Znate li ko je Denis Avdić?

Denis s kolegama: Jana Morelj i Miha Deželak su suvoditelji u Denis Avdić Showu

Piše: Adriana Kuči

Da je anketno pitanje iz naslova postavljeno građanima bh. prijestolnice, uvjerena sam da osim u slučaju vrlo mogućem da im se komšija tako zove – ne bi imali pojma. Ali, zato, garantiram, nema niti najneinformiranijeg među Slovencima da se odmah ne bi sjetio karizmatičnog i beskrajno duhovitog radijskog voditelja, čiji je jutarnji program Denis Avdić Show na Radio1 vjerovatno najpopularnija emisija u deželi.

Uključujući i domaću televizijsku produkciju. Jednom godišnje ga gledamo i kao domaćina emisije Znan obraz ima svoj glas, što je slovenska verzija Tvoje lice zvuči poznato, te vrlo često u različitim teatrima kao stand up komičara ili glumca.

Uz sve to, u Kamniku drži restoran Walter koji promovira bosansku tradicionalnu kuhinju, svakako omiljenu hranu među Slovencima. A njegov nastup na Kongresnom trgu u Ljubljani došlo je gledati 15.000 ljudi!

Denis Avdić je najpoznatiji Bosanac u Sloveniji za kojeg u Bosni, osim u rodnom selu Dobrovci kod Gračanice, vjerovatno niko nikada nije čuo.

A i tamo po dobrim djelima: tetki koja ga je u ranom djetinjstvu odgajala je, nakon što se razvela i vratila sama u trošnu kuću, sazidao dom.

Amidži koji mu je kupio prvi auto – polovnog Yugu 45 je za 60. rođendan poklonio novog, dugo željenog terenca. O tome se u Dobrovcima govori.

U Sloveniji je, koliko god to nevjerovatno zvučalo, postao zvijezda preko noći – kao voditelj jutarnjeg programa. Prve tri godine zaredom osvojio je nagradu Viktor za najomiljeniju radijsku osobu.

Jedan je od onih rijetkih ljudi kojima je uspjelo da od cigli kojima ga je život gađao napravi čvrste temelje.

Imao je, naime, sve predispozicije da u životu ne napravi baš ništa i da zato, dok preživljava na socijalnoj pomoći, legalno krivi sudbinu kletu i roditelje: razveli su se kada se Denis, prije trideset i četiri godine, rodio. Tata se odselio u Sloveniju i tu stekao novu porodicu. I mama je odlučila krenuti tim putem na kojem za sedmogodišnjeg Denisa, koji je volio nastupati i pjevati i zabavljati publiku u lokalnim autobusima, nije bilo mjesta.

Tako je ostao s nanom i tetkom u selu. Živjeli su u trošnoj kući koja je imala jednu sobu i kupatilo bez wc-a. Sve do rata, kada su ga odlučili skloniti pa su ga poslali tati i maćehi u Sloveniju. Složili su se njih dvoje, bez posebnog bavljenja osjećajima, da kod njih može ostati dok se rat ne završi. Bilo mu je deset godina.

Kada se, gotovo četiri godine kasnije, rat završio – Denis se nije imao kome vratiti. Nana je umrla. Tetka se udala. Policijska škola koja je omogućavala život u internatu i nakon toga posao – bila je odličan izbor. I tako je, nekada najbolji đak iz Dobrovaca koji je novi jezik savladao u manje od pola godine, odlučio postati policajac: imao je prenoćište od ponedjeljka do petka, imao je uniformu, pa nije bilo potrebno kupovati mu odjeću, imao je obezbijeđenu hranu …

Jeste li ikada željeli postati policajac?

– Mislim da jesam… Ali, sjećam se dana kada sam zadužio pištolj. Došao sam u svoju sobu i razmišljao da je to to, da ću sada tu dočekati penziju. Teško mi je bilo pomiriti se s tim da ću u tom zatvorenom policijskom sistemu, bez mogućnosti da napredujem, ostariti. Posljednje dvije godine, od osam koliko sam ih proveo u policiji, kada smo dobili nove pretpostavljene, imao sam veće mogućnosti. Ali svejedno, odlučio sam ići na radio. Ne zato što sam bio uvjeren da me tamo čeka velika zvjezdana budućnost. Jednostavno, nisam želio da mi desi da se sa 60 godina probudim i pametujem svima oko sebe kako sam ‘mogao samo da sam htio’.

Razgovaramo na slovenskom jeziku jer Vam je tako lakše, mnogo bolje govorite slovenski od bosanskog. Ali, znani ste po tome, od kada ste se 2007. godine pojavili na slovenskom medijskom nebu, da forsirate činjenicu da ste iz Bosne? 

– Moja varijanta bosanskog jezika nije urbana, zato mi je lakše govoriti na slovenskom. To da sam Bosanac do te mjere stavljam u prvi plan da čak postaji i šala stand up komičara: ‘Kako znate da je Denis Avdić Bosanac? Tako što vam to kaže pet puta prije nego što uopće ispruži ruku da se upozna’. Ali, nedugo nakon što sam došao u Sloveniju shvatio sam da se ovdje riječ ‘Bosanac’ upotrebljava kao uvreda. Ima krajnje lošu i negativnu konotaciju. To me motiviralo da naglašavanjem svoje nacionalne pripadnosti, pomalo mijenjam odnos nas Bosanaca. Iako je to prije mene, također, uspješno polazilo za rukom Đuri (Branko Đurić, op.a).

Rekla bih da veoma mnogo radite. Zar Vas nije strah da ćete uništiti stereotipe o tome da smo mi Bosanci lijeni ljudi?

– To, svakako nije istina. Odrastao sam u kraju gdje su mnogi ljudi imali stabilne porodice, a radili su toliko, uglavnom su vozili kamione po Zapadnoj Evropi, da su s porodicama provodili najviše dvadesetak dana godišnje. Sjetim se vremena kada sam radio posao u kojem nisam ovoliko uživao. Umoran sam, premalo spavam, zbog jutarnjeg programa ustajem u četiri ujutro, uvečer imam predstavu, nedostaju mi trogodišnji sin Tim i žena Ana, ali normalno je da čovjek brine za egzistenciju svoje porodice. A ja imam tu sreću, i znam je cijeniti, da mi to uspijeva radeći poslove u kojima uživam.

Govorite urbanim slengom i rekli ste da su Vam kolege s drugih radiostanica i mnogih printanih medija često zamjerali to da odbacujete obrazovnu ulogu radijskog voditelja? Vi nemate formalno novinarsko obrazovanje. Radite li na tome?

– Moja uloga nije da obrazujem. Moja uloga je da zabavljam. Nisam čovjek koji bi se mogao postavljati uzvišeno nad bilo kim. Svi smo mi više-manje isti. Kroz lična iskustva do sada sam shvatio da nema razlike, da niko nije bolji ni gori od tebe, niti ti od bilo koga. Sve to što jesmo ima vrijednost samo toliko dugo koliko nas usrećuje. Ne prihvatam postojanje elite, pogotovo te neke kvaziintelektualne elite koja misli da je bolja od svih. Mislim da je u tome tajna mog, uslovno rečeno, uspjeha. Ljudima ne pametujem. I zato vjerujem da bi me publika na isti način prihvatila i u Bosni i bilo gdje drugo.

To nema ništa s mentalitetom. Ima s energijom. Najvećim svojim uspjehom držim to da se ljudi kada me vide nasmiju. To što radim povezuju s dobrom voljom. I to mi se sviđa i najveća mi je nagrada. Vjerujem da s ovog svijeta sa sobom možemo odnijeti samo sjećanja. Meni aplauz i smijeh ljudi koji dođu gledati moju predstavu znači mnogo više od ne znam kakvog akademskog priznanja.

A obrazovanje mi mnogo znači i posvetim mu minimalno dva radna dana mjesečno, rado odem na seminar, upoznajem se sa svjetskim trendovima. Kada sam 2007. godine počeo raditi na Radiju1 sarađivali smo s njemačkom firmom BCI iz Njemačke. Od njih sam najviše naučio. Shvatio sam psihologiju radija. Provodio sam vrijeme po svijetu na seminarima s vrhunskim svjetskim radiovoditeljima. Za mene je od samog početka sve bilo šala i fora. Imao sam ‘omiljene’ političare, poput Janše i Jankovića koji su mi bili svakodnevna tema ismijavanja. Vremenom shvatiš da mnogo ljudi nema takav dar, ali da to nije jedina vrijednost. Nešto je i u tome da si prijatan čovjek, da pokazuješ ljudima svoju ljudsku, osjetljivu stranu. Nešto je i u tome da si ljudima podrška u pravom trenutku.

Nedavno ste, u okviru neke sponzorirane humanitarne akcije na radiju bili toliko dirnuti sudbinom mlade majke koja je, nakon što joj je rak uzeo muža, ostala sama s dva mala dječaka, gospođi na dobijeni iznos dodali još i nezanemarljivi svoj. To je izazvalo cijelu salvu reakcija. Ljudi su zvali, slali novac… Svojom gestom probudili ste njihov osjećaj za empatiju.

– Istina. Iako mi to nije bio cilj. Jednostavno, bio sam dirnut njenom pričom. Prije nekoliko godina sam na dodjeli nagrade Viktor napravio šalu o Vegradu, građevinskom preduzeću čija je direktorica Hilda Tovšak užasno tretirala bosanske radnike. To je izazvalo oduševljenje među ljudima, ali su mnogi mediji bili zgroženi u smislu kako sam sebi mogao to dozvoliti jer nisam imao nikakvih dokaza. Sud je dokazao svoje, gospođa Tovšak je u zatvoru, a ja sam tada odgovorio da sve te koji su štitili njena ljudska prava mogu odvesti do svojih komšija u BiH, barem do trojice koji su radili za Vegrad, da ispričaju svoju priču.

Denis Avdić, njegova žena Ana, porijeklom Banjalučanka, i njihov sin Tim svake godine nekoliko puta odlaze u Dobrovce. Tada, kaže Denis, odmaraju i spavaju. Druže se jedni s drugima i ne rade baš ništa. Tetka se pobrine da im ništa ne fali. Rado odlazi u rodno selo i s terase gleda savršenu prirodu, iako nikada nije ni pomislio na to da bi se u Bosnu zauvijek vratio.  

Izvor: Al Jazeera