Zubato makedonsko sunce
Piše: Atanas Kirovski
“Istok ne otpišue, a Zapad ne zapišue.“ Ova već mitska replika iz scenarija Gorana Stefanovskog za kultni film Stoleta Popova “Srećna nova '49” je jednom rečenicom opisivala ambijent u poslijeratnom Skoplju, nakon rezolucije Informbiroa, kada su se Jugoslavija i Tito sukobili sa realsocijalizmom, čiji je centar bio Moskva, a nisu pripadali drugom taboru pretenciozno samonazvanom “The free world” (Slobodni svijet).
Sada je bolje jedino zato što više nema Golog otoka, ali su ministri inostranih poslova zemalja EU-a 17.12.2013. jasno poručili da nas Zapad “ne zapisuje”. Naravno, “Istok” već odavno ne postoji…
Tko zna da li ćemo bolje živjeti ako nas konačno zapišu, ali imali smo neku nadu da ćemo u EU-u imati neko bolje sutra, iako nitko ne zna kakvo. Uglavnom, obećanja su bila da ćemo doživjeti vladavinu prava, da će to značiti raspuštanje partijske države, poboljšanje ekonomije i životnog standarda, da će prave vrijednosti konačno biti na cijeni, jednom rječju – da će biti kako nikada nije bilo!
Potopljene nade
Odavno su te nade potopljene. Makedonija je pod permanentnom blokadom Grčke u NATO-u i EU-u. Atina koristi pravo veta u ovim međunarodnim organizacijama kao sredstvo za ucjenu, kako bi Makedonija popustila o imenu koje Heleni smatraju da pripada njihovoj historijskoj civilizaciji i baštini, a da ga “Sloveni, čiji je nacionalni identitet izmislio Tito”, kane ukrasti od njih.
Ovo što se dešava je u suprotnosti sa međunarodnim pravom. To su pokazali Badinterova komisija EEZ i međunarodni sud u Hagu. Osnovna ljudska prava su da svaki čovjek i nacija mogu sami odabrati kako će se zvati, a uskraćivanje takvog prava je naprosto nevjerovatno, ali se, nažalost, događa i to nakon što Makedonija postoji kao država još iz 1945. kao ravnopravni dio jugoslovenske federacije.
Opet se pokazalo da je međunarodno pravo ustvari vješti “impasse”, koji omogućuje da gola snaga i interesi koji dominiraju u međunarodnim odnosima dobiju civilizovanu formu.
Ministar inostranih poslova Grčke Evangelos Venizelos je nakon svega cinično poručio da se Grčka “zalaže da Zapadni Balkan što prije postane dio europske familije i da problem sa imenom nije bilateralni spor Atine i Skoplja, nego da je ozbiljan europski problem, mnogo dublji nego što se čini“.
Tmurno Skoplje
Skoplje je tmurno i maglovito i to ne samo zbog loših vijesti, zbog političkog i ekonomskog stanja koje se rapidno pogoršava iz godine u godinu, već i zato što je glavni grad Makedonije među najzagađenijim gradovima Evrope.
Premijer Nikola Gruevski, najavljujući nepovoljan ishod u Briselu, izjavio je da će i nakon te odluke Sunce opet izaći i grijati. Međutim, ovo je “sunce sa zubima” kako kažu Makedonci. Praktički ga i ne možemo vidjeti zbog ogromne količine smoga.
Vladini mediji pokazuju kako je to normalno i da su sve evropske metropole zagađene. Njihov izlizan refren – Vlada je uvijek u pravu, a posebno u situacijama kada to nije – prestao je da iritira. Postalo je smiješno.
Objašnjavaju kako bi situacija bila gora da makedonske vlasti nisu donijele zakone kojima su se autootpadi iz Evrope preselili u Skoplje, zato što su ljudi prije toga vozili još starije automobile, koji još više zagađuju vazduh. Zaključak je da bismo odavno pocrkali od zagađenja da nas nije spasila Vlada Gruevskog.
Međutim, ovakvi nezahvalni kao što jesmo teško prihvatamo savjete gradonačelnika Skoplja da izbjegavamo otvarati prozore kod kuće, da ne provjetravamo domove i da ne izlazimo napolje ako za to nema potrebe. Pogađa nas i statistika da u Makedoniji u prosjeku umire četvoro ljudi na dan zbog zagađenosti vazduha. To su ljudi od krvi i mesa, a ne samo cifre.
Ne dopada nam se što su nekad lijepo uređeni parkovi i stara drva nestali, a na njihovom mjestu niknule ružne velike zgrade – koje je urbana mafija uspjela izgraditi u dosluhu sa korumpiranim lokalnim vlastima.
Niti najnoviji izvještaj EK-a – koji je do sada najgori za Makedoniju, a u kojem se kaže da zeleno svjetlo nije dato ne samo zbog problema sa imenom, već se vraćamo na kopenhaške kriterije o vladavini prava, demokratije, slobode medija itd – neće ništa promijeniti u Makedoniji.
Šta god se desilo Vlada ima alibi da Makedonija ima sužen izbor između euroatlantskih integracija i odricanja od makedonskog identiteta. Ako se stvari postave u ovako simplificiranoj jednadžbi, naravno da se Gruevski ne može kriviti što nije odustao od makedonskog imena i identiteta.
Skoplje 2014.
I šta nam preostaje? Da glorifikujemo slavno makedonsko porijeklo od Aleksandra naovamo, da se divimo taze izgrađenim spomenicima koji naglašavaju slavnu prošlost, u kontrastu sa bijednom stvarnošću. Da nam “slavna istorija” bude kompenzacija za neperspektivnost?
Narod ima zanimaciju. Ne prestaje polemika o projektu Skoplje 2014. Najnoviji konflikt je bio o spomeniku cara Dušana, koji je uvrijedio Albance i veliki dio Makedonaca, pod objašnjenjem da se podižu spomenici okupatorima, ali i Srbi imaju poentu kad kažu da se nisu bunili kada su Makedonci i Albanci podigli spomenike njihovim herojima.
Naravno, drugo je pitanje da li su makedonski Srbi, zaista, tražili spomenik cara Dušana ili je Demokratska partija Srba, koja je dio Vladine koalicije, ne konsultujući ljude, u skladu sa politikom Vlade, dogovorila sa koalicijskim partnerom spomenik za koji Vlada danima nije htjela da prizna da je dio projekta Skoplje 2014.
Skoplje je, zaista, tužno i ružno. Nema šta.“Istok ne otpišue, Zapad ne zapišue”…
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera