Znanje je kapital na tržištu, kupljena diploma nije!

"Znanje je neophodno posmatrati kao kapital i robu koja se nudi na tržištu", kaže Čaušević (Ustupljeno Al Jazeeri)

Razgovarao: Fahrudin Vojić

Meho Čaušević rođen je u Beogradu, Akademiju likovnih umjetnosti završio u Sarajevu, gdje je i magistrirao, dok je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu doktorirao. Redovni je profesor na Univerzitetu u Bihaću, gdje predaje teoriju i metodiku likovne kulture na odsjecima predškolski odgoj i razredna nastava. Sudjelovao je na sedamnaest internacionalnih likovnih kolonija i održao dvanaest samostalnih izložbi slika širom BiH i regiona. Član je Udruženja likovnih umjetnika BiH i Udruge likovnih umjetnika ZADART iz Zadra. Govori o razlikama između obrazovanja u BiH i Hrvatskoj, starom i novom bolonjskom sistemu educiranja i stanju na bh. likovnoj sceni.

  • Kakva je razlika između obrazovanja u BiH i Hrvatskoj?

– Na osnovu iskustva koje sam stekao tokom studiranja, a imajući u vidu da se radi o različitim razinama studija, mogu reći da postoje izvjesne sličnosti, ali i razlike u studiju u BiH i Hrvatskoj. U periodu kad sam studirao u Sarajevu profesori su zaista bili vrhunski stručnjaci i pedagozi, tako da sam bio u prilici znanje sticati od najboljih. U BiH je u toku tranzicija visokog obrazovanja, koja je otpočela prihvatanjem Bolonjskog procesa, isti je slučaj i u Hrvatskoj, s tim da je proces reforme neuporedivo više odmakao u Hrvatskoj, nego u BiH. Kad je u pitanju znanje koje sam stekao u Sarajevu, mogu reći da je ono temeljno, dosta obimno i korisno, dok je znanje stečeno u Zagrebu ne samo nadogradnja, već znanje, sposobnosti i iskustvo drugačijeg karaktera. Tu prije svega mislim na fleksibilnije, interdisciplinarno i aktuelnije znanje.

  • Kakva je kvaliteta obrazovanja danas i da li je ono previše komercijalizirano?

– Na ovo pitanje teško je odgovoriti u kratkim crtama, ali pokušat ću dati što kraći odgovor. Kod ljudi koji su se ranije obrazovali uvriježeno je mišljenje da današnje obrazovanje nije dobro, međutim mislim da se tu radi o drugačijem cilju obrazovnog sistema. Danas kada živimo u vremenu globalne komunikacije i kad su nam sve informacije putem internet mreža dostupne gotovo momentalno, potrebno je znanje drugog karaktera nego ranije. Ranije se težilo sticanju znanja “znanja” što podrazumijeva usvajanje puno činjenica o različitim stvarima, dok se danas teži sticanju znanja “načina”, što podrazumijeva razvijanje sposobnosti kako na jednostavan način doći do informacije koja nam u datom momentu treba. Da pojednostavim, mislim da su ranije stečena znanja danas praktičnu primjenu imaju samo u kviz emisijama, dok u savremenom životu imaju puno manji značaj. U principu obrazovni sistem pravi projekciju kadrova za budućnost, a njegova limitiranost ogleda se u tome da je moguće koristiti samo znanja koja danas posjedujemo. Veliki dio ljudi koji se danas obrazuje bavit će se poslovima koji danas ne postoje ili postoje ali će se obavljati na načine koji danas nisu poznati. Kad je u pitanju komercijalizacija obrazovanja, tu moramo napraviti razliku između procesa komercijalizacije obrazovnog sistema pogotovo u oblasti visokog obrazovanja od različitih manipulacija i zloupotreba u smislu izdavanja diploma samo za novac. Komercijalizacija znanja je u tržišnoj tranziciji neophodna i čak u određenoj mjeri i poželjna, jer u konačnici svrha znanja je da doprinese boljitku čovječanstva i podizanju životnog standarda. U tom smislu znanje je neophodno posmatrati kao kapital i robu koja se nudi na tržištu.

  • Kakvo je stanje u bh. slikarstvu i koliko država vodi računa o ovoj grani umjetnosti?

– Danas je čak i umjetnost na neki način oblik umjetnog života. Današnja se umjetnost ne obraća samo čovjeku, već se na prvom mjestu obraća informativnom okolišu. Savremenu umjetnost ne kontrolišu i ne razvijaju samo ljudi, ljudske individue, već se ona razvija prema vlastitoj, autonomnoj dinamici. Medijsko-financijsko-galerijsko-muzejsko-politički splet, sa savršenim oblikom simbioze postao je samostalan sistem sa vlastitim pravilima i načinima opstanka, razvoja i prilagođavanja svim mogućim uvjetima, tako da je i umjetnost postala globalno razmjenjiv kapital s institucionalnom infrastrukturom koja svakim danom raste. Ovaj sistem funkcionira potpuno kapitalistički, strukturiran je oko komercijalnih galerija, oko toga šta se u njima izlaže, šta se najbolje prodaje itd. U tom kontekstu BiH je periferija na globalnoj umjetničkoj sceni, ali kako smo zemlja paradoksa i tu postoji paradoks, da u zemlji koja nema institucionalno uređen odnos prema umjetnosti, a pogotovo prema likovnim umjetnostima imamo veoma puno mladih talentiranih slikara. Nažalost društvo i država ih ne prepoznaju niti postoji bilo kakav oblik podrške u afirmaciji mladih umjetnika tako da naše talente uglavnom prepoznaju drugi. Iz tog razloga afirmaciju mladi umjetnici pokušavaju postići u inostranstvu, što je svakako velika šteta za BiH.

  • Koje su vaše glavne impresije i u čemu najviše pronalazite inspiraciju za slikanje?

– Osnovni problem kojim se bavim u slikarstvu je boja. Fenomen boje je nešto što me zaokuplja još od studija pa do danas. Kroz različite cikluse slika sam pokušavao da tretiram prije svega komplementarni kontrast boja i njegovo vizuelno i estetsko dejstvo na slici. Trenutno koristeći upravo taj likovni problem pokušavam skrenuti pažnju na trenutno glavni problem u svijetu, a to su izbjeglice. Uvodeći ovaj problem u svijet umjetnosti pokušavam skrenuti pažnju na tragediju tih ljudi koji su ne svojom krivicom ostali bez svega u životu i nalaze se što bi se reklo “ni na nebu ni na zemlji”.

  • Neka poruka za kraj u kontekstu sve češćih odlazaka mladih iz zemlje?

– Žao mi je što mladi ljudi u našoj zemlji ne vide svoju budućnost, barem ne u dogledno vrijeme, pa odlaze u inostranstvo. Nadam se da će doći vrijeme kad će se većina tih ljudi vratiti u svoju domovinu i znanja i iskustva stečena u inostranstvu donijeti i iskoristiti ovdje. Očigledno je da će teret uređenja i izgradnje BiH biti upravo na mladim i obrazovanim ljudima pa bi bilo dobro da im što prije damo šansu da oni pokušaju nešto bolje i više uraditi.

Izvor: Al Jazeera