Rusko-ukrajinski rat očima tinejdžerke

Devetnaestogodišnja Polina Budagovska studira arhitekturu na Kijevskom nacionalnom univerzitetu za građevinu i arhitekturu. Porijeklom iz grada Donjecka na istoku Ukrajine, počela je crtati kao djevojčica, a kasnije je poslije škole pohađala časove crtanja.

Godine 2014, kada je izbio rat između separatista koje podržava Rusija i ukrajinskih snaga, Polina i njena porodica su bili prisiljeni da pobjegnu iz Donjecka. Preselili su se u glavni grad Kijev, gdje je Polina nastavila crtati, većinom portrete i prirodu. Kada je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu 24. februara, Polinina porodica je raseljena po drugi put i ona je odlučila da zabilježi svoja osjećanja i iskustva kroz crteže na iPadu. Polina planira iskoristiti svoje umjetničke vještine u budućnosti kao arhitektica i nada se da će izgraditi nove domove za Ukrajince, kada se rat završi.

Na ovim crtežima, Polina dijeli svoju priču o tome kako je biti raseljen dvaput zbog rata u Ukrajini.

Maj 2014: Imala sam 12 godina i na taj dan sam završila šesti razred u Donjecku. Održavala se manifestacija "Zvono za rastanak", tradicionalna proslava kraja školske godine u kojoj učenik ide među drugim učenicima i zvoni zvonom da obilježi predstojeće praznike.

Planirala sam provesti ljeto s prijateljima, uživajući u toplim danima, idući na časove umjetnosti, savremenog plesa i jazza, zaboravljajući potpuno na zadaću.

Kada sam došla kući, mama mi je rekla da se počnem pakovati i da trebamo ići. To je bilo neočekivano. Osjećala sam da se nešto grozno dešava jer je mama bila uznemirena. Nikada ranije nisam vidjela tu vrstu tuge u njenim očima. Moja sreća je smjesta nestala i zabrinula sam se. Nisam shvatala šta se dešava. Osjećala sam se izgubljeno.

Otišla sam do prozora u spavaćoj sobi, kada se odjednom začula gromoglasna buka. Mama je odmah došla, rekla mi da ne paničim i objasnila da su to eksplozije na aerodromu.

Bila sam premlada da shvatim ko granatira i zašto. Nisam očekivala da bi takva opasnost mogla biti tako blizu. Nisam shvatala da nam je to posljednji dan u našoj prelijepoj kući i bašti gdje smo se moja trogodišnja sestra i ja igrale na ljuljačkama i gdje smo roštiljali s prijateljima. Bio je to početak rata koji mi je ukrao dom.

Moji roditelji su na brzinu donijeli odluku da pobjegnemo iz Donjecka jer su se borbe približavale gradu i nije bilo sigurno ostati. Na brzinu smo spakovali najosnovnije stvari. Ja sam spakovala odjeću, telefon, iPad i ostale stvari i ušla u auto.

Roditelji su meni i sestri rekli da idemo na more na nekoliko sedmica.

Bilo je to dugo putovanje, gotovo pet sati autom. Roditelji su bili iscrpljeni. Bilo im je teško zbog naše budućnosti i obavljali su beskrajne telefonske pozive s porodicom i prijateljima. Srce mi se slamalo dok sam gledala umor u njihovim očima.

Stigli smo na more blizu Berdjanska na jugoistoku Ukrajine, na Azovskom moru, kasno te večeri.

Još nisam u potpunosti shvatala našu situaciju budući da roditelji nisu pričali o granatiranju ili bilo kakvim razvojima situacija preda mnom, da me ne bi uznemirili.

Tako sam ja to putovanje vidjela kao avanturu. Našla sam nove prijatelje na novom mjestu, uživali smo zajedno u ljetu. Bila sam premlada da shvatim koliko je komplikovana i tužna naša situacija postala. Bilo je to gotovo kao bilo koje ljeto za mene. Nisam shvatala zašto su mi roditelji ponekad tako tužni.

Kako se primicao kraj ljeta i bližila jesen, roditelji su počeli pričati o mom školovanju. Nisu govorili o ratu, a ja nisam pitala. Ali, nismo se mogli vratiti kući.

Naša porodica je tada razdvojena. Roditelji su me odveli da živim s bakom i djedom u Slovjansku u regiji Donjeck, kako bih mogla nastaviti ići u školu. Otac je otišao u Kijev da radi kao inženjer, dok su mama i sestra otišle u Svjatohirsk, također u regiji Donjeck, gdje je mama počela raditi za humanitarnu organizaciju.

Nekako sam uživala u ovom periodu, jer sam voljela djeda i baku.

Dok sam boravila s njima, postala sam nezavisnija. Upoznala sam brojne sjajne prijatelje u novoj školi i živjela sam normalnim životom. Ali nedostajali su mi roditelji i sestra.

Kasnije te godine, mama i sestra su otišle u Kijev i počele su tražiti stan za cijelu porodicu dok sam ja ostala s djedom i bakom.

Krajem 2014, roditelji su našli stan u Kijevu i počeli su ga renovirati. Sve su sami radili, a i živjeli su u stanu za to vrijeme. Uklonili su stare tapete, obnovili pod, popravili instalacije struje itd. Nakon mjesec dana, stan je bio spreman i ja sam se mogla pridružiti porodici.

Putovanje autom od Slovjanska do Kijeva bilo je veoma dugo. Mama je vozila devet sati. Ali ovo putovanje mi je dalo šansu da se osvrnem na svoju prošlost i da zamišljam budućnost na novom mjestu.

Kada smo ušli u Kijev, oduševila me veličina ovog grada. Bio je nevjerovatno velik i lijep. Imala sam osjećaj da se vozimo kroz grad satima. Divila sam se arhitekturi, prekrasnoj rijeci i sjajnim mostovima koji povezuju dvije strane Kijeva.

Dok smo se vozili, ljepota i veličina Kijeva inspirisale su me da postanem arhitektica.

Dolazak u Kijev je bio jedan od najsretnijih trenutaka u mom životu jer mi je nedostajala porodica. Bila sam oduševljena što sam sa roditeljima i sestrom. Moj porodični život je ponovo počeo.

Nova škola, novi ljudi, novi dom. Trebalo mi je vremena da se prilagodin, ali uskoro sam shvatila da mi mnogo dopada živjeti u Kijevu. Bila sam sretna i počela sam zaboravljati rat.

Februar 2022: Probudio me zvuk eksplozija. Sestra i ja smo bile u krevetu, i mama je došla i rekla nam da ostanemo mirne i da brzo spakujemo osnovne stvari – odjeću, laptop i sredstva za higijenu. Morali smo ići. Opet, nakon osam godina – deja vu.

Naš stan je bio na osmom spratu zgrade od 30 spratova i plašili smo se da bi tako visoka zgrada mogla biti meta. Čuli smo eksplozije, ali nismo znali koliko dugo će trajati ili gdje bi rakete mogle pasti.

Sišli smo stepenicama, nismo željeli rizikovati i spustiti se liftom. Izgledalo je kao da beskrajno dugo silazimo. Bilo je užasno i bila sam uplašena. Imala sam osjećaj da nešto strašno slijedi. Nažalost, nisam pogriješila.

Izašli smo iz zgrade i ušli u auto. Mnogi susjedi su trčali u auta sa torbama, ljubimcima, koferima i drugom imovinom. Bilo je strašno. Niko nije mogao vjerovati da bi Kijev, prekrasni Kijev, mogao biti napadnut. Ali tragično, naš voljeni grad postao je meta.

Morali smo otići na sigurno. Nisam željela napustiti svoj dom i nadala sam se da ću se uskoro vratiti.

Dok smo se vozili ka zapadu do Lavova, vidjeli smo mnogo ljudi na ulicama. Vladao je nered. Ljudi nisu znali šta raditi ili gdje ići. Mnogi auti su pokušavali napustiti Kijev i proveli smo mnogo vremena zaglavljeni u saobraćaju. Bilo je užasno vidjeti uspaničene, očajne ljudi i shvatiti da je pred nama neizvjesnost.

Čitala sam vijesti na telefonu u autu i saznala sam za užasne ruske napade na gradove u Ukrajini. Šokiralo me koliko je patnje Rusija donosila milionima civila.

Prelijepi gradovi su bombardovani, a stambene zgrade, bolnice i druga mjesta su uništeni. Veliki broj nedužnih ljudi je ubijan bez razloga. Ubijanje nije stalo. Užasno je. Neshvatljivo je da je ovo naša nova stvarnost.

Konačno smo stigli u hostel u Lavovu. Trebalo nam je dva dana da pređemo 550 kilometara od Kijeva do Lavova. Morali smo pauzirati putovanje tokom noći, jer nije bilo sigurno u slučaju zračnog udara. Osim tog, punktovi su postavljeni u različitim regijama, što je usporilo saobraćaj.

Bilo je izazovno pronaći smještaj, ali mi smo imali sreće da smo dobili sobu u hostelu sa dobrim skloništem, za koje sam mislila da nam neće trebati. Nisam bila u pravu.

Iako za sada ima manje napada na Lavov nego na druga mjesta, sirene za zračnu uzbunu su naša svakodnevica. Znamo šta raditi kada se začuju sirene, kako doći do skloništa, kada se smije izaći i šta da uvijek nosimo sa sobom.

Nakon mjesec dana, navikla sam se da idem u sklonište; slama mi se srce kada vidim užas u sestrinim očima kada začuje sirene. Teško mi je gledati je kako uzima ruksak sa igračkama i telefon i žuri u sklonište. Djeca ne bi trebala imati takva iskustva. Nažalost, imaju u Kijevu, Harkovu, Mariupolju, Volnovahi, Zaporožju i mnogim drugim mjestima u Ukrajini.

Rat je najužasnija stvar na svijetu.