Piše: Joanna Tilley
Nogomet se znatno izmijenio od osnivanja Premier lige.
Godine 1992. sport je poželio dobrodošlicu vrhunskim dogovorima za prava na korištenje i vrhunskim televizijskim paketima, što je dovelo do vrhunskih zarada, vrhunskih frizura i vrhunskih ega.
U veoma kratkom periodu britanska ljubav prema nogometu je bila ukroćena da snabdijeva veliki biznis.
Mnogi su zanemarili ružne stvari koje je bogatstvo donijelo predivnoj igri – nelojalnost, preskupe karte, sportske menadžere, Carlosa Teveza – zbog toga što kvalitet vrhunskog engleskog nogometa nikad nije bio veći.
Ipak, iako su velike plate i dolazak stranaca doveli do novih golova i drame, još je važno povremeno se podsjetiti na jednostavne korijene nogometa.
Čednost nogometa
A malo igrača utjelovljuje čednost običnog igranja nogometa kao golman Manchester Cityja Joe Hart.
Dok su milioni gledali njegove herojske odbrane protiv Dortmunda u srijedu, milioni drugih su slali tweetove o tim odbranama. Bez obzira na spol, nacionalnost ili pripadnost klubu – digitalna sfera Twittera je bila ispunjena nevjerovatnom količinom ljubavi posvećenoj igraču na najmanje privlačnoj poziciji, onoj između stativa. Da, tweetovi su uskoro postali dosadni, ali masovna podrška je nešto što treba da se cijeni.
Umjesto rukovanja prije utakmice, koje obično plijeni pažnju, skoro smo paralizirani posmatrali osobu koja samo zna da grabi lopte.
Joe Hart vraća jednostavnost u Premier ligu. Vratite sendviče od škampi nazad u hladnjak i ostavite Lamborghini na parkingu, jer Hart vraća nogomet svojim počecima. Dok smo gledali njegovu životinjsku odlučnost i fokusiranost ujedinili smo se kao nogometni navijači. Jednostavno govoreći, mi volimo igrače koji dobro obavljaju svoj zadatak za svoj tim.
Grimase i glupiranje
To nije ista vrsta kvaliteta koju predstavljaju Cristiano Ronaldo ili Mario Balotelli, sa svim njihovim puhanjem i grimasama, gestikulacijama i glupiranjem.
Umjesto toga, sve se vrti oko osobe između dvije stative, kojoj je više stalo da zaustavi loptu od bilo čega na svijetu.
Nakon poraza Cityja od Real Madrida prije dvije sedmice u prvom kolu evropske Lige prvaka Hart je bio toliko uznemiren što je primio dva gola da je jedva mogao govoriti. Svi oni koji ga gledaju kako iz sedmice u sedmicu urla na svoju odbrambenu liniju znaju koliko je ovom čovjeku stalo. To svi možemo vidjeti.
Da li velika primanja znače nešto Joeu Hartu? Možda ne onoliko koliko mi mislimo. A popularnost? Vjerovatno je to više smetnja nego prednost. Jer postoji nešto kod Harta što te tjera da pomisliš da on ne želi biti samo odlični golman Cityja i Engleske, već da želi biti najbolji igrač svih vremena.
Netaknute mreže
Rijetke su stvari koje Manchester City i njihove navijače mogu odobrovoljiti bolje od činjenice da iza Teveza i Balotellija stoji Hart. Dok trenira da sačuva mrežu netaknutom on vjerovatno vrijedno radi na tome da ega drži pod kontrolom.
Ipak, Hart je mnogo važniji za nogomet nego za svoj klub.
Dovoljno je zgodan (da, to je važno), talentiran, ambiciozan i pametan da nas podsjeti da se između bezobrazno visokih primanja i galmuroznog života nalaze momci koji zaista vole igrati nogomet.
Hart je odlična inspiracija mladim golmanima, jer dokazuje da se ne moraju postizati golovi ili privlačiti pažnja kontroverzama da bi se postalo zvijezda.
Sa veoma važnom ulogom u engleskoj reprezentaciji i sa dvije stative da drže njegov ego pod kontrolom možemo se samo nadati da će novcem pokretana Premier liga razmišljati više srcem, poput ovog skromnog i profesionalnog golmana.
Jer, ako tako počnu razmišljati, nogomet kakav poznajemo je u sigurnim rukama.
Izvor: Al Jazeera