Zvučnim imenima stranke ʽzbijajuʼ redove uoči izbora

Preferencijalno glasovanje je otvorilo različite strategije po pitanju pozicioniranja kandidata na listama, individualizirane kampanje i angažiranje nezavisnih kandidata (EPA)

Preferencijalno glasovanje je prvi put na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj uvedeno 2015. godine, a birači više ne moraju glasovati isključivo za ponuđene liste nego svoj glas mogu dati i točno određenom kandidatu koji tako imaju priliku ući u parlament bez obzira na svoj poredak na listi. Idući parlamentarni izbori su bili odmah 2016. godine tako da stranački stratezi već imaju iskustvo dvaju ciklusa te su imali dovoljno vremena za analize i kalkulacije. Ciljaju se popularni ili prepoznatljivi pojedinci koji bi mogli privući birače, pa čak i ako sami ne ostvare rezultat koji bi ih odveo u parlament i dalje mogu pomoći listi da ostvari bolji rezultat.

Priprema za izbore 2020. godine u Hrvatskoj obilježena je trendom prikupljanja neovisnih kandidata na stranačke liste. Većina stranaka, malih, velikih, lijevih, desnih, novih i starih počela je predstavljati pojačanja u vidu neovisnih kandidata. Iako je neovisnih na izbornim listama bilo i na prijašnjim izborima, ove godine se čini izričito izraženo. Vodili su se pregovori s pojedincima, predstavljala su se pojačanja, kalkuliralo se u svakoj izbornoj jedinici kako bi se zvučnim imenima privukli glasači. Zašto pojedinci, koji se slažu sa stranačkim programima i pristaju biti na stranačkim listama, ne odlučuju postati članovima stranke? Što to govori o političkim strankama i snazi njihovih kadrova, a što o povjerenju birača u političke stranke? 

Različite strategije

Preferencijalno glasovanje je svakako otvorilo različite strategije po pitanju pozicioniranja kandidata na listama, individualizirane kampanje i angažiranje neovisnih kandidata. Neki od njih su tu isključivo kako bi dali svoju podršku, pomogli s svojim imenom i zapravo im značajniji politički angažman nije cilj. To su uglavnom osobe s estrade iz različitih sfera. S druge strane su osobe koje su već bile politički angažirane ili osobe iz javnog života koje imaju namjeru prihvatiti politiku kao poziv. Međutim, iako imaju namjeru ozbiljnog bavljenja politikom te podržavaju stranačke programe, neki ih čak i predstavljaju i zdušno zagovaraju, ne odlučuju se postati članovi stranke.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Jedan od razloga je svakako to što je povjerenje građana u političke stranke prilično nisko te se na taj način ti kandidati tijekom kampanje mogu promovirati kao neovisni. Smatraju kako će u ušima birača bolje zvučati da je npr. Nino Raspudić neovisni kandidat i neovisni intelektualac koji se odlučio politički angažirati, nego Nino Raspudić kao stranački čovjek Mosta. Usko povezana s ovim razlogom je i kalkulacija vezana uz potencijalni neuspjeh. Ukoliko kandidat ili kandidatkinja ne uspije ostvariti uspjeh na izborima uvijek se može vratiti svojoj karijeri te i dalje tvrditi kako su bili prepoznati kao neovisne osobe koje su željele dati svoj doprinos koji je, eto, ostao neprepoznat. Neće se nigdje bilježiti da su bili članovi stranke, a s vremenom će se možda zaboraviti i s kim su išli na izbore.

Neslaganje sa politikom

Nadalje, postoje osobe koje se ne slažu s dijelovima stranačkih programa ili pojedinih politika te bi njihovo uključivanje u stranke možda bilo prepoznato kao licemjerno, ali im nije problem biti na listi te iste stranke. Tako npr. Marijana Petir ne želi ući u HDZ, ali je prihvatila ulaznu poziciju (druga je na listi) na listi HDZ-a. Time si kroz individualiziranu kampanju otvara mogućnost promoviranja svojih stavova koji se kose s onima koje zastupa stranka (npr. protivljenje Istanbulskoj konvenciji).

Treća skupina su oni koji kao nezavisni kandidati ulaze s pojedinih pozicija (gradonačelnika ili župana) poput međimurskog župana Matije Posavca koji ide s Restart koalicijom. Naravno, i u ovom slučaju postoji određeno slaganje sa stranačkim ili koalicijskim programom, ali je uključivanje temeljeno na budućoj suradnji vezano uz ostvarivanje projekata u njihovoj lokalnoj zajednici, jačanju svoje pozicije u budućim lokalnim i regionalnim izborima te mogućnosti promocije lokalnih praksi za koje smatraju da trebaju zaživjeti i u drugim sredinama.

Svi ovi razlozi su legitimni, ali i vrlo oportuni za neovisne kandidate koji, ukoliko su izborili visoko mjesto na listi, praktički osigurali ulazak u parlament i ukoliko ne ostvare uspjeh po pitanju preferencijalnih glasova. Naravno, postoje i neovisni kandidati koji su pristali niska mjesta na listi te se oslanjaju isključivo na preferencijalne glasove, a u slučaju nedovoljnog broja takvih glasova mogu ipak pomoći listi na kojoj se nalaze. Takve slučajeve moguće je razumjeti i sa stajališta političkih stranaka, ali pitanje je što stranke dobivaju s ovim prethodnima.

Strankama je, u tom slučaju, benefit moguć u slučaju iznimnog rezultata pojedinaca koji će uz sebe povući još jedan mandat te će kandidati svojom prepoznatljivošću možda privući neodlučne glasače. Međutim, moguće je da pretjeranim oslanjanjem na neovisne kandidate stranke dugoročno štete svome razvoju. Prvenstveno, s neovisnim zastupnicima u parlamentu puno je teže računati na provedbu stranačke stege. Naravno, i stranački zastupnici mogu u bilo kojem trenutku napustiti stranku i postati neovisni, što je pokazao i posljednji saziv Sabora, ali stranačka stega ipak ima određenu težinu. Tako je moguće da npr. HDZ neće moći računati na glas Marijane Petir u Saboru kad se budu donosile odluke vezane uz pojedina svjetonazorska pitanja o kojima imaju različite stavove.

Veći problem

Veći problem za političke stranke je što time pokazuju da nemaju dovoljno jake vlastite kadrove koji mogu preuzeti odgovornost i privući birače, a uz to jačaju i potencijalnu konkurenciju na lokalnoj i regionalnoj razini osiguravajući im vidljivost i legitimitet na nacionalnim izborima. Zanemarivanje razvoja vlastitog kadra, izostanak prepoznatljivih stranačkih pojedinaca iz lokalnih zajednica i slabljenje vlastite pozicije može stvoriti ozbiljnu štetu strankama na lokalnoj, a posljedično i na nacionalnoj razini.

Tako je preferencijalno glasovanje otvorilo nišu strateškog promišljanja u kojem stranke i neovisni kandidati pokušavaju međusobno vući jedni druge, zadovoljiti interese i stavove i jednih i drugih, ali i problem stranačkog razvoja koji stranke ne smiju zanemariti ukoliko namjeravaju vratiti povjerenje građana. Oslanjanje na neovisne kandidate može donijeti kratkoročne benefite, pa i privući birače koji inače ne bi bili skloni toj političkoj stranci, ali se time ne rješava pitanje povjerenja u političke stranke nego ga se potencijalno i produbljuje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera