Martinović: Nedostaje prevencija za brigu o mentalnom zdravlju

Denis Martinović  je rođen 1986. godine u Bijelom Polju. Diplomirani je psiholog i magistar sociologije. Radio je kao psiholog u medresi Mehmed el Fatih u Podgorici. Trenutno je zaposlen u Zavodu za zapošljavanje Crne Gore u Fondu za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje lica sa invaliditetom.

Autor je više publikacija, kao i stručnih i naučnih radova iz oblasti psihologije. Povod za razgovor je Svjetski dan mentalnog zdravlja, ali i niz užasnih događaja nasilja koji su uznemirili crnogorsko društvo.

• Kako biste ocijenili mentalno stanje nacije?

– U Crnoj Gori je Svjetski dan mentalnog zdravlja obilježen skromno kroz nekoliko objava na portalima, gostovanje na televiziji nekoliko stručnjaka na temu mentalnog zdravlja kao i kroz jednu radionicu koju sam uspio ispratiti negdje na društvenim mrežama.

Definicija zdravlja Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) glasi: “Zdravlje predstavlja kompletno fizičko, mentalno i socijalno blagostanje, a ne samo odsustvo bolesti i nemoć”. Mentalno stanje nacije bih ocijenio kao neurotično. U psihologiji je poznata podjela mentalnih poremećaja na neuroze (lakše) i psihoze (teže).

Mentalno zdravlje nacije, kako sam istakao, po mome sudu je neurotično sa tendencijom pogoršavanja. Moj sud potvrđuje i izvještaj, odnosno procjena WHO-a i UNICEF-a da će svake godine svaki peti adolescent da doživi problem sa mentalnim zdravljem. Ovime se hoće reći da je petina populacije adolescenata pod velikim rizikom od problema mentalnog zdravlja. Gledano “očima statistike”, u jednom razredu od 20 učenika, procjenjuje se da će njih četvero imati problema sa mentalnim zdravljem, što ukazuje da mogu pokazati neki oblik autodestruktivnog ponašanja, delikventni oblik poremećaja ličnosti, ispoljiti depresivne crte ličnosti, anksioznost itd. Svjedočimo svakodnevno kroz neposredni kontakt i komunikaciju sa ljudima koliko su zabrinuti i opterećeni problemima(stvarnim ili fiktivnim), što čak i laiku može biti signal da je situacija ozbiljna kad je mentalno zdravlje u pitanju.

• Koji su razlozi ovakvog stanja – tradicija, tranzicija, nešto treće ili sve ovo zajedno?

– Teško je odgovor usmjeriti na jedan činilac. Pobrojali ste nekoliko mogućih uzroka pojave ovakvog stanja. Da krenemo redom. Kazali ste tradicija. Govoriti o tradiciji danas iz ugla mladog čovjeka predstavlja apstraktan pojam. Mladi nisu sputani stegama jednog materijalnog, odnosno nematerijalnog dobra, već im je na raspolaganju lepeza materijalnih dobara, a oni iz takve ponude slobodno biraju koju žele. Međutim, ta želja koja za koju mladi smatraju da im je slobodna obično bude usmjerena i dirigovana od strane, prije svega, agenasa (prenosilaca) socijalizacije, prvo porodice ali kasnije najintenzivnije vršnjaka. Ovo je samo jedan dio odgovora na pojam tradicije kako ste i pomenuli gdje se isti mora redefinisati i u sociološkom smislu proširiti uzimajući u obzir sve izazove koje prate savremeno društvo. Razvoj društva ide u pravcu kreiranja “globalnog sela”, kako bi rekao Marshall McLuhan, aludirajući da do informacije možemo lako i brzo doći. Generacije kojima pripadamo svjedoče nekoliko tranzicija. Od vremena sa velikim ekranima bez daljinskog upravljača i fiksnog telefona, preko dial-up interneta i pojave mobilnog telefona, do optičkog interneta, smart telefona i televizora sa komandama na daljinu. Pomenuto su tranzicije koje sigurno nisu konačne, a ono što je bitno iz aspekta čovjeka i generacije koje su ispratile svaku navedenu promjenu jeste to da iste proizvode stres, odbacivanje navika i formiranje novih, kao i određene frustracije.

• Koliko država sistemski brine o mentalnom zdravlju njenih građana?

– Ne možemo se pohvaliti mehanizmima koji su preduzeti od strane države, a vezani su za brigu o mentalnom zdravlju. Ono što vidim kao problem jeste nedostatak preventivnih mehanizama za brigu o mentalnom zdravlju. Građani su u velikoj potrebi za stručnjacima od kojih će dobiti kvalitetnu uslugu u očuvanju i pospješivanju mentalne higijene. Država bi trebala da kreira mjere, da obogati ambijent za sve subjekte koji žele da se bave problemom mentalnog zdravlja kako bi se napravio preventivni mehanizam djelovanja. To bi ublažilo ozbiljno narušavanje mentalnog zdravlja pojedinaca, u krajnjem cijele nacije. Kada pojedinac zatraži pomoć onda se zakasnilo sa preventivnim djelovanjem, što ne znači da ne treba reagovati i početi proces rada na očuvanju mentalnog zdravlja.

• Radili ste kao psiholog u školi. Koliko je važno usaditi kulturu mentalne higijene kod mladih i  koja je uloga roditelja u tome?

– Sa mladima je lijepo raditi, ali istovremeno i zahtjevno. Mlada osoba je puna iznenađenja, što donekle može predstavljati izazov prilikom rada. Adolescentni period je doba koje je turbulentno, gdje se mlada osoba nalazi na raskršću između djetinjstva i odraslog doba.

Glavni zadatak roditeljstva jeste da pripremimo dijete za samostalan život. Šta to znači? To u osnovi znači da trebamo kod djece razvijati one kompetencije i vještine za koje dijete pokaže interesovanje. Dijete se ne rađa kao tabula rasa (neispisana table), već dolazi na ovaj svijet sa predispozicijama za nešto, a to nešto trebamo otkriti, gajiti i razvijati. Često ćemo vidjeti kako roditelji projektuju svoje neostvarene želje na dijete, pa ga “forsiraju” da pohađa ovu ili onu aktivnost bez volje i želje djeteta. To može biti inicijalna kapisla da se kasnije kod djeteta javi unutrašnji psihički konflikt koji mu predstavlja poteškoće na putu samoaktualizacije. Roditelji time zahtijevaju od djeteta ispunjenje svojih neostvarenih želja da bi se putem “identifikacije sa djetetom”, preko njegovih ambicija, bar donekle obeštetili za sopstvene neuspjehe.

Postoji još jedna zamka, pored spomenute. Kad roditelj projektuje na dijete njegove ostvarene želje, što takođe može biti jedan od razloga za razvoj neurotične ličnosti koja ima narušenu sliku o sebi i koja nije spremna za samostalni život. Dakle, narušili smo onaj glavni zadatak roditeljstva a to je, da podsjetim, priprema djeteta za samostalan život. Ukoliko umjesto djece kontinuirano i u svakoj prilici preduzimamo inicijativu, rješavamo im konflikte, čak radimo domaće zadatke umjesto njih, time im ne činimo uslugu već tabamo put ka životnoj stranputici. Ako dožive određene neuspjehe i padove, a svi smo ih doživjeli tokom života na raznim poljima, bitno je pružiti podršku djeci da nastave svoj put dalje uz jaču motivaciju. To je ono što je sasvim dovoljno i što je obaveza roditelja.

• Šta obično bude okidač za masovne zločine kao slučaj na Cetinju?

– Govoriti o jednom okidaču je nemoguće, naročito danas. Uvijek to bude lepeza faktora koji utiču na pojedinca. Prije svega, stvari  polaze od pojedinca, od ličnosti jedinke. Zavisi da li je to vulnerabilna osoba koja ima nizak prag tolerancije na frustracije i na stres. Jedna ista situacija će različito djelovati čak na rođenu braću, koja su odrasla zajedno pod jednakim okolnostima ili približno jednakim, a kako će tek uticati na različite ljude u širem smislu.

Nemili događaj koji se desio na Cetinju sve je u Crnoj Gori ražalostio i svi smo osjećali tugu i bol. Svi su zvanično osudili taj čin, okarakterisali ga ovim ili onim nazivom, tražili krivca, da li je policija reagovala adekvatno ili ne, da li je sam čin zločina ugrozio građane itd. Suštinski se sve završilo na tome. Šta dalje?! Da li je društvo (čitaj država) preduzelo šta nakon ovoga i krenula u preventivnu borbu za očuvanje mentalnog zdravlja građana?

Poznato je da je jesen godišnje doba koje najviše negativno utiče na mentalno zdravlje ljudi u Crnoj Gori. Shodno tome bi adekvatno trebalo pokrenuti stručnjake da praktično krenu u rad na otklanjanju mentalnih problema, a taj rad nije lak, već iziskuje ogroman napor i energiju.

Vraćam se na početak pitanja. Vulnerabilna, osjetljiva osoba je ta koja je sama po sebi okidač za potencijalnog zločinca, uz sve spoljašnje faktore koji pogoršavaju stanje. Izuzetno je važno da se u institucijama sistema državne uprave aktivira psihološka služba koja će pratiti mentalno stanje zaposlenih i raditi sa njima jer smo svjedoci narušenih međuljudskih odnosa. Ništa manje u realnom sektoru jer je takođe od velikog značaja da se u tom dijelu takođe utiče na očuvanje mentalnog zdravlja. Tako narušena radna atmosfera je još jedan eksterni uticaj koji može dovesti do eskalacije nekog nemilog događaja, gdje nizak prag tolerancije na frustraciju dovede do suženja svijesti, tj. afekta, a pod tim stanjem dalje do zločina.

Uloga psihološke službe bi bila kontinuirana provjera stanja zaposlenih, kao i rad na njihovoj motivaciji. Kako je u državnim ustanovama (ne svim) prisutan HR sektor (sektor za ljudske resurse), on je uglavnom sveden na opšte poslove, tj. pravni dio gdje je uloga istog maskirana samo nazivom, dok se praktično ništa ne dešava niti rješava na polju mentalne higijene.

• I na kraju, gdje je izlaz, šta preduzeti?

– Izlaz je naizgled jednostavan ali istovremeno komplikovan, a to je naći smisao svemu i naći smisao u svemu. Izlaz je takođe postaviti realna očekivanja i da nam odnos između nivoa aspiracije i realnih očekivanja bude optimalan. Pod uticajem masovnih medija, društvenih mreža i interneta mlada osoba je u unutrašnjem konfliktu i često u narušenoj psihičkoj stabilnosti. Uzor im obično budu osobe koje su često nedostižne, pa tako dolazi do pojave frustracije iz prevelike želje za, vrlo često, nemogućim. U današnjoj sajber realnosti tzv. popularnost je cilj do kojeg je relativno lako doći, dok je u eri prije interneta to bio trnovit put i došao je kao rezultat velikih napora i odricanja. Ne kritikujem mogućnosti koje nam pruža internet već samo dajem osvrt na onaj segment koji može uticati i koji definitivno utiče na mentalno zdravlje mladih prije svega.

Zašto je danas tako mnogo prepreka na putu ostvarivanja, može se reći, prirodnih i običnih želja mlade osobe? Iz razloga što svjedočimo društvenim promjenama u današnjem izuzetno materijalnom svijetu koji nam se nameće i od koga ne možemo da pobjegnemo. Raspadom određenih društvenih normi, vrijednosti, doveli su mlade u položaj hipotetične slobode koja ih mnogo više čini nesigurnim nego srećnim.