Oglasi

Žrtve silovanja u ratu postaju žrtve tužilaca i sudova

U Bosni i Hercegovini ni 20 godina nakon rata nijedna žrtva ratnog seksualnog nasilja nije dobila obeštećenje.
Žrtve silovanja u parničnom postupku su izložene retraumatizacijiReuters - Ilustracija

Piše: Snježana Mulić-Softić

Pedesetogodišnju F.Č. sudije su godinama ispitivale. Oni su pitali, a ona se nanova i nanova prisjećala, vraćala slike... daleko u prošlost, u 1993. godinu, na rat i vojnika koji ju je silovao. Tijelo i um su joj se rasapadali od boli... Nekad je htjela prestati, sve prekinuti. Da je bar imala stručnu pravnu pomoć, nekoga ko bi joj objasnio kompliciranu pravnu proceduru, ili psihološku pomoć, nekog ko bi joj makar spustitio ruku na rame i kazao: "Ne brini, bit će to dobro..." Ponekad je ispitivanje bilo okrutno, baš kao da je ona silovatelj, a ne žrtva.

F.Č. nema više snage da priča. Iako je jedna od rijetkih bh. žrtava silovanja iz proteklog rata koja se odvažila o tome progovoriti i tražiti kaznu za svog silovatelja,  više nema snage da govori. Danas, umjesto nje, govori njena kćerka, koja je za vrijeme dok je majka vodila bitku za pravdu, bitku sa sjećanjiima i bolom, s ponosom i predrasudama, odrasla i završila studij prava.

Kada je sud konačno zaključio slučaj i silovatelja kaznio sa 14 godina zatvora, za F.Č. se ta stranica nije zatvorila, kaže njena kćerka.

Otkrivanje identiteta

Naime, kada je na kraju suđenja pitala šta je sa obeštećenjem, upućena je na parnični postupak, pa iako je to pravo mogla ostvariti na istom suđenju na kojem je tražila kaznu za silovatelja, a shodno Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine. 

"Mamu niko nije upoznao s njenim pravom da naknadu štete može ostvariti u krivičnom postupku i na kakve će probleme i troškove nailaziti u parničnom postupku", kaže njena kćerka i dodaje da to nije bila najgora stvar u svemu tome.

Zapravo, da bi podnijela tužbu u skladu sa Zakonom o parničnom postupku entiteta Federacija Bosne i Hercegovine, njena majka, koja je na Sudu Bosne i Hercegovine svjedočila kao zaštićeni svjedok, morala je otkriti svoj identitet.

"Sve to je za moju majku bilo jako traumatizirajuće, jer mjere zaštite su i određene radi same zaštite svjedoka. Jako se plašila za svoj život, plašila se prijetnji i toga da njena priča dođe u javnost."

Ipak, na kraju je njena majka riskirala - otkrila je identitet, ali ni nakon godinu dana postupka nije ni blizu izricanja presude.

"Sama činjenica da su zastićeni svjedoci prinuđeni radi ostvarenja prava birati između naknade štete i svoje lične sigurnosti je kršenje osnovnih ljudskih prava, koja su zagarantirana međunarodnim konvencijama koje je Bosna i Hercegovine potpisala i obavezala se na njihovu zaštitu. Takoder, to znači da Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka gubi svoju svrhu, da je dezavuiran", objašnjava mlada pravnica.

Njena majka, kaže, sada ne samo da ponovo proživljava već proživljeno, da ima nove troškove i traume, da mora ponovo proći vještačenje i svjedočenje, da je otkrivanjem identiteta dovela u pitanje ne samo svoju, već sigurnost čitave porodice, uopće nije sigurna kada će se parnični postupak završiti, ni kada će i hoće li dobiti obeštećenje. Uz to, veli, ona stalno ima osjećaj da se nikada neće moći odmaći od toga što joj se u ratu desilo, da će to uvijek biti s njom i da će do kraja života biti "obilježena".

Tužioci zanemaruju zakon

Zapravo, 20 godina od završetka rata, nijedna jedina žrtva ratnog seksualnog nasilja u Bosni i Hercegovini nije dobila obeštećenje.

Kako kažu u Pravnom centru TRIAL u Sarajevu, Bosna i Hercegovina ima zakon po kojem je to moguće ostvariti (Zakon o krivičnom postupku), ali on je tako skrojen i sav sistem je tako uspostavljen da žrtve od njega nemaju skoro nikakve koristi.

Seksualno nasilje pred bh. sudovima

U periodu između 2005. i 2013. godine, sudovi u Bosni i Hercegovini okončali su pravosnažno 256 predmeta ratnih zločina.
Od tog broja, 76 predmeta je uključivalo i optužbe za seksualno nasilje, uzimajući u obzir 36 predmeta pred Sudom Bosne i Hercegovine i 30 pred sudovima u Federaciji, RS-u i Brčko distriktu.
Osim toga, od ukupno 148 neriješenih predmeta na kraju 2013. godine, njih 35 sadržavalo je optužbe za seksualno nasilje, uključujući 18 neriješenih predmeta pred Sudom Bosne i Hercegovine i 17 neriješenih predmeta pred sudovima u bh. entitetima i Brčko distriktu, podaci su OSCE-a iz 2014. godine.

Adrijana Hanušić, pravna savjetnica u TRIAL-u, navodi kako problem nije u zakonu, nego u onima koji ga provode. Tako, veli, da tužioci, iako ih zakon na to obavezuje, ne utvrđuju činjenice i ne prikupljaju dokaze potrebne za utvrđivanje štete. To im, jednostavno, nije prioritet. Samim tim, zapravo, tužilaštva i sudovi koji vode postupak, umjesto da provode zakon, oni ga krše.

"Ponovno pokretanje postupka za mnoge žrtve je nedostižno, s obzirom na njihovu lošu finansijsku situaciju. Žrtve se onda ponovo izlažu traumama, a poseban problem je s onima koji su već svjedočili kao zaštićeni svjedoci i, da bi ostvarili obeštećenje, moraju otkriti svoj identitet. Osim toga, država žrtvama, za razliku od počinitelja zločina, nije na raspolaganje stavila advokate koji će se izboriti za ono što traže. Ovaj problem je značajan i sa aspekta zaštite ljudskih prava žrtava, i sa aspekta poštivanja vladavine prava u Bosni i Hercegovini, koji zahtijeva da se jednom usvojeni zakoni primjenjuju, i to na konzistentan način", kaže Hanušić.

Primjer iz Hrvatske

Nažalost, ovo nisu jedini problemi s kojima se sreću žrtve ratnog seksualnog zločina. One nemaju ni adekvatnu psihološku i pravnu pomoć, što, kaže Hanukić, upućuje na zaključak da je "država nečinjenjem učinila nedjelotvornim pravni lijek koji je teoretski stavila na raspolaganje žrtvama te time ugrozila njihova osnovna prava".

Istina, nedavo je Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine usvojila izmjene Krivičnog zakona, koje jednim dijelom tretiraju i ratno seksualno nasilje. Pomoću tih izmjena, žrtva više ne mora dokazivati nedokazivo, odnosno ne mora, kao do sada, imati dokaz o prisili, a koji je naprosto bilo nemoguće pribaviti, jer žrtva u ratnim okolnostima nije imala priliku otići u policiju i prijaviti silovanje, ili kod ljekara na utvrđivanje stepena nasilja.

Za razliku od Bosne i Hercegovine, zemlje koja u regiji ima najveći broj žrtava ratnog seksualnog nasilja, koji se kreće od 20.000 pa do 50.000, susjedna Hrvatska na samom je pragu usvajanja zakona kojim će se regulirati obeštećenje žrtava i po kojem će svaka žrtva jednokratno dobiti 13.000 eura, a za osobito teške posljedice 20.000 eura, dok će mjesečna naknada iznositi 355 eura.

"O takvom zakonskom rješenju u Bosni i Hercegovini možemo samo sanjati. Kao da će država dati tolike pare da se mi obeštetimo. Pa njih nije briga ni to kako se mi osjećamo, kako se uklapamo u društvo, kako se nosimo s pečatom koji su nam silovatelji ostavili, ali bih, svejedno, voljela čuti šta o tome imaju reći", kaže jedna žrtva silovanja, koja je jedinu pomoć dobila od nevladinog sektora.

Volje ima, novca nema

"Srpska demokratska stranka bi svakako podržala takav zakon, kako da ne", kaže Borislav Bojić, predsjedavajući Zajedničke komisije za ljudska prava i izbjeglice oba doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.

"Kada je  u pitanju ta populacija, to smatramo jako važnim pitanjem za Bosnu i Hercegovinu, ali je problem što mi, nažalost, nemamo kapacitete da saniramo žrtve ratnog silovanja, ali ni druge žrtve.  I nije samo problem obeštećenje žrtava, već i njihovo uključenje u život. Država mora napaviti strukovne institute koji će raditi na psihosociljalnoj pomoći toj populaciji", rekao je on.

Bojić ističe kako je u svemu ovome, zapravo, najveći problem to što država nema jedinstvenu kasu i što bi novac morao biti isplaćivan sa različitih nivoa, koji, opet, raspolažu različitim sredstvima.

Zakon kojim bi se reguliralo obeštećenje žrtava ratnog seksualnog nasilja podržao bi i Savez nezasnih socijaldemokrata.

"Duboko smo svjesni problematike ovog dijela populacije i kad je u pitanju [bosanskohercegovački entitet] Republika Srpska podržali bismo zakonsko rješenje u Narodnoj skupštini RS-a koje ide prema poboljšanju položaja žrtava, ukoliko bi se stvorili realni izvori u budžetu za ostvarivanje tog prava", kaže Dušica Savić, glasnogovornica SNSD-a, i dodaje da je ta stranka, putem aktivista Gender centra u RS-u djelomično upoznata s problemima s kojim se suočavaju žrtve seksualnog silovanja.

Za zakonsko rješenje su i u Stranci demokratske akcije. Nermina Kapetanović iz Komisije za zaštitu ljudskih prava i potpredsjednica Izvršnog komiteta Evropskog parlamenta za populaciju i razvoj kaže da takav zakon jednostavno treba donijeti te da se i sama dugo godina zalagala za slično rješenje. Ipak, i ona sumnja da će to u ovim uvjetima biti ostvarivo.

"Smatram da, u situaciji nestabilnog budžeta, Federacija nema sredstava za isplatu obeštećenja, ali znam da će to raditi kroz programe uključivanja žrtava seksulanog nasilja u život, odnosno kroz njihovo zapošljavanje, otvaranje radnih mjesta za njih i njihove porodice. To je ono što se u ovom trenutku može uraditi. Za ostalo treba vremena i borbe, kao i za to da se jednom u ovoj zemlji definira pojam torture", kaže Kapetanović.

I ministar pravde Bosne i Hercegovine Josip Grubešić dao je odgovor na ovo pitanje.

"Postoji mogućnost da Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine u predstojećem razdoblju razmotri donošenje navedenog zakona, kako bi se i na ovaj način osigurala prava žrtvama seksualnog nasilja", kaže se u saopćenju iz njegovog ureda.

No, dok država u svojim budžetima ne otvori stavke za obeštećenje žrtava ratnog seksualnog nasilja i ne otvori centre za njihovu rehabilitaciju, o njima će, kao i prethodnih 20 godina, jedinu brigu voditi njihovi najbliži i nevladin sektor.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.