Oglasi

Znala sam da me gleda cijeli svijet

Čast da kao prva žena u povijesti Igara upalim olimpijski plamen na Koševu vrhunac je moje sportske karijere.
Svi su u Sarajevu disali za Olimpijske igre - prekrasne i ljudski tople, prisjeća se Sanda Dubravčić-ŠimunjakDaniel Kasap /Pixsell

Piše: Sanda Dubravčić-Šimunjak

U svemu je najvažniji bio ritam, jer sam do postolja, na kojem sam trebala upaliti olimpijski plamen, trebala pretrčati točno 98 stepenica - niti prebrzo, niti presporo, kako bi me zastava olimpijskih boja adekvatno pratila na stepenicama.

Samo dva dana prije ceremonije otvaranja Zimskih olimpijskih igara došla sam u Sarajevo i imala ukupno dvije-tri probe.

Međutim, na kraju je bilo svejedno jesmo li odradili probe ili ne, jer su na samom otvaranju Igara promijenili takt u muzici na koji se trebam okrenuti i upaliti plamen. Sve me to nije nimalo zbunilo, niti sam imala ikakvu tremu. Sve je bilo vrlo ležerno i ta mi improvizacija nije stvarala neki veliki problem.

Još se sjećam kada sam u trku preko terena stadiona na Koševu među sudionicima Igara ugledala trenere i klizače drugih zemalja, naravno i naše. U jednoj ruci sam držala baklju, a drugom sam im mahala. Svi me uporno pitaju kako sam se osjećala, što sam mislila... Jedna jedina riječ sve govori - bila sam ushićena. Sve ostalo bilo bi suvišno.

Velika čast i historijski trenutak

Kad se ponovno vratim u svoje sportske dane i prisjetim se velikog priznanja koje mi je uručio tadašnji Jugoslavenski olimpijski odbor - čast da kao prva žena u povijesti Igara upalim olimpijski plamen na Koševu na svečanom otvaranju ZOI-ja u Sarajevu te 1984. godine - riječima mi je teško opisati kako sam se osjećala. Osjećaj je bio jednostavno - savršen.

U studenom 1983. godine na "Zlatnoj pirueti" u Zagrebu pobijedila sam aktualnu svjetsku prvakinju. Dvije godine prije osvojila sam prvu medalju u zimskim sportovima za bivšu Jugoslaviju, te bila proglašena sportašicom Zagreba, Hrvatske i Jugoslavije.

Osobno me je Artur Takač obavijestio da ću biti posljednja nositeljica baklje i da ću upravo ja na koševskom stadionu zapaliti olimpijski plamen.

Frankova medalja

Sarajevo je tih dana bilo nešto posebno. Doslovno svi u gradu disali su za te Olimpijske igre. To su bile prekrasne, ljudski tople igre. Priče o poznatom gostoprimstvu Sarajlija nisu nimalo pretjerane. Ljudi su bili srdačni, otvoreni i susretljivi prema svim gostima, nisu se bunili na, primjerice, posebnu regulaciju prometa, zbog čega stanovnici Baščaršije nisu smjeli tih dana voziti automobile centrom grada. Doslovno su svi živjeli za Igre. To je za mene bilo i ostalo Sarajevo kakvog ću se uvijek rado sjećati.

Za Jugoslaviju je tada jedinu medalju osvojio Jure Franko i to srebro u veleslalomu, a Sarajlije su šarmantnom Slovencu izvjesile golemi transparent na vrhu olimpijske dvorane Zetra, na kojem je pisalo "Volimo Jureka više od bureka!"

Njegova medalja bila je nešto posebno. Bio je heroj Igara, ali nisam mogla sudjelovati u proslavama, jer sam, nažalost, tih dana imala svoja natjecanja. Žensko klizanje bilo je na programu na samom kraju Igara, pa sam do kraja morala biti na treninzima u olimpijskom selu, tako da svu predivnu atmosferu koja je vladala Sarajevom nisam mogla doživjeti.

To su bile možda i posljednje Igre na kojima su svi sportaši bili zajedno u jednom olimpijskom selu. Nisam se družila samo s klizačima, nego i sa sportašima iz svih ostalih sportova. Jedino su sportaši Istočne Njemačke i Sovjetskog saveza bili malo više izolirani.

Danas je sport otišao u profesionalizam i nema više tog druženja u selu kao nekada. Svatko gleda sebe i svoj uspjeh. Atmosfera u sarajevskom olimpijskom selu bila je neponovljiva.

Suze za Sarajevom

Nakon Olimpijade u Sarajevu sam bila još dva puta - prvi puta 1985. godine, kada sam bila pozvana kao počasni član Organizacijskog odbora Svjetskog juniorskog prvenstva u klizanju, te 2004. godine, kada se u obnovljenoj Zetri obilježavala 20. godišnjica ZOI-ja.

Misli su mi tijekom ratnih godina često lutale ka Sarajevu i jednostavno sam bila emotivno prazna.

U Lillehameru 1994. godine, kada je Bosna i Hercegovina prvi put nastupala pod svojom zastavom na jednim Olimpijskim igrama, bila sam pozvana na obilježavanje 10. godišnjice ZOI-ja u Sarajevu. Prikazan je film o Sarajevu 1984. i Sarajevu 1994. godine.

Gledajući strahote razaranja svega što je bilo povezano s čuvenim motom "Citius, Altius, Fortius" suze su mi potekle i nisam ih mogla zaustaviti. Emocije su me svladale. Isti film prikazan je i u Zetri 10 godina kasnije. Suze su ponovno bile na mojim obrazima.

Zbog svega toga sam sada neizmjerno sretna što ću ponovno biti u Sarajevu, što ću biti dio svečanosti obilježavanja 30. godišnjice ZOI '84. Kakav će osjećaj biti teško je reći i predvidjeti, ali je sigurno da je Sarajevo bilo i ostalo u mom srcu. Paljenje olimpijskog plamena definitivno predstavlja vrhunac moje sportske karijere.

***

Osim što je prva žena u povijesti Olimpijskih igara kojoj je pripala čast upaliti olimpijski plamen, Sanda Dubravčić-Šimunjak je jedno od najprepoznatljivijih lica sportske scene bivše Jugoslavije, a danas i Hrvatske.

Uz osam uzastopnih titula prvakinje Hrvatske i Jugoslavije u umjetničkom klizanju pet puta je osvojila zagrebačku "Zlatnu piruetu", međunarodno seniorsko natjecanje u umjetničkom klizanju.

Sudjelovala je po dva puta na zimskim olimpijskim igrama i univerzijadama, nastupila na šest svjetskih i osam europskih prvenstava i uvijek bila u vrhu. S europskog natjecanja u Innsbrucku 1981. godine donijela je tadašnjoj Jugoslaviji srebro, kao prvo odličje u nekom od zimskih sportova.

Za vrhunsku godinu te je 1981. proglašena sportašicom Zagreba, Hrvatske i Jugoslavije.

Sanda Dubravčić na led je stala već sa četiri godine i umjetničkim klizanjem bavila se od 1968. do 1984. godine, kada je, zbog studija medicine, napustila aktivno bavljene sportom. Doduše, još je nastupala na dvije univerzijade nakon toga.

Diplomirala je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1988. godine. Uskoro, kao namještenica Hrvatskog olimpijskog odbora, specijalizira fizikalnu medicinu i rehabilitaciju i od 1994. godine počinje raditi na Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Kliničke bolnice "Sveti Duh".

Doktor znanosti iz područja medicine postaje 2001. godine, a tri godine kasnije i primarijus.

HOO je Sandu Dubravčić-Šimunjak odredio za vođu i liječnicu hrvatske reprezentacije na Igrama u Albertvilleu i Lillehammeru, gdje je svo vrijeme vodila brigu o zdravlju hrvatskih klizača, a prije tri godine postaje službena liječnica Hrvatskog klizačkog saveza.

Krajem 1998. godine postala je jedna od osam medicinskih savjetnika Međunarodne klizačke federacije, dužnosti koju izabire vijeće Međunarodne klizačke federacije.

Kao vanjski suradnik svojim radom i članstvom u Hrvatskoj antidoping agenciji od njezinog osnutka do pretvorbe u Hrvatski zavod za toksikologiju i antidoping podupire borbu protiv dopinga u hrvatskom i međunarodnom sportu.

Izvor: Al Jazeera