Zona nadležnosti važnija od ljudskog života

Piše: Mladen Obrenović

I danas se Goran Kršćo iz Kiseljaka živo sjeća svega čemu je svjedočio tog kobnog sedmog kolovoza. Pred njim i drugima koji su se našli na prijevoju Rogoj, koji se nalazi između Trnova i Foče, odigravala se životna drama, jer ljudima stradalim u teškoj prometnoj nesreći nitko nije dolazio pomoći. I tako sat vremena, a sve zbog toga jer se nije znalo čija je nadležnost.

Jedan mladi život tada je ugašen.

U međuvremenu se Goran vratio u Njemačku, gdje živi i radi, ali se sjeća svakog detalja. Dva puta je te nedjelje početkom kolovoza zvao broj 122, ali su mu se rekli da područje ne pripada njima.

„Kad sam dobio centralu u Trnovu, rekli su da to ne pripada njima i da trebaju doći iz Foče. Policiju i hitnu smo čekali sat vremena, a nakon što su unesrećene smjestili u vozilo hitne pomoći, nastaje rasprava da li voziti za Foču ili Sarajevo. I dok su ih na kraju odvukli u Foču, a očigledno je Sarajevo i bliže i bolje. Poslije smo pročitali da su prebačeni iz Foče za Sarajevo i bilo je to samo gubljenje vremena, a vrijeme u takvim situacijama puno znači“, priča Goran.

Gledali kako ljudi umiru

Nakon nesreće na Rogoju, u kojoj je ugašen jedan mladi život, Goran Kršćo je na svom Facebook profilu napisao: „Preko sat vremena bilo je potrebno da hitna dođe s udaljenosti od 15 kilometara. Našli smo se na licu mjesta i gledali kako se ljudi tresu, kako umiru. Kad smo zvali, kazali su da to nije njihov teritorij, da mjesto nesreće pripada Foči i da se ne mogu dogovoriti s Fočom. Ljudi su bili ogorčeni – i Srbi, i Muslimani, i Hrvati. Tu nije bilo nacionalizma – samo tuga […] Djevojka je preminula, a možda su je mogli spasiti da im doktor ne štrajka i da izađu odmah kad ih zovemo“.

Dobri ljudi koji su se našli na cesti pomogli su koliko su mogli, no bez stručne pomoći medicinskih djelatnika sve je bilo uzaludno.

Podijeljena nadležnost

Upravo je taj slučaj ponovno aktualizirao problem područja djelovanja i zona odgovornosti pojedinih hitnih službi, jer je vrlo čest problem da se, ne samo između entiteta, nego i između pojedinih kantona, pa i općina ne zna tko treba, smije i može djelovati na mjestu nesreće.

Sarajevski liječnik dr. Bakir Nakaš, koji iza sebe ima 40 godina iskustva u javnom zdravstvu, svjestan je da se dejtonskim modelom u Bosni i Hercegovini, koji je primijenjen i na područje zdravstva „stvorila nadležnost koja je toliko sve podijelila da se pojedine jedinice ponašaju kao države za sebe i nameću posebne zahtjeve i pravila“.

Podsjeća i kako su prije nekoliko godina odgovorni ministri postigli sporazum kojim se rješavaju hitna stanja i pri čemu se potpuno trebala zanemariti bilo kakva pripadnost nekom zdravstvenom fondu ili osiguranju na razini entiteta ili kantona, a kada se radi o hitnom slučaju ili krizi zdravlja za pojedinca. Po tome, sve zdravstvene ustanove su dužne pružiti zdravstvenu zaštitu, što im i sama Hipokratova zakletva nalaže.

„U realnom svijetu, nažalost, imamo dodatne pismene i usmene vodiče koji sasvim drugačije govore, pa se ljudi izgube i na određeni način u tom intervalu prebacivanja s jednog na drugi kolosijek izgubi se život. To se dešava i u Sarajevu, gdje nemamo nikakvih entitetskih linija, ali imamo podjelu koji će dan koja bolnica primati pacijente. U tome se svemu izgubi pacijent, a on je najvažniji“, ukazuje Nakaš.

Važnost Hipokratove zakletve

Zbog svega toga, kaže, jako često poziva na Hipokratovu zakletvu koja nalaže da bez obzira na bilo kakve okolnosti liječnik i njegov tim moraju pružiti medicinsku uslugu u slučaju hitnosti, „taman da dolazi u sukob sa bilo kakvim zakonom“.

„Humanizam je stariji od svih zakona, jer ne možete gledati osobu koja je u potrebi, stajati skrštenih ruku i čekati da vam neko donose papir po kojem možete da intervenišete. U hitnom slučaju nema ni naloga, ni zakona. Pruži se pomoć, a pacijent se šalje u nadležnu ustanovu. Ne smije se dogoditi da se nekome zapriječi da uđe u određenu ustanovu i šalje je 150 kilometara dalje“.

Još dodaje kako nitko medicinsku ekipu ne može pozvati na odgovornost, jer moraju intervenirati. Samo ako ne interveniraju, dodaje, podliježu odgovornosti.

Gorska služba spašavanja kao nevladina organizacija

Poseban problem u Bosni i Hercegovini, državi koja obiluje manjim ili većim planinama, jeste i djelovanje gorske službe spašavanja. Ti humani ljudi još uvijek djeluju u okviru nevladinih organizacija, no sve bi bilo lakše da je to područje regulirano posebnim zakonom.

„Prije se događalo da policija dvoji koga zvati od spasilačkih službi jer ih ima više i sve pripadaju nevladinom sektoru s kojim policija nema uređen odnos. No, to se vremenom uhodava te danas imamo prilično brz postupak pozivanja spasilačkih službi, bez obzira što je još uvijek zakonski neuređen odnos vladinih službi s nevladinim sektorom“, ukazuje Zdenko Marić, predsjednik Saveza gorskih službi spašavanja u BiH.

Veći mu je problem, kaže, što „rodbina nestalih osoba ne poziva odmah GSS nego sami poduzimaju potragu koja se, naravno, radi po intuiciji i kada ne uspiju pronaći osobu, tek onda zovu odgovorne čime potroše vrijeme koje je vrlo često ključno za preživljavanje nestalih osoba“.

„Ako neka budala, a namjerno kažem budala, sebi uzme za pravo da pozove određenog liječnika na odgovornost, onda je sud taj koji će imati principe koji su mjerilo odgovornosti“, objašnjava.

Uvesti broj 112

I Nakaš, ali i drugi odgovorni ljudi ukazuju da je pokretanje jedinstvenog broja i sustava kakav imaju europske države, a poznat je svima kao broj 112, kojim bi se povezale sve hitne službe – medicinska pomoć, vatrogasci, policija, gorska služba spašavanja, civilna zaštita – zapravo najbolje rješenje.

„Ako svi pojedinačno radimo, možemo samo nešto riješiti u uskom krugu. No, to su mala ostrva u moru, a utopljenik se izgubi između tih ostrva i potone u toj dubokoj vodi“, slikovito primjećuje Nakaš.

„Ne treba izmišljati toplu vodu, jer je rješenje nadohvat ruke i ne treba nam niko govoriti kako stranci traže od nas uvođenje jedinstvenog broja 112. Ne trebaju nam stranci kad se dogodi nesreća, nego nam treba pomoć, brza i efikasna, što prije“, napominje i Fahrudin Solak, direktor Federalne uprave civilne zaštite.

Ukazuje kako je danas u hitnim situacijama „sve prilično neuređeno i čudno, iako u nekim realnim i finim okolnostima dođe pomoć, no niko ne zna kad, nema evidenciju za koliko, ne zna se na koje su se pozive odgovorni javili i na koje nisu, nema kontrole, a država skupo plaća vatrogasce, hitnu pomoć, civilnu zaštitu, policiju“. I u svemu tome, nastavlja, nijedna od službi ne može zapovijedati jedna drugoj, niti je može pozvati ili prozvati.

„Kroz operativni centar, uvođenjem jedinstvenog broja 112, kao što svugdje postoji odmah se šalje i lokacija gdje se nalazi čovjek u potrebi. Ne treba tad utvrđivati čija je nadležnost, nego se odmah zna i kreće se u akciju, kontaktiraju se službe i sve ide svojim tokom“, objašnjava.

Sporne granice

Činjenica jeste da brojevi hitnih službi u Bosni i Hercegovini funkcioniraju, jer ljudi znaju da je civilna zaštita 121, policija 122, vatrogasci 123, a hitna pomoć 124, no problem nastaje kad se ugroženi nalaze na prijelazu iz entiteta u entitet ili kantona u kanton.

„I onda, taj broj zvoni negdje drugo, daleko od onoga čija je to zona odgovornosti i on odgovori da ne može doći jer krši zakon. To su životne stvari koje se moraju ispraviti, jer mora postojati princip koordinacije. Zato je broj 112 veoma bitan kako bi se pružila što prije pomoć onima kojima ona treba“, napominje Solak.

I baš kako to kažu odgovorni kojima je u opisu posla pomaganje ljudima i spašavanje života, nesreće nikad ne dolaze same. Upravo je onih sat vremena, kojeg ne zovu bez razloga zlatnim, jer podrazumijeva ukazivanje pomoći unutar 60 minuta od nastanka ozljede što omogućuje najbolje šanse za preživljavanje, vrlo bitan da se nekome pomogne. Stoga bi situacije kakvima se često svjedoči, a koje završavaju i tragedijama, konačno trebale postati prošlost.

Izvor: Al Jazeera