Oglasi

Životi i smrt Lady Di

Samo u 2017. godini snimljeno je nekoliko dokumentarnih filmova koji se bave različitim segmentima života princeze Diane.
Na pitanje da li su zaljubljeni, buduća princeza odgovorila je da jesu, a princ je također odgovorio potvrdno, uz dodatak: 'Šta god to značilo'EPA

Htjela bih da budem kraljica vaših srca, a ne samo predstavnica jedne zemlje, princeza Diana.

Prije tačno 20 godina, 31. augusta 1997. godine, u stravičnoj saobraćajnoj nesreći u Pont de L’Alma tunelu u centru Pariza, poginula je Diana Frances Spencer, princeza Diana, ili kako joj je tepao cijeli svijet, Lady Di.

Pokušavajući da pobjegne paparazzima, vozač automobila u kojem su se nalazili princeza Diana, njen ljubavnik Dodi al-Fayed i njegov tjelohranitelj, izgubio je kontrolu nad vozilom i udario u trinaesti stub tunela.

Vozač Henri Paul i Dodi su poginuli na mjestu nesreće, dok je Diana preminula nekoliko sati poslije u bolnici Pitie-Salpetriere. Preživio je samo Dodijev tjelohranitelj, Trevor Rees-Jones, koji se zbog povreda koje je zadobio u nesreći, ničega ne sjeća.

Princeza Diana je sahranjena 6. septembra na malom otoku na jezeru Round Oval, a njenu sahranu je pratilo oko 2,5 milijarde ljudi, što predstavlja nezaboravnu i neponovljivu brojku u modernoj historiji.

Naravno, ovoj nezapamćenoj histeriji u kojoj je zasigurno proliveno more suza, u mnogome su doprinijeli mediji, odnosno tzv. tabloidi koji su na sve moguće načine pokušavali nahraniti „veliku zvijer“ (javnost) koja za obrok prihvata samo najsočnije detalje iz života slavnih osoba.

Jureći za novim skandalom, „hranitelji“ su u konačnici otjerali u smrt svoj najvažniji izvor „hrane“ – princezu Dianu. Gotovo istovremeno su krenule medijske teorije zavjere o ubistvu princeze, a ubrzo će njena cjelokupna prošlost postati centralni sadržaj medijske reprezentacije krajem 20. i tokom 21. stoljeća.

Svi su, dakle, tragali za skandalima, ali niko nije mario za Dianom i ono kroz šta je ona prolazila tokom svojih „kraljevskih godina“. Dvadeset godina poslije njene smrti, konačna istina o životu i smrti Lady Di se postepeno sklapa u filmskom mozaiku koji gotovo svakodnevno prezentuje svoje nove dijelove.

Naime, samo u 2017. godini je snimljeno nekoliko dokumentarnih filmskih ostvarenja koja se bave različitim segmentima života princeze Diane, od rođenja do smrti.

Dianina verzija vlastitog života

Početkom augusta je na BBC-ju premijerno emitovan dokumentarac Diana: Prema njenim riječima (2017) u kojem je javnost prvi put saznala za tajne intervjue, koje je 1991. godine u Kensingtonskoj palati za novinara Andrew David Morton, inače autora knjige (Diana: Her True Story in Her Own Words, 1992), snimio blizak prijatelj.

U tim snimcima je zabilježeno Dianino psihičko stanje, njene intimne misli i skrivena osjećanja u najtežim trenucima njenog života, s fokusom na ljubavnu vezu i vjenčanje sa princom Walesa Charlesom. Oni predstavljaju njenu stranu priče.

„Shvatila sam da sam preuzela ogromnu ulogu, ali nisam imala predstavu u šta se upuštam. Apsolutno nikakvu predstavu“, započinje Diana razgovor, definišući njen „ulazak“ u Kraljevsku porodicu.

Nakon toga, reditelj filma Tom Jennings narativ „vraća“ u Dianino nesretno djetinjstvo i njeno prvo sjećanje koje uključuje miris dječijih kolica. Govoreći o tom periodu svoga života, Diana se prisjeća psihičkog i fizičkog nasilja u porodici, konstantnog plača njene majke, svoje povučenosti i depresivnosti, i već tada postaje jasno, zašto se brat princeze Diane zalagao da film nikada ne bude emitovan u Velikoj Britaniji.

U nastavku, u filmu kao svojevrsnoj ispovjedaonici, Diana iznosi detalje o upoznavanju sa tada 29-godišnjim Charlesom, koji je prvobitno bio u vezi sa njenom sestrom. Šesnaestogodišnja Diana, ni slutila nije da će se tri godine poslije, nakon samo trinaest zajedničkih susreta, vjenčati sa britanskim prijestolonasljednikom.

Tada počinje njena psihička agonija, depresija i u konačnici oboljevanje od bulimije. Da nešto ne štima u njihovoj vezi, postalo je jasno tokom zajedničkog intervjua Diane i Charlesa u kojem je na pitanje novinara da li su zaljubljeni, buduća princeza odgovorila da jesu, dok je princ također odgovorio potvrdno, uz dodatak: „Šta god to značilo.“

Sumnjajući na Charlesovu aferu sa Camillom Parker Bowles, s kojom će se princ vjenčati nakon njene smrti, Diana je već tada slutila da ulazi u brak bez obostrane ljubavi. Spajajući gotovo bajkovite snimke sa Kraljevskog vjenčanja, na kojima Diana zaista izgleda poput princeze, sa njenim riječima: „To je bio najgori dan u mom životu“, reditelj otkriva lažnu sliku medijske reprezentacije kojoj su Britanci godinama slijepo vjerovali.

Prvi put je Diana poželjela da se ubije na medenom mjesecu, na koji je Charles ponio osam knjiga kako ne bi morao razgovarati sa svojom suprugom. Svoju želju je pokušala ostvariti tokom trudnoće kada se bacila niz stepenice, nesvjesno ugrozivši život svoga prvog sina.

Zatim bi ponovo uslijedili sretni periodi, tokom kojih bi Diana zaboravila na Charlesovu prevaru, svoju bolest, a čak bi i ogromni pritisak javnosti na trenutke postajao podnošljivijim.

U konačnici, princeza Diana se razvela od princa Charlesa 28. novembra 1996. godine, i u trenucima kada je konačno postajala sretnijom te kada je život posvetila humanitarnom radu, devet mjeseci poslije je poginula u atomobilskoj nesreći.

Upravo taj segment Dianinog života obrađuje jedino igrano ostvarenje o princezi Walesa, naslova Diana (2013) njemačkog reditelja Olivera Hirschbiegela, u kojem sa relativnim uspjehom ostatka filmske ekipe, ipak treba izdvojiti uvjerljivu, emotivnu i iskrenu naslovnu ulogu glumice Naomi Watts.

Fenomen 'masovnog tugovanja'

Trenutno najaktuelnije ostvarenje o princezi Diani, nastalo povodom obilježavanja godišnjice njene smrti, jeste dokumentarac Diana – sedam dana koji su potresli svijet (2017) o danima između njene pogibije i sahrane, koji obrađuje fenomen „masovnog tugovanja“ nakon Dianine smrti sukobljenog sa iznimno „hladnom“ reakcijom kraljevske porodice.

Naime, dok je cijela Velika Britanija i ostatak svijeta naricao za „princezom iz naroda“, kako je Dianu nazvao bivši britanski premijer Tony Blair, kraljevska porodica je odlučila „pobjeći“ od očiju javnosti na porodično imanje u Balmoralu, „zaboravivši“ spustiti zastavu na pola koplja u Buckinghamskoj palači i odlučno odbijati pustiti i jednu suzu za „omiljenom“ princezom.

Ovaj BBC-jev dvodjelni dokumentarac, kroz niz intervjua sa članovima kraljevske i Dianine porodice, njenih savjetnika i pomagača, novinara, stručnjaka i političara, s jedne strane donosi analizu masovne i intezitetom šokantne histerije u javnosti koja je nastala nakon princezine smrti, a s druge, nudi prostor britanskoj monarhiji za „opravdanje“ svoga „ignorisanja“ smrti bivše supruge britanskog prijestolonasljednika Charlesa.

Diana – sedam dana, nudi, dakle, zaključak u kojem je spomenuta reakcija kraljevske porodice nakon princezine smrti, zapravo, posljedica njihove izgubljenosti u svojevrsnom „cunamiju“ žalosti koji je tada zahvatio Veliku Britaniju (jedan čovjek je u radijskoj emisiji izjavio da toliko nije plakao niti kada mu je preminula supruga).

Također, u ovome serijalu, o smrti svoje majke, prvi put javno govore princ William i princ Harry, prisjećajujući se najgoreg trenutka u njihovim životima, ali i najčudnije sedmice u historiji Velike Britanije.

„Oba roditelja su nam pomogla da shvatimo kako ćemo nekad u ime dužnosti morati raditi stvari koje ne želimo. Ipak, kada to postane lično poput šetnje iza majčinog kovčega, onda je to jedna sasvim druga dužnost“, kaže u filmu princ William.

S druge strane, princ Harry koji je imao samo 12 godina u trenutku majčine smrti, nije govorio mnogo o prošlosti, već se fokusirao na budućnost i „rupe“ koje su ostale nakon smrti Diane, a koje će nastojati popuniti.

Njihove krajnje iskrene i intimne ispovijesti, u konačnici prezentuju sjećanje na svojesvrnu mješavinu neizmjerne tuge koja je nastala nakon majčine smrti, ali i velike doze ljutnje koju je prouzrokovao nekontrolosani pritisak javnosti koja je zahtijevala „javno tugovanje“. Bazirajući se u najvećem dijelu svoga trajanja na „opravdanje“ kraljevske porodice, serijal zapostavlja, zapravo, mnogo važnije pitanje koje stoji iza kreiranja atmosfere tokom spomenute sedmice.

Naravno, riječ je o ogromnoj odgovornosti medija koji su javnost jednostavno navikli na „prizore“ iz privatnog života kraljevske porodice, te koja je „praznog želuca“ tražila novu krv.

Dijanina stilistkinja kaže da je u međuvremenu spoznala da djelomično nosi odgovornost za princezinu smrt: „Moja reakcija na njenu smrt je bila osjećaj odgovornosti zbog toga što sam pomogla da se Diana pretvori u svjetsku ikonu, jer se to otelo kontroli i niko nije vidio opasnost koja dolazi.“

Sve Dianine smrti

Autor filma Henry Singer, tako zaboravlja zaključiti da sahrana princeze Diane, zapravo predstavlja prvi globalni primjer negativnog efekta populističkih medija koji ostavljaju na javnost, a koja direktno potvrđuje riječi Guya Deborda u knjizi Društvo spektakla: „Sagledan u cjelini, spektakl je u isto vrijeme rezultat i cilj vladajućeg oblika proizvodnje. On nije samo dekor stvarnog svijeta, već sâmo srce nestvarnosti ovog društva. U svim posebnim aspektima – vijestima, propagandi, reklami, zabavi – spektakl predstavlja vladajući oblik života“.

Za razliku od spomenutih dokumentaraca o princezi Diani, snimljeno je i mnoštvo ostvarenja koja njenoj smrti pristupaju iz perspektive zavjere te nesretnu noć u pariškom tunelu osvjetljavaju detektivskim svjetiljkama.

Tako se npr. u dokumentarcu Smrt princeze Diane: Riješena misterija (2016) kao centralni sagovornik pojavljuje međunarodni detektiv Colin McLaren, koji je u slučaju Dianine smrti primjetio mnoštvo pogrešaka koje je napravila francuska policija. 

Tvrdeći da nisu uočeni krucijalni dokazi sa mjesta nesreće, te da se francuska policija oslonila na krajnje nepouzdane svjedoke, McLaren iznosi svoju verziju Dianine pogibije. Također, drugačiji pogled na smrt princeze Diane donosi i dvosatni CBS-ov specijal Princeza Diana: Život, smrt, istina (2017), koji kroz četiri nezavisne policijske istrage vođene u Francuskoj i Velikoj Britaniji nakon nesreće, sklapa konačni narativ jedne tragične noći.

Diana u sjećanju svojih sinova

Za razliku od dokumentarca Diana – sedam dana koji su potresli svijet koji je fokusiran na smrt princeze Diane, ostvarenje Diana, naša majka: Njen život i ostavština (2017) u produkciji kuće HBO, predočava sjećanje na njen život iz pespektive njenih sinova, prinčeva Williama i Harryja.

Uz pomoć fotografija i arhivskih snimaka, njih dvojica se s nostalgijom sjećaju intimnih, iskrenih, radosnih i krajnje emotivnih trenutaka provedenih sa majkom. Jedan od tih momenata jeste i njihov posljednji razgovor sa Dianom.

Naime, Williama i Harryja je majka telefonski pozvala iz Pariza, dok su se oni igrali u dvorištu dvorca Balmoral u Škotskoj, a samo nekoliko sati poslije, poginula je u stravičnoj saobraćajnoj nesreći.

„Ne mogu se tačno sjetiti razgovora, ali znam samo da je telefonski poziv bio veoma kratak. Kada se sjetim toga, bude mi veoma teško, jer se do kraja života moram nositi sa tim. Rekao bi joj neke stvari da sam imao i najmanju sumnju da će te noći poginuti“, prisjeća se Harry.

Taj trenutak nikada neće zaboraviti niti stariji brat William: „Sjećam se da smo trčali okolo, igrali se s rođacima i uživali. Bili smo previše zauzeti da se na pravi način pozdravimo s majkom. Taj poziv mi zaista teško pada.“

Posjeta Bosni i Hercegovini

Osim oživljavanja sjećanja, film se bavi i Dianinim humanitarnim radom, kao ostavštinom koju je ostavila svojim sinovima. Rediteljica i producentica Ashley Gething, u nastavku filma izdavaja trenutke Dianine posvećenosti u razvijanju svijesti o HIV-u i AIDS-u, a posebnu pažnju javnosti je izazvala fotografija na kojoj se Diana rukuje golim rukama sa oboljelim pacijentima, iako joj se savjetovano da koristi rukavice.

Jedan segment filma Diana, naša majka: Njen život i ostavština je posvećen i Dianinoj posjeti BiH, samo tri sedmice prije smrti, i njenoj borbi da ovu, ratom zatrovanu zemlju, u potpunosti „očisti“ od mina, koje su i dalje ranjavale i ubijale Bosance i Hercegovce.

Žrtve ratne ostavštine – mina, dječaci sa snimaka i fotografija s kojima je Diana razgovarala te 1997. godine, Žarko Perić i Malik Bradarić, danas su odrasli ljudi koji se rado prisjećaju susreta sa princezom.

„Zamišljao sam da kao i svaka princeza i ona ima neku veliku bijelu haljinu i čarobni štapić. Nikakve pomoći nismo imali, bili smo prepušteni sami sebi. Ona mi je davala sigurnost da će nam pomoći, šta god bude trebalo, i da je toliko moćna i dobra osoba da može promijeniti svijet“, kaže u filmu, Žarko Perić, koji je tokom Dianine bio 12-godišnjak, a koji je nakon eksplozije jedne mine ostao bez noge.

„Ovdje više nema mina, nažalost nema ni princeze Diane. To je njen uspjeh, da više ovdje nema mina“, sa suzama u očima govori Malik Bradarić koji je tokom Dianine posjete imao 15 godina, kao njen stariji sin William, a koji je također stradao od mine.

Upravo o toj Dianinoj ostavštini govori ostvarenje Diana, naša majka: Njen život i ostavština, koju su danas prigrlili njeni sinovi, nastavivši tamo gdje je ona stala.

„Kada je moja majka rekla zbogom Žarku i Maliku, samo tri sedmice prije njene prerane smrti, rekla im je da neće biti zaboravljeni. Molim vas, pomozite mi da održim njenu riječ Žarku i Maliku“, kaže princ Harry tokom govora u sklopu prijema „Landmine Free World 2025“, gdje se ponovno susreo sa Žarkom i Malikom.

Iza Lady Di su ostala dva sina, koje je slijepo i bezuslovno voljela i štitila, a koji sudeći prema njenim riječima, predstavljaju jedine svijetle tačke njenog nesretnog i tragičnog „kraljevskog života“ i njenu najvrjedniju ostavštinu svijetu.

„Bila je naša mama, ona je i dalje naša mama. Za mene i Williama ona je samo bila najbolja majka ikad“, kaže Harry na kraju filma.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.