O zaboravu…
SREBRENICA
Na nekom televizijskom snimku o upadu Srba u Srebrenicu, među zarobljenim civilima, vidio se i dječak koji u rukama drži zeca. Slike su bile jezive.
Moj profesor rahm. Ibrahim Tepić, Srebrenčanin, izgubio je u Srebrenici 17 bližih rođaka. Umro je, od srčanog udara u Sarajevu – gradu u kome se borio i u kome je od srpske granate izgubio ženu, majku divnih sinova. Siguran sam, da je živ, kako bi se profesor složio sa mnom da pjesmu posvetim dječaku koji je u pokušaju bijega pred četnicima pokušao spasiti jednog malog zeca, ali je zajedno sa zekom uhvaćen i strpan iza žutih traka i žice.
Holandski Unproforci su to posmatrali.
Glasovi bezglasnika
vrište
pred gluhim glumcima
pravde zemaljske.
(I to u posebnom trenutku. Naime dok glume slijepca)
Dječak u šapama zeca.
Trese se od straha,
zarobljen žicom i
žutim trakama,
okružen
divljim zvijerima,
drhtavih kažiprsta.
Slomljena tišina.
Lijevo, desno,
desno, lijevo,
lijevo, desno,
lijevo, desno…
Iz pećina đavoljih
gmiže glas.
***
SREBRENICA, 9 GODINA I 364 DANA POSLIJE
Majkama Srebrenice i Almi Mustafić, koju upoznah u Holandiji
Ka Srebrenici je krenula kolona ljudi kroz šume – putem spasa…
Bio sam u Sarajevu. Osluškivao sam.
Čas je sunce
Čas
K'o da će kiša…
Preko brda sa
Istočne strane
Čujem…
Dolazi zvuk
Od njega bježi sve
Čovjek se ukoči
Odskoči zec
Medvjed sakrije
Jaukne vuk…
Čas je sunce
Čas
K'o da će kiša…
Šume šušte od koraka
Prognanika – povratnika
Pravednih ratnika
Majke bez sina
I životnog sapatnika…
Oprosti Bože
Danas nismo ljudi
Danas smo suze
Ah
Nema mi dragog
A sevdah me obuze
Čas je sunce
Čas
K'o da će kiša…
Jecaj moje žene u slapu ezana
«Baš je teško danas biti tu
u ovom snu»
Niz kolonu od suza
koja se sliva Potočarima…
Pogledom traži Muhameda, Emira,
Huseina, Hasana
Aliju, Seidaliju…Nedima Hrbata…
Nije još tu…
Nešto ga zadržava na koridoru smrti
Potok od suza
Valjda je prepriječio put…
Čas je sunce
Čas
K'o da će kiša…
Da li danas nišane
Bijele nišane
Majko naša
Puške šute
a srce puca
Čujem korake
Pravde…
Znam ona će se
jednom
odjednom
Pojaviti
Licem što blista
Niotkud?
(Poput svih pobijenih i nestalih Srebreničana)
Sve gore će doć’
Obradujem se
Nakratko,
Bol se stiša…
Vidim te majke…
Pa opet zaplačem
Čas je sunce
Čas
K'o da će kiša…
Vidim oblak
od Srebrenice
veliki poput jorgana
I vidim
majčine ruke
koje polahko i nježno
tim jorganom
Zemlju našu prekrivaju
Čas je sunce
Čas
K'o da će kiša…
Gledam ka nebu
I k'o da vidim
Tabute lahke
Da lete na vjetru
Osluškujem…
Čujem fatihu…
Tihu…
Sunce sve jače je
i jače
da i voda jauče
a
opet
k'o da će kiša.
Sarajevo, 10. juli 2005.
***
BOLNE USPOMENE
Fildžani su prazni
a
danas smo ko
kahva
Koju prže
u šišu
Što je tuku
u dibeku
Što udaraju više
Duša nam
Sve jače
i ljepše
miriše
11. juli 2005.
***
SREBRENICA 2006.
Prazna je ulica
Osluškujem dan
Osluškujem noć
U sabah
U podne
U ikindiju
U akšam
U jaciju…
Osluškujem…
Dok sam na sedždi
čujem
vibrira tlo
Bože oprosti mi sve moje grijehe
To crno more
Očisti ga…
Čistom vodom
Kiše milosti Tvoje…
Plavetnilo nad njim razastri
I pomiluj me…
Očisti me od grijeha da
potpuno čist
molitvu ovu kazati mogu
Onu koju ne odbijaš
Bože oprosti
Osluškujem
Dok sam na sedždi
I čujem vibrira tlo
Ponovno kamioni
(Naši avioni
Na relaciji Bosna-Dženet
Ako Bog da)
Nama oprosti
A zločincima
Daruj
Ono što su zaslužili
Ni više ni manje!!!
Primiče se 11. juli – 3. juli 2006, Sarajevo
***
DAN POSLIJE (odluke Suda u Hagu)
Kažu da je jutro pametnije,
a jutros se osjećam
nekako
prevarenim i
glupo.
27. februar 2007.
***
KAMIONI 2
Nemam snage zamisliti ove kamione iz naše ulice
Kad prolaze sokacima Srebrenice
Pa žmirim..
Napokon, srebreničke avlije
U svojoj tišini
Poput potoka zažubore
Zaklepeću nanule
Djeca se smiju
Čuju sevdalinke
I ona je ponovo sa njim ispod
Nekog duda ili ašlame
On šapće joj riječi
Ko stihove
A ona se se crveni i smiješi…
Čuje se ezan
On ustaje
Ljubi je
Grli
Ljubi djecu
Dodiruje im kosu
Ona njemu ljube ruku
Ljube ruku
kojom
Svima im maše
Već kasni,
hiti
hiti u Potočare…
***
KAMIONI
Jednog dana u godini
Mojim gradom
Prolaze
Kamioni
Ulica izgleda
K’o slika bez tona
Kosti promiču
A ljudi ukopani
Podižu ruke
I uče fatihe
Pozdravljaju
Hrabre
Domu svome
Zemlji svojoj
Povratnike.
***
O ZABORAVU
U ruševinama…
Razrušena, spaljena
slike vremena…
Kuća.
Kuća obrasla
u bodljikavo rastinje.
Stežu joj vrat
Penjačice zaborava….
Na vrelom
julskom suncu
Sklupčana zmija
Zarit će zube
U ruku
Tijela
od zaborava
Bol, 11. juli 2009.
***
U POTRAZI ZA IZGUBLJENIM IDENTITETOM
(KRATKI OSVRT NA IZLOŽBU ZIJAHA GAFIĆA)
Pored svake fotografije,
stojim i buljim u ono što je ostalo iza njih od ovoga svijeta.
To su fotke iz osobne karte mojih komšija.
Pokušavam razmijeniti sa njima poneku riječ.
Pred očima vidim kako kroz bosanske ljepote prolazi voz…
A on vadi sahat iz džepa
i gleda
koliko sati je
Kada stiže
do sljedeće stanice –
Drugog svijeta
Spreman je
i
Sve je tu
sure iz Kur'ana
tespih
kaladont i četkica za zube…
Ostavio nam je naočale….
da bolje vidimo…
….
Na izlazu iz galerije
zagledam si cipele,
rovim džepove
da vidim ko sam…
Izvor: Al Jazeera