Čitam po portalima da se Zapad dogovorio da sredi stanje u Bosni i Hercegovini.
Odmah da kažem – nažalost ili nasreću – to nije istina!
Svijet, čitaj Zapad, nema neki novi veliki plan za sređivanje stanja u BiH.
Njihov veliki plan odavno je gotov – napravljen je Dejtonski sporazum, cijeli region usmjeren je k Briselu i – to je to. Ovo k Briselu ne znači samo Evropska unija, već i NATO pakt. Neki od susjeda poletni su kada je EU u pitanju, neki su već u NATO savezu, drugi kažu da u Alijansu neće ni mrtvi.
E, sad, naravno da se u BiH stvari trebaju mijenjati.
I svijet je pokušao u nekoliko navrata. Sjetimo se samo aprilskog paketa, pa butmirskog procesa… Neke su zapadne diplomate završile svoju karijeru zbog neuspjeha u BiH. Opekli su se ne jednom da nam pokušaju napraviti nešto sto su duboko vjerovali jeste bolje za svakog građanina u ovoj zemlji. Naši lideri to nisu prepoznali i – tu je haman pa kraj.
Ko iole prati zbivanja u BiH, može vidjeti da se Amerikanci nešto upinju da poprave stanje u Federaciji.
Tu se nešto kao dešava. Ali, neka niko nema iluzija da će nam se desiti neki novi Washingtonski sporazum. Još manje da će bilo ko sa strane ukinuti kantone, centralizirati vlast i sve poluge prepustiti Sarajevu.
To se može desiti samo ako u Federaciji postoji konsenzus.
E, zamislite sada da u Sarajevu kažu – ukidamo kantone! Pa ni među Bošnjacima ta ideja ne bi prošla. Gdje bi tih 1.000 ministara, doministara, poslanika…??? Pa oni bi se najodlučnije borili da do toga ne dođe, ostadoše bez posla. I, što je još važnije, ostadoše bez talova!
O Hrvatima da i ne govorim. Oni se i inače osjećaju prevareno (od Hrvatske) ugroženo jer ih je upola manje nego prije agresije na BiH, te se kantona drže kao posljednjeg djelića davno razbijenog mita da su neki faktor.
A tek Republika Srpska! Njen se vanjski dug barem udvostručio u zadnjih par godina. Prodali su zlatnu koku – telekom – pare spiskali… Milorad Dodik se bori, nastoji napraviti velike poslove. Svaki pokušaj dosad se neslavno završio. Ne bi me, međutim, iznenadilo da je od svakih pregovora o velikim poslovima, poput aerodroma u Trebinju, izašao lično bogatiji.
I sad, zamislite samo da ste neki političar/diplomata iz Brisela ili Washingtona, koji bi želio nešto promijeniti ovdje. Kao svaki ozbiljan čovjek, prvo pogledate šta je problem, ko su vam sagovornici za moguća rješenja, čak i sjednete s njima i – bjež’ nazad kući djeci i ženi!
Ne želim reći da mislim da su problemi u BiH nerješivi i da će nam biti sve gore i gore. Problemi jesu rješivi, ali za njih treba vremena. I zato nam hoće biti sve gore i gore. Dok ne shvatimo da probleme moramo rješavati mi, a ne neko sa strane.
Narod je davno rekao – tuđa ruka svrab ne češe.
I to je naša, ovdašnja poslovica! Pa što mi jordamimo i čekamo da nas neko drugi počeše???