Zločini u Svrakama: Nestali nemaju naciju

Eset Muračević u logoru 'Bunker', u kojem je proveo sedam mjeseci: Do 80 osoba bilo je u jednoj prostoriji (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Ibrahim Sofić

Tokom rata u Bosni i Hercegovini su nestale hiljade građana. Veliki broj njih je nađen u masovnim grobnicama, no postoji još mnogo onih koje njihove porodice traže.

Na području općine Vogošća njih je nešto više od 200, a njihove porodice nedavno su izborile veliku pobjedu – Komitet Ujedinjenih naroda za ljudska prava presudio je u njihovu korist i proglasio Bosnu i Hercegovinu odgovornom, jer nisu provedene efikasne istrage za arbitrarno lišavanje slobode, zlostavljanje i prisilne nestanke.

U skladu s tim, Komitet traži od Bosne i Hercegovine da se utvrdi sudbina 13 nestalih osoba iz mjesta Svrake, da se privedu pravdi odgovorni za zločine, osiguranje da članovi porodica dobiju adekvatnu kompenzaciju, te izmjenu zakonskih okvira tako da porodice nestalih ne moraju proglasiti nestalu osobu mrtvom kako bi ostvarile pravo na socijalnu pomoć.

Kako kaže Ema Čekić, predsjednica Udruženja nestalih ove općine, ova odluka je bitna ne samo za članove Udruženja, već za sve porodice nestalih u Bosni i Hercegovini.

“Bitna je presuda, jer se ne odnosi na samo porodice nestalih sa područja Vogošće, već na cijelu Bosnu i Hercegovinu i porodice nestalih na području cijele države. Tu se spominje da smo mi podnijeli tužbu, no cijela država se obavezuje da pronađe ostale. Mi smo podnijeli tužbe i pokrenuli proces da sve porodice predaju, no advokati su nam rekli da će se presuda koja se donese za prve porodice odnositi za sve. Tako je i bilo”, ističe ona i dodaje kako će se pratiti rad državnih institucija prema ovoj odluci, te da će se opominjati na sve ono što nije urađeno.

Ubrzati proces potrage

Put do pravde ovog Udruženja nije bio ni lagan ni kratak. Obratili su se Općinskom sudu 2005. godine i od Tužilaštva dobili odgovor da oni ne mogu ništa uraditi. Ipak, nenadano su našli pravi put i pravu pomoć.

“Ja sam prisustvovala jednoj regionalnoj konferenciji, gdje je jedan gospodin iz TRIAL-a [švicarska nevladina organizacija, koja se bori protiv nekažnjivosti ratnih zločina] imao prezentaciju u Beogradu i objasnio kako oni zastupaju porodice koje traže svoja prava. Spomenuo je tužbe koje nisu provedene i da je Bosna i Hercegovina potpisala ugovore s tim međunarodnim organizacijama i tužilaštvima”, govori Čekić.

“On mi je sutradan dao kontakt-osobu u Bosni i Hercegovini. Ja sam toj djevojci pokazala dokumentaciju i ona mi je rekla da to može ići Domu za ljudska prava u Strazburu. Tako smo odlučili da pokrenemo tužbu. Očekivali smo da će biti pozitivan ishod, kao što se i desilo.”

 Mi ne možemo zaboraviti da smo ih imali, da su majke imale svoju djecu, kaže Ema Čekić.

Ona ističe kako sada od države Bosne i Hercegovine očekuje da, po onom što je presuđeno, “ispuni moje pravo da znam istinu o svom nestalom”.

“Očekujemo da država poduzme aktivnosti i da kaže porodicama gdje su njihovi nestali, da će se ubrzati proces potrage. U Udruženju su majke koje su stare, bolesne i koje očekuju da pronađu svoje dijete, da ga ukopaju i odu mirne duše. Ovo ne razumije onaj ko nije nekoga izgubio i niko ne može razumjeti koliko je to bolno i teško 22 godine u neizvjesnosti živjeti i ne znati istinu šta se desilo.”

Predsjednica Udruženja nestalih smatra kako tužilaštva u Bosni i Hercegovini ne rade svoj posao kako treba, da osuđeni za ratne zločine ne dobiju odgovarajuće kazne, te da Bosna i Hercegovina treba mnogo toga poboljšati i raditi u interesu porodica nestalih.

Susreti porodica nestalih

Čekić ukazuje i na ono što je zajedničko svim porodicama nestalih, bez obzira na naciju: “Mi nemamo dva života da čekamo hoće li se ko smilovati da nešto uradi da se olakša bol porodica, jer naši ljudi nisu zaslužili da mi ne znamo za njihove kosti. Mi ne možemo zaboraviti da smo ih imali, da su majke imale svoju djecu.”

Dodala je kako su porodice nestalih sa svih prostora regije prve sjele za sto “s onima koji smo znali da su nas ubijali”.

“Sad pričaju o nekoj pravdi, nekom pomirenju, miru… A mi smo prve sjele za jedan sto i donijele mir među nama. I danas je teško, nekad dođemo u sukob, ali razgovaramo, jer nam je interes da nađemo naše najmilije.”

U Bosni i Hercegovini postoji Zakon za nestale osobe, no on se ne primjenjuje. Porodice nestalih, kako bi ispunile neke od svojih prava, moraju na sudu, sa dva svjedoka, proglasiti nestalu osobu umrlom, no ova odluka Komiteta UN-a trebala bi promijeniti praksu, kaže Eset Muračević, jedan od logoraša sa područja Vogošće i autor originalne tužbe kojom se traži pravda za porodice nestalih.

Ističe kako je imao pomoć od određenih osoba iz državnih službi, koje su mu pomagale sa pravne strane, ali se nisu smjele eksponirati zbog mogućih posljedica unutar državnih institucija.

“Mi smo 2005. godine krenuli da tužimo N.N. izvršioce. Kažem N.N., iako smo ih sve imenom i prezimenom naveli, od [bivšeg lidera bosanskih Srba i optuženog za genocid i zločine protiv čovječnosti] Radovana Karadžića, pa do lokalnih izvršilaca. Sedam godina kasnije nas Tužilaštvo Kantona Sarajevo obavještava da su tek uzeli naš predmet u razmatranje, a dan-danas još nikad ništa nisu učinili. Da ne govorim o sudovima…”, kaže on.

Pola godine u okruženju

Porodice, kaže Muračević, kako vrijeme protiče ostaju prepuštene same sebi. Vlast na višim nivoima je malo šta uradila za njih.

“Imamo zakone koji tjeraju druge ljude na kršenje ljudskih prava, tjeraju porodice da svoje nestale proglase umrlim kako bi došli do svojih prava. Država nije poduzela ništa da izmjeni te zakone”, govori.

On je prvih mjeseci rata u BiH bio zatvoren u logorima na teritoriji Vogošće, zajedno s nestalim osobama čije su porodice pokrenule tužbu protiv Bosne i Hercegovine na međunarodnom nivou. Nekoliko mjeseci terora u Svrakama preživio je i Emir Dragolj, sada Muračevićev radni kolega.

Prisjećaju se kako je selo Svrake, većinski bošnjačko, bilo u okruženju pola godine prije napada.

“Oko Svraka nalazila su se naselja s većinskim srpskim stanovništvom, koji su se mjesecima prije napada pripremali, nas fizički opkolili s iskopanim rovovima, stražama te kontrolom ulaska hrane. Od sredine aprila [1992. godine] smo bili u potpunoj blokadi, čekalo se nešto najgore…”, govori Muračević.

“Početkom maja 1992. godine sa svih strana su napali naše selo i, nakon dva dana i dvije noći, u dva navrata bombardirali avioni [bivše Jugoslovenske narodne armije] JNA. S druge strane rijeke Bosne nalazi se mjesto Semizovac, gdje se nalazila kasarna JNA, iz koje je lokalno srpsko stanovništvo uzimalo i nosilo oružje. Kada je selo ‘palo’ 800 ljudi je zarobljeno i odvedeno u logor-kasarnu. Poslije je bila trijaža, muškarce odvodili u bunker kod pansiona ‘Kontiki’ ili u objekat ‘Nakina garaža’, žene su vratili u naselje, pa je kasnije izvršena dislokacija određenih porodica.”

Dragolj ističe da tokom napada zbog samoorganizacije stanovnika nije bilo velikih gubitaka, no ljudi su bili veoma iscrpljeni.

“Nakon pada sela 800 mještana je odvedeno u jedan hangar kasarne. Nakon petnaestak dana Srbi su odlučili da muškarce od 16 do 65 godina prebace u ‘Nakinu garažu’, a žene i djeca da se vrate kućama. U međuvremenu su se pravili razni spiskovi, ispitivanja, mnogi iz kasarne prebačeni su u bunker ili na neke druge lokacije, dok je 120 muškaraca bilo u ‘Nakinoj garaži’.”

Psihičke i fizičke torture

“Nakina garaža” je objekat koji se spominje u mnogim optužnicama za ratne zločine na području Sarajeva i Vogošće.

“Tu su bili neljudski uslovi. Dosta je bilo ljudi koji su prošli borbe u Hrvatskoj, ljudi iz Srbije su dolazili i koji su tjerali lokalno srpsko stanovništvo na mobilizaciju i da rade poslove koje oni nisu željeli. Boravak u ‘Nakinoj garaži’ bio je tmuran, 120 ljudi u jednoj prostoriji, srpski vojnici su se iživljavali, provodili razne psihičke i fizičke torture”, kaže Dragolj.

Krajem maja je grupa od 120 zatvorenih u “Nakinoj garaži” vraćena nazad u selo Svrake, uz obavezu da se svakodnevno javljaju srpskim vlastima i da provedu noć u objektu “Planjina kuća”. Tokom ovog perioda zatvoreni su bili žrtve raznih vrsta mučenja, odvođenja na prisilni rad na prvim linijama fronta, kao i u “živi štit”.

Kada su vraćeni u Svrake, uz obavezu javljanja svakog dana i noćivanja u “Planjinoj kući”, Bošnjacima je bilo zabranjeno grupiranje i međusobno kontaktiranje, a u slučaju da neko nedostaje – prijetili su da će 10 ljudi sa spiska biti ubijeno.

“Ako se neko ne bi javio ili napravio neki potez koji se njima ne bi svidio, znalo se dešavati da ga tuku, maltretiraju, iživljavaju se nad njim. Bili smo u ‘Planjinoj kući’ kada je minirana džamija, koja se nalazi 20-30 metara od kuće. To je bila ogromna detonacija, nismo znali šta se dešava. Nekada su bacali bombe na kuću. Tada su geleri i dijelovi stakla ulijetali u sobu gdje smo bili”, navodi Dragolj, dodavši kako su bili gori psihička tortura i neizvjesnost, nego fizičko maltretiranje.

Bijeg je teško bio provediv, neki su pokušavali rijekom Bosnom doći do spasa, ali su tu ubijani. Ukoliko je neko uspio pobjeći, nastradao bi neko od njegove porodice. 

“Fizička bol se zada i brzo prođe, a psihička je jačala iz dana u dan i to je najviše mentalno ubijalo ljude. Živjelo se iz dana u dan. Stanovnici Svraka su debelo platiti sve što se dešavalo.”

Bunker i silovanja

Muračević je jedno vrijeme proveo u bunkeru ispod pansiona “Kontiki”, gdje je, po njegovom svjedočenju, provođena gora tortura.

“To je bio manji prostor i u njemu je u prosjeku boravilo oko 40 zatvorenika, a nekad je bilo i 80 zatvorenika, među kojima i žene i djeca. Bili su veoma nehumani uslovi, vršila se tu nužda, bez obzira da li je neko muško ili žensko. Žene su izvodili na seksualna zlostavljanja, tjerali su muškarce na homoseksualne odnose, odvodili su ljude na radove na prve linije i u ‘živi štit'”, kazao je.

Radovi na prvim linijama i sam “živi štit” u borbi se ne razlikuju mnogo. Zapravo, zatvorenici se u oba slučaja nalaze između dvije vojske, na putu metaka s obje strane.

Bijeg je teško bio provediv. Neki su pokušavali rijekom Bosnom doći do spasa, ali su tu ubijani. Ukoliko je neko uspio pobjeći nastradao bi neko od njegove porodice. Prisustvo porodice i prijatelja spriječilo je Emira da pokuša učiniti isto.

“Kada su pravili spiskove u kasarni ja se nisam javio. No, kasnije su po njima odvajali muškarce od 16 do 65 godina od žena i djece. Tada su prozvali i mog oca, a mene nisu, jer me nije bilo. Sada, ja stojim sa strane sa ženama i djecom, nisam prozvan, a otac je prozvan. To je ta porodična veza i automatski sam se prijavio da idem zajedno s ocem u ‘Nakinu garažu’. Tako je bilo s većinom zatvorenih. Tu su bili otac, sin, brat, bliža familija i ako napraviš eksces oni drže druge kojima se može desiti nešto ako pobjegneš.”

On ističe kako je, u svom tom zlu, bilo mještana srpske nacionalnosti koji ovu situacija nisu odobravali. Dragolj navodi kako je to riječ o manjini, koja je težila ljude iz Svraka spasiti koliko je to bilo moguće.

“I ja sam iskoristio jednu od posljednjih situacija, te solidarnost ljudi s kojima smo cijeli život živjeli, pa sam 10. juna dobio od jednog od njih dozvolu da za dva sata pređem posljednju barikadu kod pansiona ‘Imidž’. Petnaest do dvadeset ljudi je dobilo takve dozvole, tada smo mi izašli i poslije toga niko nije izašao živ.”

Bez osvete

Nakon 1996. godine preživjeli stanovnici su se vratili u Vogošću i Svrake, među njima Muračević i Dragolj. Općina Vogošća je bila prva koja je provela proces reintegracije.

“Kao ljudi koji smo ovo prošli ponosan sam time da se nakon povratka nismo pretvorili u zvijeri i vraćali ono što smo prošli ljudima koje smo zatekli. Nije zabilježen nijedan incident koji su Bošnjaci počinili, ubili nekog ili maltretirali. Sve ljude koje smo našli i ekshumirali u Vogošći smo pronašli tako što smo lično svaku informaciju provjeravali krampom i lopatom, a kad naiđemo na tijelo dođu komisije da ekshumiraju tijelo”, kaže Muračević.

Kao uposlenici općine obojica se susreću s onima koje su viđali s druge strane tokom dana u logorima, s onima koji su i osuđeni za ratne zločine.

“Susrećemo se sa zločincima koji su procesuirani, jer smo vukli policiju za rukav da radi svoj posao. Svaka tačka optužnice za koju se tereti Karaždić je dokaziva ovdje, u Vogošći. Neke nas odluke suda čude, poput one za Momčila Mandića, šefa policije, koji je direktno potpisivao naredbe o rasporedu zatvorenika, njihovom slanju na prisilni rad, logore, ‘živi štit'…”, ističe Muračević.

Izvor: Al Jazeera