Žrtve su opet od Haga dobile najmanje

Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Haag, Suđenje
Dobili smo nejasne interpretacije o političkoj odgovornosti po kojoj je najveći krimen bio to što je neko nešto morao znati, piše autor (EPA)

Bočica otrova koju je general Slobodan Praljak popio usred sudnice nakon što mu je potvrđena prvostupanjska presuda i 20-godišnja zatvorska kazna nesumnjivo će na hrvatskom političkom nebu stvoriti novog mučenika. A samom procesu protiv šestorice bosanskohercegovačkih (ili herceg-bosanskih) hrvatskih političkih vođa dati novu dimenziju osobne i ljudske tragedije.

Kao da nije dosta što je suđenje, koje je trajalo dulje od desetljeća, odavno iz fokusa izbacilo žrtve i stradanja, pa se sasvim komotno uklopilo u haško sivilo, u kojemu nema ni pobijeđenih ni poraženih, ni prava ni pravde, ni konzistentnosti ni sistematičnosti.

Ukratko, malo čega osim puke i najčešće plitke politike.

Sama presuda “šestorki” – koliko god već ona bila protumačena, pojašnjena i raščerupana još i prije nego što je izrečena, a kamoli napisana – nije neistinita barem u dijelovima u kojima se plastično bavi stanjem na terenu i krvavim pohodima u prvoj polovici devedesetih.

Kad je nastupila promjena okolnosti?

Dapače, prvi je dojam da se upravo time najmanje bavi. Problem je u tome što je Haagu, čini se, konkretan zločin znatno manje bitan od političkog aspekta rata. I da – problem je što je u njegovom prosuđivanju bio primjetno traljav.

Da pojednostavnimo: čak i ako presuda izrečena ovog tjedna jest istina, to nije ujedno i jedina istina. A kad se iznosi parcijalno, ona se često zna izroditi u najobičniju laž.

Argumente o tome “što su nama drugi radili”, kako se “mijenja karakter rata i izjednačavaju agresor i žrtva”, te zdvajanja nad nevinim životima prolivenim na pravoj ili pogrešnoj strani previše smo puta čuli na svim stranama i za ovu priliku ponovit ćemo da oni nisu prikladni čestitom čovjeku i moralnom društvu, koliko god to neukusno mjerkanje spadalo u očekivanu ljudsku reakciju.

Ali, kad razgovaramo o političkom aspektu desetljetnog pravosudnog metiljanja u Haagu – e, tu će itekako biti priče.

Je li politika samo politika, a zločin samo zločin? Jesu li zločini rezultat politike baš u svakom slučaju i je li stoga politika krimen sama po sebi?

Zašto je “Herceg-Bosna” bila prihvatljiva u samom početku, pogotovo kad su preko nje de facto obranjene barem ideja i goli opstanak Bosne i Hercegovine, a Republika Srpska nije, da bi danas i pravno i stvarno bilo potpuno suprotno?

Je li u povijesti zabilježen slučaj da jedan narod glasuje za nezavisnost, potom usred rata udomi gotovo milijun izbjeglica i usput jedini bespogovorno prihvaća sve moguće mirovne planove i “teritorijalna rješenja”, čak i kad to očito ide na njegovu štetu, da bi dva desetljeća kasnije bio proglašen agresorom? Kada je točno nastupila ta promjena okolnosti?

Rupetine u vremenu i prostoru

Znamo, znamo: rat u devedesetima bio je previše složen da bi ga se ovakvim pojednostavljivanjem svelo na nekoliko priprostih dilema, a u njegovu vihoru ionako se tumaralo na sve strane – među kojima, ne, svakako nema nevinih – pa se od Haškog suda pogrešno očekivalo da napravi završni račun i opće klanje svede barem na privid pravde, odnosno pruži dobar alat za toliko željeno pomirenje.

Što se, očito je, nije dogodilo: dobili smo tek potvrde o minijaturnim genocidima za koje se ne može pouzdano kazati ni odakle su potekli ni tko ih je proveo; dobili smo objašnjenje da je “krivnja individualna i ne odnosi se na države”, a, s druge strane, konstrukcije o “udruženom zločinačkom pothvatu” cijelih državnih struktura, koje su periodično prolazile ili padale, tako da na koncu sve presude posložene na hrpu otkrivaju tek rupetine u vremenu i prostoru bez ozbiljnog konteksta.

Dapače, vrlo često su u ozbiljnoj koliziji, pa nije teško predvidjeti da će različite (i vrlo jednostavne) istine nastaviti živjeti na sve tri strane u Bosni i Hercegovini.

Od Haaga smo dobili popisan tek djeličak sistematskog užasa iz devedesetih i gotovo ništa od njegovih stvarnih uzroka – ni počinitelja ni nalogodavaca ni onih koji su sve to šutke odobravali.

Nedovoljno za katarzu

Dobili smo mahom nejasne interpretacije političke odgovornosti po kojoj je najveći krimen bio to što je “netko nešto morao znati”. Za nas, balkanske divljake, nedovoljno za bilo kakvu stvarnu promjenu i katarzu.

Ukratko, žrtve su opet dobile najmanje.

Koliko god nekima zvučalo neumjesno, jedna od tih žrtava na koncu jest i Slobodan Praljak.

Čak i ako uzmemo zdravo za gotovo da je svaka riječ u izrečenoj mu presudi na mjestu, ako je svaka od dosuđenih mu 20 godina zatvora zaslužena, njegovo samoubojstvo u sudnici i način na koji je to učinio otkriva da je duboko i ljudski bio siguran u vlastitu nevinost.

“Izlazim pred ovaj Tribunal sa dubokim osjećanjem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi sudjelovati u progonu najgore vrste protiv ljudi samo zato što su bili Hrvati, a ne Srbi. Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol sa kojim moram živjeti ostatak života. Molim moju braću Hrvate da oproste braći Srbima. Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti gdje će dobro, suosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kojemu sam i sam sudjelovao”, napisao je jedan osuđeni ratni zločinac prije nego što je sebi oduzeo život.

“Nisam ratni zločinac i s prijezirom odbacujem vašu presudu”, kazao je drugi osuđenik prije što je učinio istu stvar iako je već za godinu ili dvije mogao biti na slobodi i uživati u statusu heroja.

Je li isto? Ne znamo baš.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera