojasu do druge strane i Hamasove kontrolne točke.

Vrijeme je da se pozdravimo s našim vozačem, srednjovječnim, dobroćudnim Palestincem Akramom, vlasnikom izraelskog  identifikacijskog broja koji mu omogućava slobodu kretanja svugdje u  Izraelu – no u Gazu ne može, iako je Palestinac.

Granični prijelaz izgleda nerazumno veliko i moćno, jer nitko ne prelazi na drugu stranu. Granica se, naime, otvara u osam sati, da bi je u 15:30 ponovno zatvorili do sljedećeg jutra.

Izraelska kontrola je nezainteresirano ljubazna. Traže nam tek odobrenje izraelske Vlade za rad, kontroliraju putovnice i daju znak da krenemo prema vratima. Međutim, s druge strane nitko ne otvara. I tako neko vrijeme.

Vraćam se do iste gospođe i pitam je li sve u redu, zašto i dalje čekamo, što je uopće iza onih vrata? Kaže mi da ne zna, jer iako tu radi nikada nije prošla tih nekoliko metara.

Tunel za Gazu [Al Jazeera]

I odrasli spremno govore u kameru, vjerujući kako će slanjem poruke probuditi svijet i uspjeti pokazati u kakvim neljudskim uvjetima žive. Vraćaju nam se poznate slike i osjećaj napuštenosti s početka devedesetih…

Dok obični ljudi žive u nečovječnim uvjetima, nailazim i na vile, skuplje od milijun, dva dolara. Šverc oružjem i “traženim stvarima” s egipatske strane nesumnjivo je prilika za bogaćenje nekih i u napaćenoj Gazi.

Takvih kuća nema mnogo, no saznajem da je vlasnik jedne od njih jedan od lidera Hamasa. Međutim, nitko u narodu ne postavlja pitanje morala svojih političkih lidera, jer strah za vlastiti život na tom je području veći od ičega i ravan jedino želji za slobodom.

Uostalom, za ovakvu situaciju znatnu odgovornost snosi i međunarodna zajednica, koja je odbila prihvatiti pobjedu Hamasa na legalnim izborima 2006. godine. Za njh su oni teroristička organizacija, poznata po stavovima da ne žele dogovor s Izraelom, nego njegov nestanak. Međutim, takva situacija podrazumijevala je onda i preuzimanje odgovornosti za moguću radikalizaciju.

Danas je Hamas neizbježan politički faktor koji više nije moguće ignorirati, što je potvrđeno i tijekom sklapanja primirja uz posredovanje Egipta. Nije moguće ignorirati ni činjenicu da postoje Palestinci, istina i dalje politički podijeljeni na Hamas u Gazi i Fatah koji vlada Zapadnom obalom, ali ujedinjeni u želji za vlastitom državom.

To im je, uostalom, zajamčeno i rezolucijom Ujedinjenih naroda iz 1947. godine, kada je palestinski teritorij podijeljen na židovsku i arapsku državu. Židovi imaju uređenu, modernu i naprednu zemlju, impresivne ljepote. Palestinci su, umjesto države, dobili dva geta opasana zidom i izraelskom vojskom.

Iz Gaze se vraćamo u Jeruzalem i tamo možda ponajbolje shvaćamo razmjere izraelsko-palestinskog sukoba, jednog od najdužih i najteže rješivih sukoba današnjeg doba.

Grad pomirbe postao je gradom isključivosti. Iako predanja kažu da je Bog tom gradu dao posebnu važnost i da će se svi ljudi koji se prema njemu kreću sresti u prijateljstvu i ljubavi, svjedočila sam izvanrednim ljudima s obje strane, ali i podijeljenom gradu dva naroda i triju religija.

Zid odvaja palestinske četvrti i time Jeruzalem ostaje bez svojih palestinskih građana, kršćana i muslimana.

Ako je Bog tako jako volio Jeruzalem i Svetu zemlju, mora da je silno razočaran onime što su ljudi učinili.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO