Piše: Aldin Arnautović
Donji Lapac. Selo u Hrvatskoj, nedaleko do granice sa Bosnom i Hercegovinom. Stižemo kasno uvečer. U selu ne postoji mjesto gdje možemo prespavati i jesti. Vraćamo se do susjednog sela Korenica. Nekada Titova, danas samo Korenica.
Pronalazimo hotel zanimljivog naziva – Macola. Dok prilazim recepciji ispunjava me užas. U svakom djeliću hotelskog hola stoji ubijena i preparirana životinja. Medvjed, meče, lisice, zečevi, prepelice. Šutljive i mrtve.
Ko je pobio ovoliko životinja pitam recepcionerku. Ne znam, ja sam ovdje došla poslije, odgovara. Toliko o evropskoj budućnosti, zaštiti životinja i civilizacijskim normama, pomislih.
Ujutro idemo u Donji Lapac. Selo je prije akcije hrvatske vojske i policije naseljavalo 97, 5% srpskog stanovništva. Nakon „ Oluje “ trećina ljudi vraća se. U stanovima onih koji nisu, vlasti naseljavaju Hrvate iz Srednje Bosne.
U mjestu u kojem kako stanovnici kažu, prije rata nije bilo nezaposlenih, danas 115 porodica živi od socijalne pomoći.
Odlazimo do stočara koji je sebi i porodici egzistenciju obezbjedio uzgojem ovaca. Stado danas broji više od 400 ovaca. Domaćin kroz par mjeseci očekuje 80-tak jagnjadi. U tom periodu spavaćemo na smjenu kaže.
Razgovaram sa ljudim koje srećem na seoskim ulicama. Baka koja ima 57 stepenica do stana. Povratnik koji je krenuo u prodavnicu. Gospodje koje odbijaju stati pred kameru. Svi imaju samo jednu želju. Posao.
Ulazimo u lokalni kafić da odmorimo prije puta nazad. Na aparatu za kladjenje uživo, uhvatio se red. Svi se nadaju da će ih pogledati kockarska sreća.