Zločin bez kazne: Protjerivanje Hrvata iz Vojvodine

Poslije mitinga u Hrtkovcima počelo je organizovano nasilje nad Hrvatima i njihovo masovno iseljavanje (EPA)

“Bračni par Nada i Stevan Guštin ubijen je u porodičnoj kući u vojvođanskom mestu Bač, u noći između 2. i 3. avgusta 1992. godine. Stevan je bio Hrvat, a Nada Srpkinja. Stevan Guštin je bio fotograf u Baču. Dana 2. avgusta 1992. godine bio je angažovan da fotografiše na seoskoj slavi u susednom naselju Mali Bač. Njegova supruga Nada ostala je sama kod kuće. Nepoznati počinioci su te večeri ušli u kuću i ubili Nadu. Sačekali su da se vrati Stevan, pa su potom ubili i njega. Na osnovu iskaza svedoka, bračni par Guštin je zaklan. Kriminalistička policija iz Novog Sada je izvršila uviđaj i sprovela istragu, međutim počinioci nikada nisu pronađeni i za ovo ubistvo niko nije odgovarao”.

Ovako glasi jedan odlomak iz publikacije Dosije: Zločini nad Hrvatima u Vojvodini koju je nedavno objavio Fond za humanitarno pravo. U ovom dosijeu detaljno je dokumentovana kampanja protiv hrvatskog stanovništva u Vojvodini koja je trajala od 1991. do 1995. godine u obliku proterivanja, pljačke, otimanja kuća i stanova, hapšenja, zatvaranja u logore, zlostavljanja, zastrašivanja, otmica i ubistava. Cilj ove kampanje bio je da se građani hrvatske nacionalnosti isele iz svojih kuća i napuste Srbiju, što je u velikoj meri pošlo za rukom zagovornicima etnički čiste teritorije, pa je nekoliko desetina hiljada Hrvata u tom periodu proterano iz Vojvodine.

Između 1991. i 2002. godine, kad su vršeni popisi stanovništva, broj Hrvata u Vojvodini se drastično smanjio za 18.262 osobe, to jest za 24,41 posto. Do smanjenja broja Hrvata došlo je u 39 od 45 vojvođanskih opština, najviše u Šidu (65,5 posto), potom u Inđiji (59 posto), u Rumi (47,85 posto) i tako redom. Hiljade i hiljade porodica bile su proterane iz Srbije samo zato što nisu bile srpske nacionalnosti, to je bio njihov jedini “krimen”. Toliko o tome da u Srbiji devedesetih godina nije bilo fašizma.

Etničko čišćenje Vojvodine

Na čelu kampanje za progon Hrvata stajali su Vojislav Šešelj i njegova Srpska radikalna stranka, ali su u toj zločinačkoj raboti sasluživali i Resor državne bezbednosti, delovi JNA, lokalna policija, organi lokalnih i pokrajinskih vlasti, razne paravojne formacije i pojedinci skloni otimanju tuđe imovine. Učešće brojnih državnih organa u ovom nepočinstvu ukazuje na to da se nije radilo o stihijskoj delatnosti, već o državnoj aktivnosti za koju je postojao jasno skovan i razrađen plan.

Tome u prilog govori i svedočenje zaštićenog svedoka C-048, nekadašnjem saradniku državne bezbednosti, na suđenju Slobodanu Miloševiću u Hagu. On je govorio o sastanku iz avgusta 1992. godine na kojem je Mihalj Kertes izvestio Jovicu Stanišića, načelnika Službe državne bezbednosti MUP-a Srbije, kako je na stalnoj vezi sa Frankom Simatovićem, operativcem RDB-a, u vezi sa situacijom u Vojvodini i Istočnoj Slavoniji.

Kertes je izvestio da je “već dosta ustaša otišlo“ sa prostora Slavonije, a “Stanišić je naglasio da je to bitno kako bi se ‘politikom svršenog čina’ istočni deo Hrvatske pripojio Republici Srbiji i da je iz tog razloga potrebno da se u graničnom pojasu Vojvodine formira stabilna srpska većina”.

Da bi se ostvario zacrtani cilj bilo je neophodno zastrašiti Hrvate, prisiliti ih da strahuju za sopstveni život, kako bi napustili svoje kuće i iselili se u Hrvatsku. Scenario uterivanja straha u kosti je bio sličan u svim sredinama, sredstva zaplašivanja su uvek bila ista. Preteći ponoćni telefonski pozivi, podmetanje eksploziva i bacanje bombi u dvorišta, upadanje u kuće i premlaćivanje ukućana, privođenja bez ikakvog razloga, hapšenja i maltretiranja, svakodnevne pretnje, pucanje na kuće u kojima žive Hrvati, provaljivanje i useljavanje u kuće. Na kraju bi zlostavljani ljudi, u strahu za sopstveni život, ostavljali sve i odlazili.

Šešeljev huškački miting

Primera radi, u prvoj polovini decembra 1991. godine bačena je bomba na zgradu Kulturno-prosvetnog društva „Matija Gubec“ u Rumi, a u narednih godinu dana bačeno je dvadesetak bombi na hrvatske kuće u tom gradu. Kao što se moglo očekivati, policija nije otkrila nijednog počinioca. U napadima na Hrvate obično su učestvovali aktivisti SRS-a, pripadnici JNA i paravojnih formacija.

Vetar u leđa zlikovcima davao je predsednik Srpske radikalne stranke (SRS), Vojislav Šešelj. On je, recimo, 6. maja 1992. godine održao miting u Hrtkovcima pred više od hiljadu ljudi, uglavnom izbeglica iz Slavonije, na kojem je rekao da u Sremu više nema mesta za Hrvate.

„Treba svakoj izbegloj srpskoj porodici da damo adresu jedne hrvatske porodice. Daće milicija, milicija će raditi onako kako vlast odluči, a mi ćemo uskoro biti vlast. Lepo, sve izbegle srpske porodice će doći na hrvatska vrata i zatečenim Hrvatima dati svoje adrese u Zagrebu i u drugim hrvatskim mestima. Hoće, hoće. Biće dovoljno autobusa, izvešćemo ih na granicu srpske zemlje, odatle peške neka produže, ako sami ne odu“, tako je govorio Šešelj na mitingu.

Na kraju ovog motivacionog izlaganja, Šešelj je poslao nedvosmislenu poruku: “Ubeđen sam da ćete i vi Srbi iz Hrtkovaca i ostalih sela u okolini znati da sačuvate međusobnu slogu i jedinstvo, da ćete se vrlo brzo otarasiti preostalih Hrvata u vašem selu i okolini“. Masa je reagovala na Šešeljev govor parolama “Ustaše napolje“ i „Hrvati u Hrvatsku“. Tako to izgleda kad se Ćosićeva ideja o humanom preseljenju primeni u praksi.

Hrvat je dobar samo ako je Srbin

Šešeljeve poruke su ozbiljno shvaćene, pa je posle mitinga počelo organizovano nasilje nad Hrvatima i njihovo masovno iseljavanje iz Hrtkovaca. U nasilju je, između ostalih, učestvovao i Zvezdan Jovanović, pripadnik JSO, potonji ubica Zorana Đinđića.

On je zajedno sa još nekoliko naoružanih ljudi u maskirnim uniformama sredinom maja 1992. godine upao u kuću Marka Fumića i zapretio mu da mora da se iseli u roku od tri dana.

Jedan od organizatora nasilja u Hrtkovcima bio je Ostoja Sibinčić, predsednik mesne zajednice, koji je članovima SRS-a davao adrese hrvatskih kuća i sokolio ih da se u njih usele. Ništa nije moglo da pomogne lokalnim Hrvatima protiv lokalnog šerifa. To se jasno vidi iz primera Andrije Đerđa, žitelja Hrtkovaca koji je radio u inostranstvu, pa je ustupio kuću svoje majke izbeglicama. I pored toga, “u njegovu kuću su se nasilno uselile izbeglice iz Hrvatske – Rade Čakmak i Petar Pokrajac. Ubrzo je Andrija Đerđ napustio Hrtkovce”. Lokalne vlasti nisu učinile ništa što bi sprečilo iseljavanje građana Srbije.

Neki funkcioneri SRS-a bili su ipak popustljiviji, recimo predsednik mesnog odbora SRS u Golubincima Radislav Lepšanović koji je u julu 1992. godine izjavio da se „stanje drastično popravilo jer je Hrvata sve manje, sve više se iseljavaju. Naši politički stavovi su jasni: treba da se isele svi Hrvati”.

Naravno, ne oni koji su s nama bili na frontu i borili se za slobodu Srba – oni treba da ostanu u Golubincima jer to su Srbi katoličke veroispovesti. “Dakle, jedini dobar Hrvat je zapravo Srbin.” Cinik bi rekao da se ova izjava može uzeti kao dokaz da su radikali bolji od nacista, jer nacisti ovakvu mogućnost nisu pružali Jevrejima.

Rani radikalski radovi

U dosijeu se navodi i uloga koju su neki viđeniji funkcioneri SRS-a imali u progonu Hrvata. Navodi se primer Milana Bačevića, tadašnjeg poslanika u Saveznoj skupštini Jugoslavije, koji je u Novom Pazaru u julu 1992. godine, na tribini svoje stranke, izjavio da “iz Srbije treba iseliti onoliko Hrvata koliko je Srba iseljeno iz Hrvatske, a kao primer je naveo da se u Beogradu nalazi 6.500 penzionisanih oficira Hrvata koji uživaju sve privilegije”.

Bačević je za svoj udarnički rad nagrađen i nakon transformacije radikala u naprednjake, pa je 2012. godine bio na funkciji savetnika predsednika Srbije Tomislava Nikolića, a danas je ambasador Republike Srbije u NR Kini, član Predsedništva i Glavnog odbora Srpske napredne stranke.

Današnja predsednica Narodne skupštine i članica Predsedništva SNS-a Maja Gojković, vo vremja ono bila je potpredsednica i generalna sekretarka SRS-a, kao i predsednica ogranka SRS Vojvodine. Na suđenju Slobodanu Miloševiću zaštićeni svedok C-047 je tvrdio da je Gojković krajem 1991. godine prisustvovala sastanku na kojem su Šešelj i rukovodstvo lokalnog SRS-a razgovarali o proterivanju Hrvata iz Hrtkovaca.

Zbog toga je Tužilaštvo Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju odbilo zahtev Vojislava Šešelja da imenuje Maju Gojković za svog pravnog savetnika. Tužilaštvo je zauzelo stav “da je Maja Gojković osumnjičeni, čak mogući saizvršilac optuženog“, kao i da bi mogla da se ugrozi bezbednost svedoka.

Današnja poslanica SRS-a Ljiljana Mihajlović bila je sekretarica Vojislava Šešelja 1997. godine. Ona se u julu te godine uselila u stan porodice Barbalić koja je u to vreme bila na godišnjem odmoru. Na suđenju koje je usledilo sud je 2013. godine doneo presudu u njenu korist, razumu i činjenicama uprkos. Komitet pravnika za ljudska prava zbog toga je podneo žalbu Ustavnom sudu Srbije koji do dana današnjeg ništa nije učinio po tom predmetu. Kada je postala poslanica 2016. godine Ljiljana Mihajlović je Agenciji za borbu protiv korupcije prijavila stan porodice Barbalić kao ličnu imovinu.

Etnički čista savest

Od stotina i hiljada učesnika u progonu Hrvata iz Vojvodine jedino je Vojislav Šešelj osuđen, svi ostali su se izvukli. Čak i kad su pred domaćim sudovima započinjani procesi protiv učesnika u ovom zlodelu, optuženi bi po pravilu bili oslobađani, ili bi slučaj bivao proglašen zastarelim. Izgleda da srpsko sudstvo i većinska srpska javnost ne vide ništa loše niti protivzakonito u proterivanju desetina hiljada građana iz svoje države. Kao i mnoga druga zlodela, i ovo je gurnuto ispod tepiha i prekriveno velom zaborava.

Zato je važnost objavljivanja dosijea o zločinima nad Hrvatima u Vojvodini nemerljiva. Ljudi koji su na ovom izveštaju radili – autorka Jovana Kolarić, urednica Ivana Žanić i supervizor Nemanja Stjepanović – učinili su više nego svi državni organi zajedno. Državni organi kojima je posao da istražuju ovakva nepočinstva.

Budući da je dosije sačinjen temeljno i opsežno dokumentovan, da se dosije “zasniva na izjavama svedoka i porodica žrtava datih Fondu za humanitarno pravo, dokumentima RDB-a Srbije, presudama sudova u Srbiji, dokumentima koji su kao dokaz izvedeni pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju i medijskim prilozima” – nema boljeg sredstva za borbu protiv sveprisutne propagande kojom smo preplavljeni sa svih strana. Nasuprot zvaničnim lažima koje lansiraju državni funkcioneri, podobni i poslušni mediji, brojni intelektualci na nacionalnom zadatku i slični javni akteri kojima je savest etnički čista – u dosijeu FHP-a imamo gole činjenice. Propagandne magle će se kad-tad razvejati, činjenice će ostati.

Nakon čitanja dosijea postaje jasno kao dan da Srbija devedesetih godina nije imala nikakvu regularnu vlast, već da su njome vladale najobičnije zločinačke bande koje su se lažno predstavljale kao političke partije. Nasleđe tog doba još je živo i zdravo, odlično se oseća i sve vreme je u top formi. Neki delovi tog nasleđa su na vlasti, neki u opoziciji, a većina je i dalje u tuđim kućama. Ideologija koja je proterivala Hrvate iz Vojvodine privremeno se povukla na rezervni položaj, u ljudske glave, i tamo čeka pogodan trenutak da završi započeti posao.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera