Znamo ko je odveo oca iz Vukovara, ali neće da kaže istinu

Marko Mandić odveden je iz vukovarske bolnice dan nakon pada grada, 18. novembra 1991. godine (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Branimir Bradarić

I danas, četvrt stoljeća od razaranja Vukovara, gotovo svaka ulica, stambena zgrada ili kuća kriju svoju još neispričanu priču. Međutim, jedna od nepoznatih priča, a koja najviše pogađa Vukovarce, sudbina je nestalih osoba. Na službenom popisu nestalih još se nalazi 309 građana Vukovara.

Među njima je i ime Marka Mandića, koji je radio kao medicinski tehničar u vukovarskoj bolnici. Mandić je preživio sva razaranja i stradanja Vukovara i slom obrane dočekao u krugu vukovarske bolnice. Sve do večernjih sati 19. studenoga 1991. godine bio je živ i, zajedno sa suprugom, čekao dalji razvoj situacije, ne nadajući se najgorem. Umjesto da bude evakuiran iz Vukovara i ponovno se nađe sa sinovima, koji su ranije izašli iz opkoljenoga grada, Mandić je izdvojen i od tada mu se gubi svaki trag.

Njegov sin Saša Mandić (35) i danas se sjeća posljednjeg razgovora s ocem. Ni on, niti brat Igor nisu tada ni slutili kako će to biti posljednji očevi zagrljaji i poljupci. Bio je kraj rujna kada su Saša i Igor preko “kukuruznog puta”, koji ih je spajao sa slobodnim teritorijem, napustili grad koji je svakodnevno razaran. U vozilu s njima bila su i dva ranjena novinara.

“Otac i majka radili su u bolnici, gdje su ostali do posljednjeg dana. U gradu je postajalo sve opasnije, pa su odlučili da mi napustimo grad. S ocem smo se rastali ispred vukovarske bolnice. To su bili naši posljednji zagrljaji i poljupci. Nikad više ga nismo vidjeli, a niti čuli. I danas tražimo istinu o njemu”, kaže Saša Mandić, koji od rata živi u Zagrebu.

Saša i Igor su prevezeni u sigurne dijelove Hrvatske, daleko od rata, koliko je to moglo biti te ratne 1991 godine. Tamo su nastavili ići u školu, uz svakodnevno iščekivanje vijesti iz Vukovara. Jednom prilikom, u ime roditelja, obitelj u kojoj su bili smješteni nazvao je Siniša Glavašević. Međutim, nisu se čuli, jer su bili u školi. U svoj toj neizvjesnosti dočekali su i slom obrane Vukovara.

‘Odveo ga je Bogdan Kuzmić’

Od majke su po povratku čuli sve što se događalo toga 19. studenoga, kada su tadašnja Jugoslavenska armija i paravojne postrojbe ušle u vukovarsku bolnicu. Otac i majka su cijelo vrijeme bili zajedno, do večernjih sati.

“U vrijeme sve te panike i kaosa, Bogdan Kuzmić prišao je mojim roditeljima i izdvojio oca. Rekao im je da oca vodi sa sobom. Majka je pitala gdje ga vodi, što će biti s njima i kada će ga vratiti. Na sva ti pitanja, on je odgovorio kako sve to ovisi o mome ocu”, kaže Saša Mandić.

Vukovarska obitelj Mandić poziva Bogdana Kuzmića da im kaže gdje su posmrtni ostaci njihovog oca Marka

Pojašnjava i kako je Bogdan Kuzmić odranije poznavao njegovoga oca, jer je radio na porti bolnice. Viđali su se gotovo svakodnevno prije nego je došlo do rata. Navodi i kako je iste večeri Kuzmić, uz njihovog oca, izdvojio još dvije osobe iz kruga bolnice, koje je odveo sa sobom. I danas su te tri osobe na popisu nestalih.

Saša Mandić mislim kako su jedan od razloga svemu tome događaji u Borovu od 2. svibnja 1991. godine. Toga dana, kada je ubijeno 12 hrvatskih policajaca i još mnogo njih ranjeno, Marko Mandić je, zajedno s još dvojicom medicinskih djelatnika, na vlastitu odgovornost, odlučio otići u pomoć ranjenima. Tada je u selu uočio dio dojučerašnjih radnih kolega, susjeda i žitelja Vukovara s naoružanjem koje je prijavio u Ministarstvu unutarnjih poslova.

Navodno je jedan od sudionika događanja u Borovu bio i Bogdan Kuzmić. Kuzmić je bio uhićen i na sudu u Osijeku vođen je postupak, tijekom kojega je i Mandić svjedočio. Međutim, Kuzmić je ubrzo pušten iz pritvora u Osijeku.

Poslije, nakon što je majka Saše Mandića izašla iz Vukovara i ponovno se našla sa sinovima, započela je njihova potraga za istinom o sudbini Marka Mandića. Došli su tako i do broja Bogdana Kuzmića, kojega su, u vrijeme dok je Vukovar bio okupiran, nazvali telefonom.

Telefonski poziv

“Razgovarali smo mirno i bez povišenih tonova. Imali smo samo jednu molbu – da nam otkrije što se dogodilo s našim ocem i gdje je pokopano njegovo tijelo. Ništa nam nije rekao”, kaže Saša Mandić.

U vrijeme obilježavanja 25. obljetnice stradanja Vukovara i nestanka Marka Mandića, o svemu se putem društvenih mreža oglasio i Igor Mandić.

“Vidiš, ne možeš nam ništa, smijemo se koliko god teško bilo, i ima nas pet puta više bez obzira na ono što si nam uzeo. Ne mrzimo te, oprostili smo ti, jer jedan od temelja vjere koju nam je otac dao je oprost. Bilo je gadno, al’ pregrmjeli smo. Lijegali smo i još uvijek liježemo u krevet s mišlju jesi li bio toliko milostiv da si ispalio rafal u glavu, ili si ga odveo na obradu mesarima u Veleprometu. S obzirom da je bio prvi ulov, nadam se da si iz bijesa uradio ono prvo.

Al’, nebitno, oprostili smo ti stotine i tisuće neprospavanih noći, buđenja u dva ujutro, s rečenicom: ‘Bože, molim te samo da nije patio.’ Bilo je i onih drugih misli: otići po tebe u pravnu državu Bosnu i Hercegovinu, nekako te uspavati i dovući preko granice na suđenje.

Vidiš, nikad, Bog nam je svjedok, nikad te nismo poželjeli ubiti. Jednom sam bio u gadnom iskušenju, ono kad su ti brata doveli meni u ambulantu. Ja, on i skalpel. Sekunde su bile vječnost, ali nisam… Izdržao sam, jer to njega ne bi vratilo, a samim tim i taj čin bi bio besmislen.

Oprostili smo ti sve, samo da znaš, čak smo ti dali i drugu šansu. Sjećaš se sigurno onog telefonskog poziva bez prijetnji, bez povišenog tona, samo molba: ‘Daj nam kosti, da imamo gdje svijeću zapaliti.’ I ta molba ostala je neuslišena”, napisao je na svome Facebook profilu Igor Mandić.

‘Ne mrzimo ga’

U međuvremenu je došlo do mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, ali pomaka u potrazi za sudbinom Marka Mandića nema i dalje. Jedina promjena je da Bogdan Kuzmić više ne živi u Vukovaru, nego se preselio na područje bh. entiteta Republika Srpska. Hrvatski sud je Kuzmića u odsutnosti osudio na sedam godina zatvora zbog počinjenih ratnih zločina.

I Saša Mandić kaže da je bilo dana kada je razmišljao da sjedne u automobil i ode u Bosnu i Hercegovinu do Kuzmića. Nije mu želio nauditi na bilo koji način, nego samo predati policiji u Hrvatskoj, kako bi rekao istinu, a oni pronašli tijelo oca.

“I dalje molimo i preklinjemo samo da nam netko nešto kaže kako bi mogli pronaći očevo tijelo. Osoba koja sigurno zna što se s njim dogodilo je Bogdan Kuzmić, jer on ga je odveo i sve zna. Nadamo se i da će pravda i istina jednom pobijediti, jer i tih sedam godina, za zločine koji ga terete, premalena je kazna”, ističe Saša Mandić.

Saša i Igor Mandić u sanitetskom vozilu u kojem su napustili Vukovar

I pored svega i svog bola, koji intenzivno traje već 25 godina, Saša Mandić kaže da ne mrze Kuzmića. Velika, ali za sada neostvarena želja im je da pronađu posmrtne ostatke oca, kako bi ga imali gdje pokopati i zapaliti svijeću.

“Više mojih prijatelja je ostalo bez članova obitelji, ali su pronašli kosti i pokopali ih. Oni imaju gdje doći, zapaliti svijeću, ispričati se. Isplakati… Mi i dalje nemamo i svijeće palimo uz zidove. Strašno nas to boli, ali smo nemoćni dok Kuzmić ne kaže što zna, ili barem dio istine. Do tada ja redovito u Vukovar dolazim 19. studenoga i u 19:00 sati, kada je otprilike odveden iz kruga bolnice, zapalim svijeću ispred vukovarske bolnice. Živimo u nadi da će se to uskoro promijeniti”, zaključio je Saša Mandić.

Do toga dana Mandići će nastaviti živjeti u nadi i u sjećanjima. Na nestaloga oca i supruga podsjeća ih i Sašin sin Marko, koji je dobio ime po djedu.

Izvor: Al Jazeera