‘Remake’, ratni film koji korespondira sa sadašnjicom

Dvadeset godina nakon svjetske premijere filma ‘Remake’, reditelj Dino Mustafić i scenarista Zlatko Topčić osvrću se na ostvarenje koje je i dvije decenije nakon prvog prikazivanja itekako relevantno.

Prvi put u svijet igranog filma, ulogama u 'Remakeu', zakoračili su i Ermin Bravo, Mario Drmać, Ermin Sijamija i Helena Minić (Mario Drmać / YouTube)

Prije tačno 20 godina u Rotterdamu je predstavljen Remake, debitantski film reditelja Dine Mustafića, čija se radnja zasniva na tragičnoj porodičnoj priči scenariste Zlatka Topčića. Scenarij paralelno prati priču oca i sina za vrijeme Drugog svjetskog rata ‘40-ih godina te vrijeme opsade Sarajeva ‘90-ih, kada ih u razmaku od 50 godina u dva različita rata zarobe ustaše i četnici. Iako je snimanje počelo 2001. godine, scenarij, ili bar njegova prva verzija, godinama je skupljao prašinu i čekao da ugleda svjetlo dana.

„Krajem ‘90-ih trajala je velika polemika vezana za neki scenarij o opsadi Dubrovnika kojeg je spretni Veljko Bulajić donio u Sarajevo – nakon što ga je odbio Franjo Tuđman, a on zamijenio toponime, pa umjesto Srđa upisao Trebević – nudeći vlastima film o epopeji najduže opsade u modernoj historiji“, prisjeća se Topčić.

Dodaje kako je Bulajić, želeći povećati šanse i odagnati prigovore, ponudio saradnju na scenariju nekima od bosanskohercegovačkih autora koji su, vidjevši da tu zapravo nema ništa osim teme, listom odbijali učešće iako su im bili nuđeni izvanredni finansijski uslovi.

Reklama

„Dakle, još jedna fusnota u tradiciji našeg samopotcjenjivanja koja je, međutim, uznemirila kulturnu javnost, pa je Federalno ministarstvo kulture i sporta odlučilo da nekako umiri nezadovoljnike i raspisalo je anonimni konkurs za originalni filmski scenarij. Dobio sam prvu nagradu za scenarij Čovjek niotkud, što je bila preporuka da Forum, velika predratna produkcijska kuća, dobije značajna inicijalna sredstva za naš film. Taj je scenarij desetak godina čekao u ladicama (tadašnje) Televizije Sarajevo, ali svaki put je iz Centralnog komiteta dolazila naredba da se nauštrb tog projekta preko reda snimi drama nekog partijskog favorita, jednom o Gospi iz Međugorja, drugi put nešto drugo itd. Priču sam osavremenio i ona je završavala 1992. početkom agresije“, nastavlja.

U jeku priprema za knjigu snimanja, Topčić prvih nekoliko stranica scenarija pokazuje Mustafiću, te zajedno odlučuju reagovati na vruće, odnosno reagovati umjetnički na temu minulog rata.

„Ustvari, sinopsis Remakea sadržan je u jednoj mojoj ratnoj kolumni u Oslobođenju, gdje sam pisao o sudbini oca i sina kojima se unutar pola stoljeća desila slična sudbina, pa je prvi razmijenjen 1943. iz Jasenovca za ustaše, a drugi, pola stoljeća kasnije, 1993. s Kule za četnike. U tom trenutku odlučujemo da rizikujemo i od gotovine pravimo veresiju. Pišem sasvim novi scenarij umjesto onog već verificiranog, koji – takva mu je sudbina – nikada neće biti snimljen“, govori Topčić.

Reklama

Jedan od najzahtjevnijih poslijeratnih filmova

Remake uskoro dobija nagradu na anonimnom konkursu Ministarstva kulture Kantona Sarajevo, te uz brojne sponzore i producente Enes Cviko, direktor Foruma, zaokružuje finansijsku konstrukciju za jedan od produkcijski najzahtjevnijih domaćih poslijeratnih filmova.

Uz debitante Mustafića i Topčića, prvi put su u svijet igranog filma zakoračili i Ermin Bravo, Mario Drmać, Ermin Sijamija i Helena Minić. Osim toga, u komponovanju muzike za film prvi put se okušao bh. muzičar Adi Lukovac. Jedna od najprepoznatljivijih scena Remakea jeste ona u kojoj Mario Drmać izvodi pjesmu „Il’ je vedro, il’ oblačno“, koju su zajedno snimili Lukovac i Emina Zečaj.

Remake je, osim osvajanja brojnih nagrada i prikazivanja na festivalima širom svijeta, u godinama nakon svoje premijere zasluženo upisan u historiju domaće kinematografije kao jedan od najuspješnijih poslijeratnih bh. filmova, rame uz rame s Ničijom zemljom, za koju je reditelj Danis Tanović 2002. godine dobio prestižnog Oscara, te Quo Vadis, Aida, film koji je rediteljici Jasmili Žbanić osigurao nominacije za nagrade Oscar i BAFTA.

Reklama

„Mnogo toga u Remakeu zasnovano je na istinitim događajima“, opisuje Mustafić. „Neke od lokacija na kojima smo snimali ratne scene jesu autentične i odabrane su gotovo dokumentaristički. Trudio sam se slijediti autobiografske crte scenariste Topčića, njegova porodična iskustva i teške ratne godine koje su ostavile generacijske ožiljke duboko urezane poput istorijskog refrena nesreće“.

Mustafić dodaje kako su željeli snimiti emotivan i etičan film koji želi preispitati vrijeme u kojem su živjeli.

„Nismo pravili kalkulantski niti festivalski film, nije nas zanimao politički korektan film. Utisci nakon izlaska filma u kino distribuciju bili su pomiješani. Naime, dugo smo se mučili da film produkcijski završimo i to je dovelo do iscrpljenosti. S druge strane, film je bio izuzetno gledan, obarao je rekorde po broju posjetitelja, pa smo imali značajan i emotivan feedback publike“, prisjeća se.

Reklama

Nestvarna tišina na premijeri

Nedugo nakon što je prikazan u Rotterdamu, Remake je predstavljen domaćoj publici u sarajevskoj Skenderiji. Mustafić ističe kako je roterdamska i sarajevska publika u „nestvarnoj tišini“ gledala cijelo ostvarenje. Dodaje kako je bio pozitivno iznenađen zbog odjeka i interesa filmske javnosti za jedan film iz Bosne i Hercegovine na ratnu temu.

„To pamtim kao karakteristiku projekcija i onda su naši razgovori poslije filma sa publikom bili intenzivni, dojmljivi, a neke reakcije ću vječno pamtiti kao ispunjenje smisla zašto smo radili taj film“, kaže Mustafić.

Ističe kako je u debitantsko snimanje ušao kao 32-godišnjak s neutješnim osjećajem da se u Bosni i Hercegovini ništa ne odvija linearno i razvojno, već kružno i ponavljajuće. Otud zaključak da je sve što se događa samo remake nečega iz prošlosti.

Reklama

„Na filmu imamo jednu vrlo zanimljivu kvalifikaciju za filmove koji su snimljeni prije deceniju. Kad kažemo kako film lijepo stari, to znači da ga nije pregazilo vrijeme. I dalje je aktuelan i korespondira sa sadašnjicom. Uvijek se stresem kada mi gledaoci kažu kako je moj film Remake vizionarski jer iskazuje generacijski strah od ponovo ispričane i viđene priče, što je i naslov filma“, ističe.

Ističe kako je sudbina Zlatka Topčića i njegovog oca Zaima samo jedna od transgeneracijskih trauma u nizu koju proživljavaju svi Bosanci i Hercegovci. Interesantno je kako se poseban akcenat u filmu stavlja na obične ljude, susjede koji su jedni drugima pomagali ne obazirući se na religijske i nacionalne pozadine jedni drugih. Mustafić smatra kako je od izuzetne važnosti pričati o ovim ljudima kroz različite vrste umjetnosti.

„Plemenite i uzvišene ljudske geste i postupci se moraju pričati jezikom emocija, dakle umjetnošću. U vremenima zla i nasilja postojali su pojedinci koji su hrabrošću potvrdili da smo individualna bića koja se mogu i moraju oduprijeti kolektivnim histerijama i povišenoj temperaturi od kojih je čovječanstvo često oboljelo što je donijelo samo bijedu i smrt“, ističe Mustafić.

Reklama

‘Rat ubija i one koji misle da su ga preživjeli’

Zatim se osvrće na kraj filma, koji je snimljen kao scenarističko/rediteljska intervencija u priči.

„Nakon povratka u rat iz pariškog egzila u Sarajevo, pri napadu na srpski bunker, glavni junak filma Tarik naleti na svog predratnog prijatelja Miru. Sada srpski borac, s druge strane fikcije predratnoga prijateljstva, Miro izvlači osigurač iz bombe signalizirajući prstima domaći film i obojica ginu. Često sam bio napadan od svojih prijatelja kako je takav kraj filma defetistički i ne ostavlja nadu“, govori.

Dodaje kako se s tim osjećajem tada, ali i sada, borio i bori te mu se teško odupire.

„Još je njemački pisac Remark pisao kako rat ubija i one koji misle da su ga preživjeli. Većina moje raje boluje od PTSP-a, a i sam se liječim tako što ne želim to priznati. Od svih ratnih iskustava najgora je neizvjesnost i nemoć, čekanje da se ostvare nečije prijetnje. Zato i rijetko govorim o ratu u bilo kojem društvu, neugodno mi je, znam da me mnogi ne razumiju, mada me je to iskustvo trajno obilježilo kao čovjeka i umjetnika“, kaže Mustafić.

Još jedna od bolnih činjenica koja je predstavljena u filmu jeste ona da ratni zločinci nakon završetka rata nastavljaju živjeti na slobodi, što je 20 godina kasnije itekako relevantan detalj.

„Ratni zločinci koje se veliča kao heroje su upravo oni koji predstavljaju ono najgore što je društvo proizvelo. Samo su gori i od njih samih oni koji to čine, bez obzira da li su za političkom govornicom ili obiteljskim stolom. Ukoliko hitno ne pokažemo institucionalni kapacitet države, civilni i medijski pokret otpora nacionalističkom huškačima i fanaticima neće zaustaviti destruktivno zlo koje je pokrenuto višedecenijskim narativom revizionizma istorije i relativizacijom činjenica.

Zbog toga se obraćam prije svega mladima i onim koji su odrasli u uslovima mira, pa nisu svjesni koliko je situacija kritična, koji su rizici i opasnosti po Bosnu i Hercegovinu, kako iznutra tako i spolja, da moraju nastojati nešto učiniti. Vjerujem da budućnost i mir ove zemlje nije zapisana u zvijezdama, već u nama, ljudima koji se moraju pokrenuti u nešto što nas vodi do mira, do mogućnosti da sve naše konflikte rješavamo na način koji će doprinijeti izgradnji jednog boljeg i pravednijeg društva“, kaže Mustafić.

Obilježavajući 20. godišnjicu prvog zajedničkog filma, Mustafić i Topčić nastavljaju raditi na posljednjim pripremama za snimanje novih projekata.

„Ovog puta u pitanju je stradanje Bošnjaka, ali i Hrvata, u Prijedoru. Scenarij Trake dobio je visoke ocjene na svim adresama kojima smo se obratili za podršku i polako se sklapaju produkcijski uslovi. Plan je da se film i serija od pet epizoda snimaju na proljeće i ljeto sljedeće godine“, zaključno navodi Topčić.

Izvor: Al Jazeera