Piše: Aldin Arnautović
Šezdesetak kilometara od Sarajeva nalazi se srednjovjekovni kraljevski grad Bobovac. DOo njega stižemo šumskim putem kroz selo Kopijar – jedno od onih u koje se 15 godina nakon rata niko nije vratio.
U drevnom gradu, čitava je još jedino južna odbrambena kula. Zaključana. Nijedan posjetitelj. Možda zbog guste magle koja je obavila ovo drevno mjesto.
Grad je izgradio Stjepan II Kotromanić . Nešto više od 100 godina kasnije Izgubio ga je Stjepan Tomašević.
Fra Stjepan iz samostana Kraljeva Sutjeska odbija da govori o bosankom blagu koje se čuva u samostanu. Telefonom mi priopćava da mu je „ dosadilo“ da priča o tome. Time je i srušena ideja da priča iz Kraljeve Sutjeske bude priča o tri Stjepana.
Pokušavam da pronadjem trag tradicionalnim ženskim tetovažama iz ovih krajeva. U selu Poljani, srećemo baku Ljubu. Na ruci joj tetovaža stara 60 godina.
Ja nacrtam a druga izbocka, objašnjava Ljuba proces nastajanja tetovaže. Križevi su nakon pada bosanskog kraljevstva štitili katolike od turskih osvajača.
Tradicija je kažu mještani bila živa do prije četrdesetak godina.
Teško se živi, kaže Ljuba. Sama je sa bolesnim sinom.
Ljuba krenula kod komšinice. U selu Poljani vrijeme kao da je stalo. Put do gornjeg dijela sela vodi izmedju desetina napuštenih kuća. Ni iz jedne ne vije se dim. U selu koje je prije rata imalo više od 1000 stanovnika danas živi tek desetak ljudi.
U jednooj od kuća upoznajem Abdulaha. U ratu mu je, kao civil, ubijen sin. Krivci do danas nisu pronadjeni. Kaže, svi mu obećavaju pravdu. A nje još nema.
Vraćamo se u gradić u podnožju Bobovca. Kraljeva Sutjeska danas ima pet puta manje stanovnika nego prije rata. Lokalna škola nekad imala 1000 učenika. Danas je pohadja tek šest učenika u četiri razreda.
Ovo ti je ko ona dolina slonova, kaže penzioner, jedan od rijetkih prolaznika koje srećem na ulici. Svi se vrate ovdje da umru.