Dan prvi – DOBRODOŠLI U UK
Kišno popodne. Slijećemo na najprometniji međunarodni aerodrom na svijetu – londonski Heathrow. U vlasništvu BAA kompanije, koja posjeduje još šest aerodroma, Heathrow je glavno čvorište avionskih prevoznika British Airways, BMI i Virgin Atlantic.
Let je bio ugodan, a slijetanje znatno udobnije nego u Sarajevu. Odmah po dolasku, aerodromske procedure razdvajaju grupu putnika. Predviđeni smo u tri kategorije: UK only, EU građani i mi – ostali. Kod nas red najduži i najsporiji.
Tegleći kofere, kameru, stativ i laptope, s kolegom snimateljem Farisom Bajrovićem približavam se cariniku u pedesetim godinama, koji posao obavlja rutinski, ne skidajući osmijeh sa lica.
“Svrha Vaše posjetw?”, pita on.
“Mi smo TV ekipa. Pokrivamo posljedice londonskih nemira”, odgovaram.
“„Nažalost, jako popularna tema”, primjećuje službenik.
“Da”, složim se dok mi pruža dokumente i želi ugodan boravak u Velikoj Britaniji.
Dan drugi – MOSTARAC AMIR
Rano smo na nogama. Čeka nas put u južni London. Clapham Junction. Predgrađe u kojem je tokom nemira opljačkano više prodavnica. Tu su danima nakon nemira bile poruke podrške građanima i osude masovne pljačke koja se desila u noći između 7. i 8. augusta.
Nakon nereda u Londonu ostalo je samo cvijeće [EPA]
Kroz kvart nas vodi Amir. Mostarac nastanjen u Londonu, učitelj u osnovnoj školi i DJ u večernjim satima. Prepričava svoj doživljaj nemira.
Sati bez policije, klinci iz kvarta s kapuljačama na glavama koji razbijaju prodavnice. Skladište ukradenih LCD televizora ispod njegovog prozora.
“Užas i nesigurnost”, kaže Amir.
U kvart se vratio život. Ulični band zabavlja prolaznike. Frizerka iz kvarta kaže da su joj pljačkaši posao unazadili nekoliko godina. Njen salon je u potpunosti opljačkan. Ljuta je na sve. Na pljačkaše, na policiju, na male kazne koje dobijaju maloljetnici. U trenutku pljačke s mužem se zatekla u radnji. Spasili su se bježanjem.
Dan treći – HACKNEY
Narednog dana krećemo na drugi stranu grada. Hackney, predgrađe u kojem živi veliki broj imigranata. Pronalazim Jacka, mladog pravnika koji stanuje u ovom dijelu grada. Rušilački pohod na prodavnice i policijsku akciju posmatrao je sa prozora.
Jack ne vjeruje da su uzroci demonstracija socijalne prirode. Previše omladine je na raspustu, na ulici, željni uzbuđenja i s mnogo slobodnog vremena, obrazlaže on.
Prolazimo kroz kvart. Tragovi nemira su uklonjeni. Na autobuskoj stanici mladić u dresu Zlatana Ibrahimovića. Misli da su nemiri posljedica nebrige vlade o siromašnima. Ne stigavši obrazložiti, uskače u autobus i odlazi.
Samo nekoliko metara dalje imigrant iz Brazila. Zaposlen kao fizički radnik na gradilištu. Ne misli da nemiri imaju socijalnu pozadinu.
“Gledajte”, kaže on, “nedjelja je. Ja radim, a oni ne. Ovi ljudi ne znaju šta je to pravo siromaštvo.”
Dan četvrti – ŠIBICARI NA WESTMINISTER MOSTU
Tek četvrti dan odlučujemo se na put u turistički dio grada. Tražimo pogodnu poziciju za živo javljanje u vijesti u Sarajevu.
Ima li “londonskije” pozadine od Big Bena i London Eyea?
Dok prelazimo Westminister most zamiljiv prizor. Tri četvrtine jedne strane mosta – simbola glavnog grada Velike Britanije, zauzele su tri ekipe šibicara. Izazivaju veliko zanimanje. Čujem kako jedan iz tima prevaranata viče:
“Dobi čovjek 80 funti!”
Povik okuplja radoznalu gomilu željnu lake zarade. Ovi ljudi ne znaju da će biti žrtva na Balkanu dobro poznatih pljačkaša.
Neke lekcije se, razmišljam, u našem dijelu svijeta brže uče.
Dan peti – PIJACA IZVAN VREMENA
Pijace su mi jako zanimljiva mjesta. Jednu pronalazimo u blizini mjesta nemira. Naš fixer, ugandskog porijekla, pokušava nagovoriti radnike i kupce da nam stanu pred kameru. Nema sreće. Svi odbijaju. Primjećujem da veliki broj radnika slabo govori engleski jezik.
Pakistanski mesar pristaje razgovarati s nama. Kaže da radi 15 sati dnevno. Želja mu je da iz Pakistana, kada dovoljno zaradi, dovede i porodicu. O nemirima ne zna ništa. Ukratko, nemiri su “bad thing”, a Velika Britanija “good country”, kaže brkati mesar.
Nedaleko od njega ugandski prodavač povrća.
“Nikada ne bih u Britaniju doveo porodicu”, kaže on. “Tu sam samo radi novca i kada zaradim dovoljno, vraćam se kući. Ovo je zemlja gdje se samo radi i spava, ne dopada mi se.”
Na nemire, kaže, nije ni obratio pažnju.
“Nemam ja vremena za to”, završava svoje razmišljanje s blještavim osmjehom bijelih domina u ustima.
Dan šesti – UMORNA ADVOKATICA
Rano ujutro nalazimo se s advokaticom koja po službenoj dužnosti zastupa nedavno uhapšene pljačkaše. Ona kaže da nema mnogo sna. Više od 1.000 ljudi privedeno je pod sumnjom da su učestvovali u rušilačkim nemirima.
“Različiti su profili počinilaca”, priča nam advokatica.
Ima tu i zaposlenih i nezaposlenih, maloljetnih i punoljetnih. Nema pravila. Neki su na ulicu izašli s namjerom da pljačkaju. Neki su iskoristili priliku. Društvena rasprava o uzrocima londonskih nemira tek počinje.
Pred kraj dana dobijam dojavu da je jedan pljačkaš pristao govoriti za Al Jazeeru Balkans. Ima i uslove: zaštitu identiteta i 100 funti.
Ekipa raspravlja o prilici koja nam se pružila.
“Ekskluziva” na dohvat ruke.
Ipak, na kraju odbijam. Etika je presudila. Neodgovorno je skrivati pljačkaše od zakona.
Rano ujutro opet smo na nogama. Idemo kući…