‘Žuti prsluci’ učinili su probleme Francuza vidljivim

Iako su počeli nezadovoljstvom zbog poskupljenja goriva, prosvjedi “Žutih prsluka” u Francuskoj, zapravo, imaju mnogo više razloga zbog kojih su pokrenuti – počevši od toga da plaće ne bi smjele biti niže od 1.300 eura, a mirovine od 1.200 eura, preko rješavanja problema beskućnika, izmjena porezne politike, sve do imigracijske politike. Dio medija objavio je zahtjeve, no očito je da se radi o mnogo dubljem nezadovoljstvu i snažnoj upornosti sudionika prosvjeda, koji imaju i široku podršku građana Francuske, da se mnoge stvari u društvu promijene.

Politologinja Sanja Vujačić, znanstvenica s desetogodišnjim transdisciplinarnim istraživačkim iskustvom u laboratorijima Sveučilišta Paris – Saclay (UVSQ) i stručnjakinja za međunarodne odnose, za Al Jazeeru govori što su, zapravo, zahtjevi “Žutih prsluka” i koliko su oni ostvarivi, kako francuske vlasti mogu smiriti nezadovoljstvo građana te mogu li se pojave njihovih preslika na Balkanu povezati u istu ili sličnu priču.

• Nakon što je francuski predsjednik Emmanuel Macron, u obraćanju naciji, priznao svoj dio odgovornosti, obećao povećanje minimalne plaće za 100 eura, defiskalizaciju ‘božićnice’ i prekovremenog rada, neke povlastice za umirovljenike, oglasili su se sindikati, koji su mjere ocijenili nedovoljnim te najavili ‘mobilizaciju’ i zajednički prosvjed sa ‘Žutim prslucima’. Jesu li Macronove socijalne mjere ono što bi zadovoljilo prosvjednike koji već tjednima, uglavnom za vikend, izlaze na ulice, ili će, uključivanjem sindikata, prosvjedi dobiti i novu dimenziju?

– “Žuti prsluci” su obraćanje predsjednika Macrona naciji uglavnom ocijenili teatralnim, a mjere koje je najavio nedostatnim. Sumnjaju u nove “računovodstvene vratolomije” Vlade, premještanje proračunskih stavki, na način da ono što su dobili na jednoj strani izgube na drugoj. U tijeku je argumentacija predloženih mjera, ali i dalje vlada klima nepovjerenja između vladajućih i demonstranata. Svaki pokušaj preuzimanja elana koji su “Žuti prsluci” generirali bio bi kontraproduktivan za sindikate (CGT). Naime, unatoč destruktivnim akcijama infiltriranih razbijača (ultraških i pljačkaških bandi), “Žuti prsluci” permanentno uživaju podršku 70 do 80 posto Francuza. Taj nivo podrške nije postigla niti jedna sindikalna manifestacija.

• Bez obzira prihvate li podršku sindikata, mogu li ‘Žuti prsluci’ izdržati u borbi za ostvarivanje svojih zahtjeva bez jasne hijerarhije, vidljivih ‘glasnogovornika’, konkretnih pregovarača iza kojih stoje građani?

– Novodobni francuski prosvjedni pokret pojavio se je u svojoj specifičnoj horizontalnoj organizacijskoj formi zbog nepovjerenja prema izabranim zastupnicima svih parlamentarnih političkih stranaka i sindikata. Da je francuska tiha većina – ona koja je danas na ulicama, doista htjela dovesti na vlast lijeve ili desne radikale koji se danas nude za njihove glasnogovornike, izabrala bi ih za posljednjih izbora. Pokazalo se je da je svaki “žuti prsluk” vidljiv i vješt branitelji vlastitih interesa, koji su ujedno i interesi većine francuskih građana. O njihovom pregovaračkom talentu najbolje govori činjenica da sindikati već desetljećima pregovaraju oko jednoznamenkastih iznosa, a “Žuti prsluci” danas barataju minimalno troznamenkastim.

Žute prsluke podržava 80 posto Francuza

• Na koji način se predsjednik Macron i vladajući mogu izvući iz situacije koja im je izvanredne izbore prilično približila?

– Predvidivi su pokušaji preslagivanja unutar Macronove Vlade. Predsjednik se može održati do kraja mandata: ili ukoliko najbogatiji doista ‘otvore lisnice’, ili ukoliko na poziciju premijera postavi naprimjer Jean-Luc Melenchona i time najavi snažan zaokret u lijevo.

• I ako se dogode izbori, postoje li političke snage u Francuskoj koje mogu ozbiljno uzeti u razmatranje razloge za nezadovoljstvo i ‘Žutih prsluka’, ali i građana koji nisu izašli na prosvjede, a ne slažu se s aktualnom situacijom?

– Ukupno 80 posto građana koji su ‘Žutim prslucima’ dali podršku ne slaže se s aktualnom situacijom. Međutim, za sada ne postoji politička snaga koju bi podržalo 80 posto građana. U bliskoj budućnosti, američkom modelu konzervativnih republikanaca najviše bi se mogla približiti desničarska struja, koja se okuplja oko Marion Marechal, unuke Jean-Marie Le Pen i nećakinje Marine Le Pen.

• Jesu li ekstremna desnica, kriminalne bande, nacionalisti i ksenofobi, zapravo, posebna prijetnja uspjehu građanskih prosvjeda koje organiziraju ‘Žuti prsluci’?

– Narod je izašao na ulice i simbolički navukao žute prsluke kako bi konačno postali vidljivi problemi preživljavanja svih, onih problema koji su desetljećima ostajali skriveni pod plaštom pro ili protu migrantskih politika lijevih i desnih političkih opcija. Međutim, ostaje otvorena mogućnost postupnog “truljenja” socijalne dimenzije pokreta, putem preusmjeravanja ustaničkog duha “Žutih prsluka” prema okršaju između radikaliziranih izvornih Francuza i useljenika. S jedne strane, tiha većina Francuza više ne podnosi da joj se prigovara da je populistički, rasistički i nacionalistički nastrojena kada upozorava da bi trebalo obuzdati imigracijski priljev i posvetiti se boljoj integraciji “starih” doseljenika. S druge su strane, “zone bezakonja” u predgrađima francuskih velikih gradova, od Francoisa Mitteranda na ovamo, izložene su snažnoj ljevičarskoj promigrantskoj i antirasističkoj propagandi. Tako se u toj, od Republike napuštenoj periferiji, koju dobrim djelom naseljavaju imigranti, održava uvjerenje da je glavni uzrok nezaposlenosti i siromaštva različita boja kože ili različita religijska pripadnosti, a ne ekonomska kriza, za koju vladajući nemaju rješenja – kako za izvorne Francuze, tako za imigrante.

• Kad su u pitanju poboljšanje modela zastupanja građana, decentralizacija, kao jedan od odgovora na probleme ruralnih sredina, kao i snažniji angažman gradonačelnika kao posrednika u prijenosu zahtjeva građana višim instancama, Macron najavljuje i ‘izlazak na teren’. Jesu li stvari toliko daleko otišle, a vlasti u Parizu se udaljile od građana (doduše, dojam je da su se svugdje u Europi, pogotovo na Balkanu, takozvane elite udaljile od građana) i ne znaju njihove probleme?

– Živimo u “orvelijanskom svijetu”, u kojem su se globalističke elite sasvim odvojile od svojih naroda, jer su povjerovale da doista mogu mijenjati prirodne zakonitosti. Povjerovale su da je dovoljna svojevrsna zamjena softvera – odnosno stari politički jezik zamijeniti novim, koji ne poznaje, dakle, niti ne prepoznaje socijalne pojmove pravde i jednakosti. Međutim, “Žuti prsluci” su usvojili taj novi politički jezik, pa govore o prihodovnim, poreznim i razvojnim nejednakostima, što bi, prijevodom na stari politički jezik, značilo da globalno govore o potrebi održanja socijalne ravnoteže u društvu. Vjeruju da je političkim i gospodarskim elitama njihova problematika dobro poznata, ali je ne žele čuti. Stoga inzistiraju na hitnom rješavanju njihovih konkretnih životnih problematika, a koje slobodno izražavaju na svim televizijskim platoima već mjesec dana. Prakticiranjem direktne demokracije, pokušavaju izbjeći ovisnost od jalovih obećanja poboljšavanja njihove situacije putem strukturalnih reformi (decentralizacija i proporcionalniji izborni sustav), koje, naravno, podržavaju unutar nekog dugoročnog plana restrukturacije.

Maštovita balkanska kopija

• U pojedinim balkanskim državama, doduše iz posve drugačijih razloga, nezadovoljni građani i političari pokušali su kopirati ‘Žute prsluke’. Mogu li se u istu ravan staviti nezadovoljstvo dijela opozicije u Srbiji ili Crnoj Gori, jer radi se o očito političkim razlozima za oblačenje ‘Žutih prsluka’ s nezadovoljstvom u Francuskoj?

– ‘Žuti prsluci’ su se pojavili istodobno u Francuskoj, frankofonskoj Belgiji, Nizozemskoj, Bugarskoj, pa i u Srbiji i Crnoj Gori. Srbijanski i crnogorski ‘žuti prsluci’ su eurofilima na vlasti poslali poruku da, kao u francuskom prostoru, u njihovim državama još nije mrtav ustanički duh te da se predstavljanje članstva u Europskoj uniji kao jedine moguće razvojne perspektive može pokazati kao slijepa ulica. Doista, unutar EU-a momentalno se vodi žestoka bitka između takozvanih progresista, kojima pripada  predsjednik Macron, i  takozvanih konzervativaca (Matteo Salvini i Viktor Orban). Radi se o preslici američkih okršaja između konzervativaca (republikanaca Donalda Trumpa) i progresista (okupljenih oko američkih demokrata). Prije ulaska u novi globalizacijski ciklus od 30 godina (prije 2020. godine), evidentno je da se teži zamjeni ‘istrošenih’ eurofilskih lijevih i desnih globalističkih elita ‘svježijim’ i realističnijim.

U tom kontekstu, akcije srbijanskih i crnogorskih ‘žutij prsluka’, koji su samo maštovita preslika, jednako koliko i nedostatak bilo kakve akcije u susjednim državama koje su se već priključile EU (Hrvatska i Slovenija), više svjedoče o temeljnoj razlici između mentaliteta francuskog naroda i naroda s ruba Europe. Prvi su demokratski zreli, pa se u odnosu prema nacionalnoj, europskoj i svjetskoj razini vlasti ponašaju kao suvereni narod, koji svoju sudbinu ne predaje olako u tuđe ruke. Drugi pokazuju znake demokratske nezrelosti, odnosno sljedbenički mentalitet. Očekuju da im prvi serviraju gotova rješenja. Međutim, što kada ti prvi nemaju rješenja; ili ih imaju, dobra su za njih, ali ne za one druge koji na njih čekaju?

• Predsjednik Macron tvrdi da su se problemi gomilali desetljećima, pa spominje i posljednjih 40 godina. Ako je tako, zašto se ovako masovni prosvjedi – osim općih štrajkova, kojima smo svjedočili, ali su bili konkretno usmjereni na određene dijelove populacije – nisu pokretali za mandata Macronovih prethodnika? Ili su građani shvatili da je Macron taj kod kojeg mogu pokušati s velikim izgledima za uspjeh?

– Izborom Macrona francuski su birači izrazili nezadovoljstvo tradicionalnim političkim opcijama, upravo iz razloga što su desetljećima gomilale probleme. Jedino je on obećavao da će napustiti stare metode i konačno pokrenuti Francusku. Jednom izabran, ključne pozicije u Vladi povjerio je prebjezima iz socijalističke i republikanske stranke, dakle iz stranaka koje su birači odbacili. Potom je krenuo u izglasavanje svih nepopularnih antisocijalnih zakona, koje niti njegovi prethodnici (Francois Hollande i Nicolas Sarcozy) nisu uspjeli izglasati, jer nisu imali potrebnu parlamentarnu većinu. Arogantan stav prema “malim ljudima”, dekompleksirano pogodovanje najbogatijima i loši gospodarski rezultati naveli su Francuze da sami pokušaju pokrenuti Francusku.

• I kad se radi o plaćama i mirovinama, govori se o minimalnim iznosima tih primanja. Uvjeren sam da francusko društvo nije na razini balkanskih i da velika većina radi za ‘minimalac’ ili prima bijednu mirovinu. Ili griješim? Siromaše li i francuski radnici i umirovljenici u usporedbi s nekim prošlim vremenima?

– Fenomen pauperizacije već tri desetljeća hara Europom. Europske globalističke elite od naroda su se odvojile tako što su pauperizirale srednju klasu, koja je time izgubila funkciju posrednika između “uspješnih” i “neuspješnih”, odnosno ulogu svojevrsnog “socijalnog lifta”, u koji se je ulazilo zalaganjem na radu i obrazovanjem. Pod pretekstom otvaranja granica, mira među narodima i stimulacije gospodarskog rasta, u stvari je došlo do prelijevanja materijalnih resursa planete u ruke nekolicine. Tako danas nisu siromašni samo nezaposleni, nego govorimo o siromašnim radnicima, umirovljenicima i, naročito, samohranim majkama. Kupovna moć tih kategorija stanovništva manja je u odnosu na kupovnu moć istih kategorija u 80-tim godinama prošlog stoljeća. Stoga redove “Žutih prsluka” često puni više generacija jedne obitelji. One se ne žale samo na pad kupovne moći, nego i na manjak životne perspektive. Francuski solidarni javni zdravstveni sistem, mreža udruga i sustav socijalne pomoći održali su se. Stoga francuski i balkanski nivo siromaštva nisu usporedivi.

• Ako analizirate popis zahtjeva ‘Žutih prsluka’, jesu li oni doista realno ostvarivi, ili predstavljaju želje koje će, nakon što je Macron uslišio nekoliko njih, ostati kamen spoticanja u odnosima građana i vlasti… i jednog dana aktualnu vlast koštati poraza na izborima?

– Iz popisa zahtjeva “Žutih prsluka” razvidno je da srce problema frakture između francuskih globalističkih elita i naroda kojim upravljaju nije zavist “neuspješnih” prema “uspješnima”, nego činjenica da su “uspješni” nesposobni pokrenuti gospodarstvo. Naime, prosvjednici u Francuskoj nisu izašli na ulice kada je predsjednik ukinuo poreznu obvezu (ISF) najbogatijima. Niti onda kada je najavio ekološke takse radi financiranja energetske tranzicije. Bijes je izazvala bahatost najbogatijih, kojima je odobrena porezna olakšica u vrijednosti od četiri milijarde eura, a nisu reagirali na način koji je Macron predvidio, odnosno nisu počeli otvarati nova radna mjesta, niti povećavati plaće. Kap koja je prelila čašu je Vladin naum da nastalu proračunsku rupu “zakrpa” novim “eko” nametima na cijene energenata. Dakle, pokret “Žutih prsluka” je nastao kao reakcija na pokušaj prijevare, koji sigurno nisu spremni skoro zaboraviti. Tako, kada danas formuliraju svoje zahtjeve, više uopće niti ne pitaju što je ili nije moguće, nego jednostavno od vladajućih traže rješenja za koja su zaduženi i plaćeni.

Izvor: Al Jazeera