Piše: Vedat Spahović
“My war gone by, I miss it so”, naslov je originala knjige ratnog izvještača Anthonyja Loyda. Ta je knjiga, u kojoj je najvećim dijelom prisutan rat u Bosni i Hercegovini, postala nezaobilazno univerzitetsko štivo svakog ozbiljnog fakulteta u svijetu koji se bavi novinarstvom u ratu.
Dijelimo ostrvske godine, mjesece i dane. Godinama i istu prijestolnicu, najbolje kafe u Londonu, Coffee Plant, na Portobellu. Ni ružnijeg mjesta ni bolje kafe nigdje na planeti.
Nudio sam mu privatno, ovdje, ‘šljivu’. Neće. Kaže popio je galone tamo kod nas.
Dijelimo i rat u Bosni. Počeli smo dijeliti kad sam krajem 1993. humanitarnim letom napuštao Sarajevo, a Anthony se možda tim istim letom u “dolascima” pojavio na Butmiru. Ja sretnik, on nesretnik ili obratno, više se i ne sjećam.
Ja umoran od opsade, nedužno prolivene krvi civila i djece, a njemu bio nedovoljan heroin na koji se nakačio u Ujedinjenom Kraljevstvu, pa htio adrenalin podići jos više gledanjem smrti u oči, po Bosni.
Počeo je zapisivati. Londonski Times je prvi zgrabio talenat. Poslije Bosne Čečenija, Siera Leone, Kosovo, Afganistan, Irak i sada Sirija su njegov novinarski Eldorado.
Loyd: Nezamjenjiv ratni izvještač
Nezamjenjiv je ratni izvještač. Počeo je lud i golobrad po centralnoj Bosni i Sarajevu, a danas ga, već pomalo istrošenim, zovu ratnim veteranom izvještavanja.
Iz ugledne je vojničke porodice, sa ocem u stalnoj i teškoj zavadi, jer je i sam kao vojnik učestvovao u Golfskom ratu.
Rat je posao, heroin odmor
Njegova je knjiga, koja ga je proslavila, o hrabrosti i gluposti. Ali je štivo za koje Britanci kažu “ne možeš ga ispustiti iz ruku”. I nije to njegova jedina knjiga. Ova o kojoj pišem je bosanska, ali i referentna, univerzitetska građa dobrog izvještavanja.
Nije to ni literatura “Lethal Weapon” tipa, ni Rambo, ni Schwarzenegger, ni Jean-Claude Van Damme.
Ja svoju knjigu još pišem. Uvijek sam mislio “oni”, stranci, to vide bolje i objektivnije. Taj naš rat. Jer nije njihov, naš je. Teško je zboriti o svom najrođenijem, pa čak i ratu.
Za nas koji smo pomagali inim stranim ratnim izvještačima u Bosni nikad nije ni važila čuvena misao Martina Bella, jednog od najkvalitetnijih iz industrije ratnog reporterstva:
“If you can't stand heat, get out of the kitchen.” (Ako ne podnosiš vrelinu, šta ćeš u kuhinji.)
Pokazao sam snimak Kevina Cartera iz Afrike za koji je dobio Pulitzera. Izgladnjeli kostur od djeteta na jednom ćošku, a na drugom lešinar koji čeka da to isto dijete umre. Carter nikad nije uspio doreći da li mu je važniji bio imidž iz kamere ili spašavanje djeteta. Tri mjeseca nakon vrhunskog novinarskog priznanja Carter je izvršio samoubojstvo. Jedna studentica u publici je komentarisala.
“Samo mi je žao da nije (Carter) počinio samoubojstvo i ranije.”
Rat je moj posao, kaže mi Anthony, heroin je za odmora.
Mada danas, 20 godina od tog mimoilaženja sa njim u Bosni i brojnih susreta u Londonu, tvrdi da je odavno čist, a prošao je, ratno izvještavajući svaki ozbiljniji pa i najmanji sukob po svijetu. Ja ne znam dokle je došao sa heroinom.
‘Slabašno piskaralo’
“Znaš čemu me naučilo Sarajevo”, kaže mi na početku.
“Naučilo me je da se ne vežem za ljude, naročito ne u ratnim zonama. Nisam ja ni onda u Bosni, za razliku od svih vas, uzimajući pauzu od rata odlascima u Split ili London, šibao sebe i svoju savjest kako je vama, a kako je meni, ali je ostavilo traga.
Ta užasna nepravda višegodišnjeg zatvora bez vlastite krivice, to ubijanje, na čiji sam rizik ja svojevoljno pristao. Danas u Siriji ili Afganistanu ja ne uzimam e-mail adrese ljudima, ne pišem im pisma, ne zovem ih na mobilne, prepustio sam to svom fotoreporteru, hladnom i bezosjećajnom mangupu.
Ne možeš biti blizak sa ljudima koje napuštaš, koje ostavljaš, obećavajući im da ćeš promijeniti svijet. Ne bi bilo fer. Ja sam, ipak, malo slabašno piskaralo u kosmosu nepravde.”
Nedavno sam bio u Sarajevu. Na jednom fakultetu dobio sam priliku da budućim magistrantima govorim o ljudima iz industrije ratnog izvještavanja. Posebni segment tog obraćanja su bili fotoreporteri i bolest koja ih stigne, jer kažu: “Jedna je stvar ući u sobu punu leševa i izaći. Druga je pokušati kamerom uhvatiti najbolji imidž smrti.”
Pokazao sam snimak Kevina Cartera iz Afrike za koji je dobio Pulitzera. Izgladnjeli kostur od djeteta na jednom ćošku, a na drugom lešinar koji čeka da to isto dijete umre.
Carter nikad nije uspio doreći da li mu je važniji bio imidž iz kamere ili spašavanje djeteta. Tri mjeseca nakon vrhunskog novinarskog priznanja Carter je izvršio samoubojstvo. Jedna studentica u publici je komentarisala.
“Samo mi je žao što nije (Carter) počinio samoubojstvo i ranije.”
Salonska stvar ili teška bolest
Pričam sa Anthonyjem o ovome.
“Nije to, naročito ne u pisanom novinarstvu i fotografiji, danas baš tako. Urednici izbjegavaju štampati takve imidže. Ali, reci mi, zar je rat salonska stvar? Rat je teška bolest. Zar tu ne smrdi sve na krv i zlo, u ratu ljudi ubijaju jedni druge, buše mecima ili minobacačima ljudska ognjišta, pale i siluju.
Imamo li mi pravo kao novinari da budemo “pametni”, pa ne registrujemo ili smo tamo da izvijestimo. Ja nisam, što se popularno kaže, taj nosilac lampe na kraju dugog mračnog tunela, jer znam zbog čega su me poslali. Da izvijestim. Mada me polako uzima panika i na ovaj jučerasnji poziv redakcije da idem nazad u Siriju.”
Ja ga pitam je li mu vrijeme da stane.
“Vrlo jednostavno”, kaže. “Sanjam. Budim se ja jedno jutro i ogromna vreća gotovine na stolu. Kupujem ogromnu farmu u Devonu i do kraja života smo ja i moja familija na zemlji i oko zemlje.”
“Budim se, jutros. Ništa na stolu. Engleski doručak. Trebat će danas ručati. Prihvatit ću poziv redakcije, zovu me da se vratim, da radim, nazad u Tursku i Siriju.”
Održava ga, piše mi u posljednjem e-mailu Anthony, mantra da će u ovom svom poslu preživjeti, dočekati penziju. Kaže da još nije napisao ni svoju posljednju ratnu reportažu ni knjigu. Valjda će biti veće sreće od recimo Kurta Schorka, reportera koji je bio i ostao njegov uzor, a poginuo je na jednom od ratišta.
Za Schorka ga vežu i sarajevske uspomene. Schork je jedan od onih koji se lako emotivno involvirao sa onima o kojima je pisao.
Kažu da takvi lakše i stradaju. Što nije samo slučaj ratnih izvjestača.
Izvor: Al Jazeera