Zločin nakon zločina: Tromjesečna beba Sejo

Tromjesečna beba Sejo u trenutku svoje smrti nije još imao ni izvađen rodni list (Ustupljeno Al Jazeeri)

Poslije rodi Abela, brata Kajinova; Abel postane stočar, a Kajin zemljoradnik…Kajin pak reče svome bratu Abelu: “Hajdemo van!” I našavši se na polju, Kajin skoči na brata Abela te ga ubi. Potom Jahve zapita Kajina: “Gdje ti je brat Abel?” “Ne znam”, odgovori. “Zar sam ja čuvar brata svoga?” Jahve nastavi: “Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče.”

(Biblija, Knjiga Postanka, 4:2, 8.–10.)

Smrt je najveća i najnedostižnija tema i relgiije i filozofije. Smrt je i danas naša najveća opsesija, bez obzira na svu tehnologiju i napredak, smrti uvijek gledamo u oči. Moje lično porodično iskustvo sa smrću vezano je za jedno malo selo u srednjoj Bosni, u Lašvanjskoj kotlini, za Ahmiće. Selo odakle je moja majka Mirsada, koju sam prethodnih 26 godina često znao pitati o svim poginulim i preživjelim. Ove godine to nisam. Smrt je i nju odnijela.

S majkom nisam imao priliku, a znam da bi joj i to teško palo, podijeliti informaciju kako je krajem prošlog mjeseca, tačnije 21. marta, 2020. godine, u tišini i muku pokopana još jedna porodica žrtava zločina u njenim rodnim Ahmićima. Uoči 27. godišnjice zločina u kojem su bojovnici HVO, odnosno njihove specijalne jedinice Joker, ubili 116 mještana ovog sela, a njihove domove i tijela potom uglavnom popalili, klanjana je dženaza i obavljen ukop porodice Ahmić Nasera (33), njegove supruge Zehrudine Ahmić (28), i njihove djece Elvisa (8), Šuhrete (6) i Seje (tri mjeseca). Dženaza i ukop su obavljeni u užem krugu porodice i prijatelja zbog pandemije korona virusa.

I ova današnja 27. godišnjica će tako proći sa ograničenim programom obilježavanja i brojem prisutnih kako na groblju u Starom Vitezu, tako i u džamijama u selu Ahmići. Međutim, upravo muk i tišina pandemije korona virusa daje nam priliku da sagledamo težinu ovog zločina koji se već 27 godina i otkriva, ali i prikriva i opstruira dolazak do istine o svim njegovim strašnim detaljima, i tokom i poslije zločina. Zločin se izgleda dešava i nakon zločina! Naime, još uvijek nisu pronađene i identificirane sve žrtve zločina u Ahmićima. Ostalo je nakon dženaze porodici Nasera Ahmića, još nekih 24 tijela da budu pronađena, ekshumirana, identificiranai dostojanstveno sahranjena. Dva tijela su pronađena i identificirana ali nisu sahranjena.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Najmlađa žrtva – tromjesečna beba Sejo

Ubijena porodica Nasera Ahmića je po mnogo čemu bila specifična. Kao prvo i najteže jeste da je iz ove porodice najmlađa žrtva zočina u Ahmićima, tromjesečna beba Sejo koji u trenutku svoje smrti nije još imao ni izvađen rodni list. Na njegovom mezaru u Starom Vitezu stoji nišan sa samo jednom 1993. godinom. Naser je iz prvog braka imao kćerku Šuhretu, a Zehrudina je imala sina Elvisa, Sejo je bio njihovo zajedničko dijete. Naser i njegova petočlana porodica bili su prve napadnute kuće u Ahmićima u dijelu sela koji se zove „Kupreškića kuće“, po porodici čija su tri člana, braća Zoran i Mirjan, te rođak Vlatko Kupreškić, bili optuženi, osuđeni pa potom oslobođeni u Hagu.

Protiv njih svjedočio je rahmetli Sakib Ahmić, Naserov otac, koji je s njim živio u istoj kući i sav zločin vidio i preživio. I njega su pokosili rafalom i zapalili benzinom. Ali, srećom, bio je samo ranjen. Uspio je onako zapaljen da se izvuče iz kuće i skloni u štalu. Utom, zločinci su se vratili i štalu zapalili. Sakib je i tu pretrpio teške opekotine, ali se ipak tako spržen i izranjavan uspio izvuči i dokopati susjednog sela Vrhovina, iznad Ahmića, u kojem su bile snage Armije RBiH. Sakib će nakon toga živjeti sa svojom suprugom Mekremom u Zenici.

Sjećam se te 1993. godine snimka njegovog intervjua na lokalnoj zeničkoj televiziji gdje iz bolničkog kreveta, sav u opeklinama i otečen, priča strašne detalje zločinačke akcije koja se zvala „48 sati pepela i krvi“. „Ustaše kad su ušle, ugledaše Nasera i sasjekoše ga rafalom iz automatske puške. Drugi je odmah po fotelji izlio benzin iz neke flaše, zapalio ga, onda je desno isto prozujao metak, a u međuvremenu paljba prema Naseru, mojoj snahi i Elvisu, koji je bio na kauču,“ svjedočio je u Hagu Sakib Ahmić. Tada je prepričao i detalj kako su zločinci na samom izlasku čuli krik tromjesečne bebe, vratili se i ubili Seju.

Tog dana, također u zaseoku „Kupreškića kuće“ zločinci HVO-a su ubili i drugog Sakibovog sina Šukriju. Supruga Šukrije Ahmića i tri njegove kćerke su se uspjeli izvući na slobodnu teritoriju. I ovdje nije kraj tragedije Sakibove porodice. Sakibova supruga Mekrema je također bila svjedok zločina na drugom kraju sela, u zaseoku Žume, gdje je tu noć sa 15. na 16. april, 1993. godine boravila kod kćerke. Zločinci su njenog zeta Muzafera Puščula ubili na kućnom pragu, a nju, njenu kćerku i unučad sproveli u logor Dubravica kod Viteza.

Mekrema je umrla 1997., a Sakib 2009. godine u Zenici. Za svog života Sakib je uporno tvrdio da je prepoznao svoje komšije Kupreškiće tokom zločina, ali su njegova i svjedočenja mnogih preživjelih Ahmićana kasnije i pred haškim i pred domaćim sudovima „obarana“ različitim mahinacijama u koje su, ispotaviće se kasnije, bile upletene i obavještajne i političke strukture kako iz Bosne, tako i iz Hrvatske. Jedna od tri kćerke ubijenog Šukrije Ahmića, Enisa Mulić se već dvadeset godina bori za pravdu i istinu o stradanju svoje šire porodice. Umjesto sa svojom majkom, ovog puta sam o detaljima zločina nad širom porodicom Sakiba Ahmića pričao sa njom.

Opstrukcije i lažiranja

Naime, kao što je poznato, pobijene i mahom spaljene civile, nakon zločina u Ahmićima, pokupio je UNPROFOR i sahranjeni su prvo u skupnu grobnicu u Starom Vitezu. Nakon rata i poslije svjedočenja, od Haga je došla naredba da se ekshumiraju tijela i da se izvrši obdukcija. Ta prva 53 tijela su dobila obdukcione nalaze, ali se u tim nalazima nisu poklapale činjenice o uzrocima i načinima smrti. U svojoj potrazi za istinom Enisa Mulić je pročitala sve te obdukcione nalaze i uvidjela da su činjene različta krivotvorenja. „Strano tijelo okrznilo desnu nadlakticu, udarac tupim predmetom, lom ramene kosti,“ kao i različiti drugi obdukcioni opisi nisu se zapravo poklapali s onim što je Enisa kao četranestogodišnja djevojčica svojim očima vidjela, te kasnije prilikom obdukcije tijela svog oca dokazala – da je njen otac ubijen iz vatrenog oružja. „U njega je svako rebro pogođeno, sa jednim i dva prostrela, ulazne i izlazne rane,“ priča mi Enisa, koja je uvjerena da se u različitim slučajevima žrtava i zločina u Ahmićima radilo o opstrukcijama pravde i višestrukim lažiranjima. Naime, Enisa Mulić tvrdi da su u slučaju smrti njenog oca prvi nalazi obdukcije bili lažni. I ona se od 2002. godine faktički bori za istinu. Za porodicu svog amidže Nasera se izborila i dostojanstveno ih sahranila tek nakon 15 godina. Ekshumacija porodice Nasera Ahmića bila je 2005. godine, priča Enisa.  „Onda su u Visokom tijela bila izgubljena. U prvobitnim nalaziima ima Naser i Zehrudina, ali nema djece. Potom, ide drugo vještačenje. Pronalaze se ostaci  drugog djeteta, ali nema Elvisa i ovog djeteta Seje od tri mjeseca,“ govori Enisa navodeći sve prepreke koja je morala savladati koje su uzrokovane činjenicom da je UNPROFOR sahranjivao po dva tijela u jednoj vreći u četiri mezara. Potom je Enisa imala i administrativne probleme, jer tromjesečni Sejo nije bio upisan u knjigu rođenih. Morala je zahtjevati da se prvo upiše, pa onda dokazivati njegove roditelje, tragati za njihovim vjenčanim listom, a na koncu je čak morala zatražiti starateljstvo nad mrtvim djetetom!

Njen otac Šukrija čije je ubistvo vidjela svojim očima, prema prvom obdukcionom nalazu je umro nasilnom smrću od loma ramene kosti. Nije se mogla pomiriti s tim jer se nisu poklapali uzrok i način smrti. Tražila je reekshumaciju nakon koje uslijedilo usaglašavanje sudskih vještaka, a budući da se dva sudska vještka nisu mogu dogovoriti, Tužilaštvo je naložilo nadvještaćenje koje je urađeno i potvrdilo da taj prvobitni nalaz nema tragova obdukcije, što je problem, jer se nijedno ubistvo ne može dokazati bez obdukcije,“ svjedoči Enisa Mulić o svim problemima kroz koje je prošla tokom posljednje dvije decenije. „Skoro 20. godina se borim za pravdu i istinu o zločinu u Ahmićima. U toj borbi sam naišla na mnoge osptrukcije. Svi koji su zataškavali ovaj predmet su uznapredovali i u Bosni i van Bosne. Kolikogod da su mene pokušavali ušutiti, moj glas se daleko čuo,“ kazuje Enisa ističući svjetle primjere koji su svjedočili o zločinu u Ahmićima poput britanskog parlamentarca Boba Stewarta i člana UN-ovog centra za ljudska prava Amerikanca Thomasa Osoria. Ova svjedočenja Enise Mulić, kćerke ubijenog Šukrije i njegovog brata Nasera i cijele njegove pobijene porodice, osvjetljavaju mutne radnje oko prikrivanja zločina u Ahmićima, te kasnijih opstrukcija pravde i pronalaska zločinaca.

Danas je tačno 27 godina od zločina u selu Ahmići kod Viteza i o ovom zločinu se sve više, ali i sve manje zna! Još uvijek nisu pronađene i identifikovane sve žrtve, ali njihov pronalazak, ekshumacija i identifikacija bi ustvari mogli otvoriti nove dimenzije zločina nakon zločina i ko je sve upleten u njegovo skrivanje i produljivanje. Kadgod pišem o zločinu u kojem je čovjek ubio čovjeka uvijek su mi na umu gore navedene biblijske riječi. Ali, sličnu, pa i opširniju verziju nasrtaja Kabila na svog brata Habila donosi i Kur'an.

„I ispričaj im, tačno, prema Istini, ono što se dogodilo dvojici Ademovih sinova kad su prinosili žrtvu pa je od jednoga primljena, a od drugoga nije: „Ubit ću te, neka znaš“, rekao je onaj drugi, na što mu je prvi odgovorio: „Bog prima samo od onih koji se čuvaju!“Ako bi ti pružio na mene svoju ruku da me ubiješ, ja ne bih na tebe pružio ruku da te ubijem, jer ja, doista, od Boga, Gospodara svjetova strahujem. Želim, zapravo, da ti i moj i svoj grijeh poneseš i da među onima koji će u Vatru budeš, jer je to kazna za one koji počine nasilje. I tako njegov ego potaknu ga na ubistvo brata i on ga ubi, postajući na taj način jedan od gubitnika. Nakon toga Bog je poslao jednog gavrana da čeprka po zemlji, pokazujući mu kako da zakopa mrtvo tijelo svoga brata, i on, pokajavši se, uzviknu: „Teško meni! Zar nisam u stanju biti ni poput ovog gavrana pa da mrtvo tijelo svoga brata zakopam!“

(Kur'an, Trpeza 5:27-31)

Ali, zločinci ne znaju ni za jednu ni za drugu svetu Knjigu! Njihove počinioce i nalogodavce, nažalost, i danas slave i veličaju, dok krv njihovih žrtava još uvijek iz zemlje Nebesima viče!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera