Zlatko Zahovič i njegov zakon prerije
Piše: Muhamed Bikić
Nezaobilazan dio skoro svakog intervjua, ljudske, sportske, profesionalne priče sa sportistom bilo kojeg profila jeste osvrt na značaj i ulogu trenera u otkrivanju, razvoju, ostvarenju i uspjehu bilo kojeg sportiste.
“Bio nam je i otac i majka, i brat i najbolji drug, češće je odlazio na roditeljske sastanke igrača nego njihovi roditelji…”, reći će svaki član “plavih” sa Grbavice kojeg je trenirao čuveni Milan Ribar, nepokolebljivi tvorac mita o velikim ljudima i velikim trenerima.
A Milana Ribara je more. Posebno u nekadašnjim lijepim vremenima, kada se igrao i fudbal i nogomet, kada je jedino bilo važno kakav si igrač. Naravno, izvan terena – kakav si čovjek. Sa sjetom se i danas sjećamo sportskih i ljudskih veličina koji su obilježili dobra-stara vremena.
Zašto takve sportske i ljudske veličine ne “stanuju” u Nogometnom klubu Mariboru? Pa drčni i navodno pijani sportski direktor tog kluba Zlatko Zahovič godinama na nacionalnoj i vjerskoj osnovi vrijeđa muslimane, Bosance, Albance, Makedonce…
Milan, Meho, Ivica…
Zar je važno je li nogometaš tog kluba iz Slovenije Nusmir Fajić musliman? Da li je važno je li Ibraimi porijeklom Albanac koji se obreo u Sloveniji? Kome je to važno? Pijanom i bahatom Zahoviču?
Kako bi tek onda Zahovič, da je kojim slučajem njegov suvremenik, zvao pokojnu legendu fudbala sa ovdašnjih prostora Miroslava – Mehu Brozovića, vrsnog fudbalera i trenera, koji je igrao čak za četiri reprezentacije u različitim uređenjima bivše države – Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, Nezavisne države Hrvatske, Federativne Narodne Republike Jugoslavije, Bosne i Hercegovine. Musliman Meho? Glupi Bosanac? Endehaovac? Ko zna?
Ali, ne! Zahoviču i sličnima u tom vaktu nije bilo mjesta. Jer se poštovao stariji, jer se znala hijerarhija, jer je postojao kućni odgoj, jer je trener bio i otac i majka, i brat i najbolji drug. Jer se trener postajalo ne samo sportskim. već i ljudskim zaslugama.
Vrhunac “zamjeranja” u onome vremenu bilo je kad legendarni Ivica Osim Švabo, u najosjetljivijem vremenu, kostur tadašnje jugoslavenske nogometne reprezentacije sačini od Bosanaca i Hercegovaca.
Sjeća li se uopšte Zahovič Ivice Osima, koji je trenirao i njegovog današnjeg pomoćnika Darla Milaniča? A trenirao je i Bosance, Jugoslavene, Austrijance, Japance… I tamo ga nikad i niko i ni po kojoj osnovi nije svrstavao niti u jedan tor. Ni vjerski, ni nacionalni. Niti je on bilo koga svrstavao u bilo koju sličnu skupinu.
Istina, nije svlačionica, kao ni teren, ni tribine uostalom, amnestirana od psovki i grmljavine. Pa niko ne očekuje da bh. selektor Mehmed – Meša Baždarević kad “Zmajevi” gube na poluvremenu u svlačionici drži časove joge.
Ima tu i psovki i grmljavine, sigurno. Ali, ovako nisko i tendenciozno kao u svlačionici NK Maribor – ne. Psovao je i Miroslav – Ćiro Blažević javno, ali njemu to stoji. Jer je on bio i ostao tata svojim sinovima.
Čudi još više ovaj Zahovičev ispad, ili, bolje rečeno, višegodišnji ispadi za koje se tek saznalo, tim prije što je Dežela uvijek bila otvorena za Bosance. I što su Bosanci rado odlazili tamo i činili kostur reprezentacije Slovenije.
Mit o zakonu svlačionice
Zahovič je, nakon što je sve procurilo u javnost, na konferenciji za novinare uputio izvinjenje. Nogometni savez Slovenije smatra da “ne postoje uslovi za otvaranje disciplinskog postupka protiv Zahoviča na osnovu izvještaja iz medija”.
Uz Zahovičevo izvinjenje, u vazduhu visi jedna njegova izgovorena rečenica tom prilikom: “Svlačionica bi morala biti zakon i iz nje ni riječ ne smije izlaziti u javnost.”
Druže, treneru, čovječe Zlatko Zahoviču, svlačionica jeste zakon. Ali nije zakon prerije. I nije zakon koji te štiti od bilo kojeg i bilo kakvog vrijeđanja bilo koga.
A da je zakona i pravde, Zlatko Zahovič nakon ovoga više ne bi imao priliku ući u svlačionicu. Jer je povrijedio zakon. I sve one koji godinama poštuju taj zakon i grade i čuvaju mit o zakonu svlačionice.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera