Zlatni rat na meti poslovnog polusvijeta

'O moru posljednjih godina intenzivno razmišljaju promućurniji poduzetnici', piše autor (EPA)

“More je najvažniji hrvatski resurs”, složno kokodaču političari svih fela, obično u osvit kakvih izbora. U to doba zahuktavaju se bageri, polažu kamenovi temeljci, obećavaju nove obilaznice i besplatne trajektne karte.

Važno i smrknuto slušaju se uspavljujuće klapske tirade o kamenu, kršu i lozi, potom se s idiotskim smiješkom na licu i bez imalo nelagode, zajedno s urođenicima, zapleše uz nekoliko taktova tradicionalnih plesova, a na koncu slijedi emotivni rastanak uz srčano obećanje da već za četiri godine nastupa svijetla i prosperitetna budućnost. Jer, rekli smo, more je najvažniji hrvatski resurs.

Tako izgleda predizborna kampanja diljem jadranske obale, u svim onim slikovitim mjestašcima i na svim otocima čije ćete pejzaže gledati na primamljivim turističkim prospektima, za čijim ćete ljetnim mirisima i zvucima čeznutljivo uzdisati cijelu tu dosadnu i sumornu zimu.

Na obali se, naime, suprotno uvriježenom mišljenju, doista živi tijekom cijele godine i jednako kao što to u vrijeme ljetnih žega otkrivaju turisti tako spoznaja dolazi i do političara, prigodno, baš nekako paralelno s istjecanjem svakog izbornog ciklusa.

O moru intenzivno razmišljaju promućurniji poduzetnici, koncesije su im sredstvo, a politika izvanredna prilika i prečac do ostvarenja ambicija.

U to doba, a osobito vikendima, Dalmatincima je najbolje ne izlaziti iz kuće: već na pragu počet će vas salijetati s propagandnim lecima, a na putu u mjesto naletjet ćete na grupice entuzijasta koji su odjednom otkrili sve čari i prednosti bicikliranja, zdrave hrane i zalaganja za prava beskućnika i žrtava zlostavljanja.

Na samoj rivi, strateški raspoređene po najvažnijim štacijama, uočit ćete ministre, zastupnike i ostale lezihljeboviće s televizije, pa čak i one koji su tumačili da je autocesta između Zagreba i Splita izgrađena “da bi se brže došlo do mora”, kako se pokušavaju utopiti u masi i ostaviti dojam da su na domaćem terenu.

Jer, kažemo, stiglo je doba ulagivanja. A upravo se Dalmacija gotovo redovito pokazuje ključnim bojištem: gradovi i gradići često lutaju s jedne na drugu stranu političkog spektra, poput antičkih komuna, a pasivni krajevi listom biraju HDZ. Osim kad se naljute – a to se dogodilo dva puta u povijesti – i tada HDZ leti s vlasti u cijeloj državi.

Jadran se odupire, ali trendovi napadaju

“More je najvažniji hrvatski resurs”, istovremeno će u kakvoj zagrebačkoj birtiji mantrati prosječan hrvatski poduzetnik. Dakle, neki okretan i društven sitni prevarant koji je zgrabio pravu priliku, pa se “umrežio” s političkim strukturama na jednoj, a kriminalnim polusvijetom na drugoj strani.

To je u Hrvatskoj ionako uobičajen modus djelovanja: na nevelikom tržištu s golemim udjelom države prosperiraju isključivo oni koji se uspješno prikače na nacionalne resurse. U devedesetima je to značilo “pretvorbu i privatizaciju”, dok se u novije doba koristi magična riječ “koncesija”.

O moru, kažemo, posljednjih godina intenzivno razmišljaju promućurniji poduzetnici, koncesije su im sredstvo, a politika izvanredna prilika i prečac do ostvarenja ambicija. Tako su već, mic po mic, gotovo osvojili Jadran: većim dijelom Hvara gospodari zagrebački ugostiteljski lobi, na najpoznatiju “party” plažu Zrće na Pagu oko je bacio HDZ-ov “kućni zaštitar” i batina Josip Klemm, dok je u pothvate smanjenja javnih i povećanja vlastitih privatnih površina u Makarskoj potpuno na divlje krenuo Blažo Petrović, jedan od viđenijih pripadnika podzemlja.

Za “Grand Slam” preostao je još samo Zlatni rat u Bolu na Braču, simbol nacionalnog turizma i biser za kojim većina hrvatskih gostiju uzdiše 50 tjedana godišnje.

Da se razumijemo, gospodarenje hrvatskim plažama u novije doba ionako je na prilično bijednoj razini: one koje su direktno ili zaobilazno dobile gazdu sve su češće okupirane raznim beach-barovima, lounge-kretenarijama ili naprosto rekvizitima od kojih je sve teže položiti najobičniji ručnik na tlo, kao u dobrim starim vremenima.

Mediji histeriziraju, Bračani traže svoje blago natrag, oporba prigodno zabija voleje. I ništa ne bi bilo neobično i neuobičajeno da se cijeli proces ne događa mjesec dana prije izbora.

Manje atraktivne plaže sve su češće i sve očitije zaostajale, prepuštene sve nepodnošljivijem komunalnom kaosu i slaboj brizi lokalnih vlasti. No, jedna pravilnost ipak se zadržala – to da se, naime, hrvatska obala uspjela oduprijeti svjetskim trendovima privatizacije, podizanja ograda i “ekskluzivnih” pečata.

Gotovo da ne postoji djeličak Jadrana na koji običan smrtnik ne može pristupiti, gotovo da nema komadića plaže da još uvijek nema epitet javnoga. Jadran se odupire, ali trendovi napadaju, a ne pomaže ni podatak da nacionalnom zlatnom kokom ne upravljaju same općine i gradove nego županije, čudnovati hrvatski hibrid čija se funkcija može usporediti s protočnim bojlerom za državnu lovu. I, eto, s kokom nesilicom za unosne koncesije.

I tako je ovog tjedna na red došao brački Zlatni rat.

Dobro su se osilili

Na njega je oko bacila grupica “poduzetnika” doslovno iz kafića, ali onog zagrebačkog kafića u kojemu se okuplja poslovni polusvijet blizak vladajućem HDZ-u, ali i milje koji čine stalni gosti crnih kronika.

Pokucali su na vrata HDZ-ovom splitsko-dalmatinskom županu Zlatku Ževrnji, a ovaj je proveo nekakvu lakrdiju od javnog natječaja, izbacio povoljnije ponuđače i pred kamerama u dvorani i prosvjednicima ispred nje pokušao braniti namjeru predavanja prirodnog čuda tvrtki koja – u skladu s hrvatskom poslovnom praksom – dosad nije imala ni prihoda ni zaposlenih. Čudo neviđeno!

Nastao je džumbus u koji se morao umiješati premijer Andrej Plenković, koji je teatralno naredio neku vrstu istrage, što je posebno zgodan detalj. To, naime, da HDZ-ov premijer nalaže HDZ-ovom ministru da istražuje HDZ-ovog župana koji je pogodovao tvrtki bliskoj HDZ-u.

Mediji histeriziraju, Bračani traže svoje blago natrag, oporba prigodno zabija voleje. I ništa ne bi bilo neobično i neuobičajeno da se cijeli proces ne događa mjesec dana prije izbora, dakle, u doba kad se političare promatra pod povećalom i kad oni oprezno vode računa da im iz usta izlaze isključivo latice.

To što su se u Splitu baš sada oni odlučili vidljivo pogodovati (sumnjivom) privatnom kapitalu i narugati željama običnih ljudi s terena može značiti samo jedno.

Dobro su se osilili. Valjda računaju da se ovce može šišati zauvijek.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera