Piše: Marin Veršić
“Hello Sir, how are you?” (“Dobar dan gospodine, kako ste?”)
“I'm OK and you?” (“Dobro sam, kako ste vi?”) – odgovaram graničnom policajcu nakon devet sati leta iz Beča za Washington.
“Oh, things are f..ed up in here… just kidding, we're all right…” (“Ovdje su stvari sje… Samo se šalim, dobro smo.”)
To je bio drugi susret s Amerikancem, s više ljudskog lica od onog koji me prije šaljivdžije zamolio da stavim četiri prsta na čitač otisaka, a zatim i palac.
Nakon prijave prtljaga za Boston i temeljne provjere, došli smo u transfer zonu zračne luke Dulles u Washingtonu.
Kandidat na WC papiru
Američki humor tek je počeo. U moru izlaza dolazimo do dućana imena “America”. Još jedan susretljiv pozdrav prodavačice i ima se što vidjeti. Od majica, bedževa, šalica, pregača za kuhanje, kapa u znaku republikanaca i demokrata, najveći dojam na mene, ostavio je – WC papir.
Ne bilo kakav. Rola na kojoj je ocrtan Mitt Romney. Eto, tko voli Baracka Obamu, može brisati stražnjicu njegovim političkim protivnikom.
“Ne vjerujem”, bila je moja prva reakcija.
“Što ćeš, to ti je demokracija”, odvraća kratko kolega Stefan. Mislim si, svaka čast demokraciji, ali ovo zbilja prelazi granicu dobrog ukusa…
Trošim prve dolare na nekoliko suvenira i čekam let za Boston.
Sljedećega dana, otkrivanje grada u kojem se dogodila poznata “čajanka” 1776. godine, kada su kolonizatori odlučili otkazati poslušnost britanskoj kraljici, počela je odlaskom na sveučilište Boston.
Takozvani BU je ogroman. Proteže se nekoliko kilometara uz rijeku Charles. S druge strane rijeke nalazi se Massachussets Institute of Technology. A pokraj njega najstarije i najpoznatije američko sveučilište, Harvard.
Ondje su se obrazovali mnogi američki predsjednici, pa tako i onaj poniženi nesretnik s WC papira, Mitt Romney, koji se nada da će postati 45. po redu šef najveće svjetske gospodarske sile.
Luksuzan problem
Boston se na trenutke čini kao gigantsko sveučilište. More studenata po ulici hoda u tipičnim majicama koje krase natpisi fakulteta. Mnogi ne razmišljaju hoće li imati posla nakon što završe studije.
Studentica novinarstva, Belen Cusi, kaže nam kako godina na komunikologiji košta 50.000 dolara. Pa ako samo idete do dodiplomskog, već ste dužni 150.000… a niste ni stigli na tržište rada. Stoga je skroz opravdano da budete frustrirani ako posla ne možete naći.
Baš danas, mediji izlaze s podacima da je u listopadu dodatno smanjena nezaposlenost. Broj od 170.000 novih radnih mjesta bio je dovoljan da smanji stopu ispod 8 posto i ona sada iznosi 7,9 posto.
U zemlji gdje ljudi još vjeruju u američki san, imaju, za naše poimanje, luksuzan problem. Zemlje naše regije, osim Slovenije, imaju preko 20 posto radno sposobnih u Zavodu za zapošljavanje, a ni u Europskoj uniji situacija nije bolja.
Jedna Španjolska kao članica eurozone ima 25 posto nezaposlenih, pa iz tog aspekta američko tržište rada čini se savršeno zdravim – ali nije.
“Are you ready to vote!?” (“Jeste li spremni glasati?”) – pita poznati voditelj David Letterman iz televizora moje hotelske sobe nakon prvog dana snimanja.
“Make up your mind, you idiots!” (“Odlučite se, idioti!”) Svašta si dopušta čovjek…
Od 40 kanala, naravno, biram one koje slijede posljedice uragana Sandyja. Njujorški maraton je otkazan, a neka biračka mjesta još nemaju struje, pa je upitno kako će se u New Jerseyju glasati. Valjda uz pomoć generatora.
Prvi dan mojeg posjeta Americi, koju sam prije vidio samo na televiziji, jezik čiji sam naučio od malih nogu zahvaljujući holivudskoj industriji, obilježio je higijenski papir s deplasiranom porukom o mogućem budućem predsjedniku.
Drugi dan, zabetonirao mi je akumulirani umor i TV kampanja.
‘Tuci po protivniku’
Bilo demokrati ili republikanci, plana nema. Samo tuci po protivniku iz svega raspoloživog. I ne zaboravi na kraju reći “My name is… and I approve this message.” (“Ja se zovem… i odobravam ovu poruku.”)
Eto, dolazeći iz zemlje gdje su svi rezignirarani političarima, moram priznati, država koja izvozi demokraciju preko Atlantika ima čak dvije stranke – obje odvratno bogate, zahvaljujući milijunskim donacijama… nude što?
Pljuvanje po političkom protivniku, kupujući najgledanije vrijeme gledatelja. Nema poruka tipa: živjet ćete bolje, glasajte za mene jer sam sposoban, jer sam zgodan, jer znam što ću s vašim porezom…
Nego samo – glasajte za mene, jer je ovaj drugi loš.
Dragi Amerikanci, želim vam svu sreću svijeta. Prije no što izađete na izbore šestog studenog, savjetujem vam da se informirate o političkim programima vaših kandidata na stranicama Al Jazeere English.
Ja sam Marin Veršić. And I approve this message. (I odobravam ovu poruku.)
Izvor: Al Jazeera