Najčešća šala u apokaliptičnoj pandemiji Covida-19 je: ‘Stalno govore da peremo ruke, niko ne kaže treba li se nekad i okupati’?
Nihad Đozić (1957) rođen je u Srebrenici, djetinjstvo proveo u Bratuncu, a gimnaziju pohađao u Ljuboviji (Srbija). Stanovao u Beogradu, Sarajevu, Zagr... ebu i Ljubljani... Počeo pisati u Našim danima, a kasnije pisao za različite novine i magazine. Krajem osamdesetih bio je urednik Valter Expressa. Od 1993. živi i radi u Ljubljani. Objavio dvije knjige: Mogu još i hoću ali neću (knjiga kratkih priča) 2014. i Praštanje i kajanje (roman) 2015.
Najčešća šala u apokaliptičnoj pandemiji Covida-19 je: ‘Stalno govore da peremo ruke, niko ne kaže treba li se nekad i okupati’?
Nije li pravi trenutak da Hrvatska istrese svoj radioaktivni otpad pred kapiju Bosne i Hercegovine?
Manca Behrič i Primož Cigler otvorili su prvu radnju bez plastične i druge teško razgradljive ambalaže u Sloveniji.
Nikola Špirić je samo jedan od brojnih primjera nesvakidašnje prakse prelijetanja iz jedne grupacije u drugu.
Almin Zrno je najbolji dokaz da se mogu i u teškim uvjetima ili uprkos njima, pozivnom energijom i aktivnim angažmanom, postići visoki ciljevi.
Niko Hrvatima ne brani da biraju svoje legitimne predstavnike, ali moraju precizno definisati svoju poziciju u političkom i državnom ustrojstvu BiH.
Ekonomski pokazatelji su alarmantni i već bi mnogi završili u zatvoru da tužilaštva i sudovi nisu pod političkom kontrolom.
Bratunac je aktuelna paradigma Bosne i Hercegovine; u gradu s jedva nekoliko hiljada stanovnika otvorene su stotine kafića.
Prirodno je da ljudi bježe od nesreće, a još prirodnije da se silno žele vratiti u svoju sredinu; a za to treba samo uređeno društvo.
Bošnjaci, Srbi i Hrvati, kao konstitutivni narodi u Bosni i Hercegovini, ne mogu se dogovoriti: čemu služi ta, da prostiš, konstitutivnost?