Život u neproglašenom vanrednom stanju

Akeksandar Vučić, Srbija, Premijer
'Ortodoksni štreber – uostalom, kao i svoj veliki učitelj – apsolvirao je sve tehnike dolaska na vlast i načina Miloševićevog vladanja', piše autor (AP)

Kada je svijet predvođen Amerikom u dva navrata instalirao ili podržao (kako ko više voli) onomad Slobodana Miloševića, a danas na sličan način i Aleksandra Vučića kao “glavne faktore mira i stabilnosti” u Srbiji, ali i na Balkanu, uglavnom se rukovodio vlastitim doktrinama o kontroli i održavanju regionalnih sukoba niskog intenziteta.

Svjetske moćnike nije interesovala ni površna analiza ko je na Balkanu piroman, a ko gasi vatru sve dok se vatra može kontrolisati daljinskim upravljačima iz udobnih ovalnih i sličnih kabineta. Pogotovo u slučajevima kada su i piroman i vatrogasac ista osoba.

Ilustrativno je u tom smislu podsjećanje na anegdotu iz britanskog parlamenta poslije Drugog svjetskog rata kada je ser Vinston Čerčil dao podršku jugoslovenskom maršalu Josipu Brozu Titu proglasivši ga jedinim legitimnim pobjednikom i vođom jugoslovenskih naroda. Kritičare koji su ga optuživali da je Jugoslaviju prepustio komunistima britanski premijer ućutkao je riječima: “Pa šta vam to smeta, nećete vi tamo živjeti!”

Izgubio ratove

I dok je Milošević, uprkos činjenici da je poveo i izgubio pet lokalnih ratova, u osnovi solidno ispunio svoju međunarodnu zadaću rasturanja Jugoslavije, naravno, u sadejstvu sa Franjom Tuđmanom i ostalim balkanskim nacionalnim liderima, Vučića tek čeka najteži zadatak – formalno brisanje Kosova iz Ustava Srbije, kako se u Beogradu javno spekuliše, već krajem marta 2018. godine.

Vožd ili “Mali Sloba” ne znači ništa drugo nego bezuslovni lider svih Srba, ma gdje oni i kako živjeli.

U Miloševićevom slučaju plaćena je strašna cijena u stotinama hiljada ubijenih i prognanih, dok materijalnu štetu niko nije ni pokušao da izračuna. Koliku će cijenu Vučić platiti – još je u domenu nagađanja.

Aleksandar Vučić, koji je devedesetih ostao upamćen kao učenik novinarske sekcije u propagandnom kabinetu Radovana Karadžića na Palama, ali i mladi jastreb ultranacionaliste Vojislava Šešelja, znao je tada zaprijetiti da će “za jednog Srbina ubiti i 100 Muslimana”.

Prije pet godina de facto je preuzeo svu vlast u Srbiji nakon što mu je Tomislav Nikolić predao čelnu funkciju u SNS-u poslije nenadane pobjede na vanrednim predsjedničkim izborima nad Borisom Tadićem.

Ostalo je znakovito da su pobjedu naprednjacima zapadne diplomate u Beogradu čestitale čak tri sata prije zatvaranja glasačkih mjesta!

Vučić je najprije bio prvi potpredsjednik Vlade Srbije, ali se već tada njegova slušala kao Cezarova iako je šef kabineta nominalno bio Ivica Dačić, čelnik socijalista, glavnih koalicionih partnera naprednjaka. Novi srpski vožd ubrzo je postao premijer a, evo, danas i predsjednik Srbije. Konačno će i domaćoj i stranoj publici postati bjelodano da je upravo on “mali Sloba” iako se za to radno mjesto očigledno bezuspješno godinama kandidovao šef srbijanskih socijalista Ivica Dačić.

Vožd ili “Mali Sloba” ne znači ništa drugo nego bezuslovni lider svih Srba, ma gdje oni i kako živjeli.

Ortodoksni štreber – uostalom, kao i svoj veliki učitelj – apsolvirao je sve tehnike dolaska na vlast i samog načina Miloševićevog vladanja s tim da su mu razna desničarenja u mnogim evropskim zemljama došla kao “kec na jedanaest” zbog vlastitog političkog porijekla. Iako publici nije pokazao majicu ispod novog političkog dresa na kojoj piše “Oprostite mi na ružnoj prošlosti” (kao što je to uradio golman Crvene zvezde Vladimir Stojković nakon prelaska u rivalski Partizan), u potpunosti je promijenio retoriku i kao šef Srpske napredne stranke postao najgorljiviji zagovornik ulaska Srbije u Evropsku uniju.

Koketiranje sa svjetskim čelnicima samo mu je olakšalo da unutar granica svoje zemlje za kratko vrijeme postane autokrata putinovsko-erdoganskog tipa i da bukvalno, urbi et orbi, šalje poruku da “može kako mu se hoće” (sociolog Jovo Bakić). Na pitanje kako je došlo do takvog obrata naprednjačke stranke i samog Vučića nije teško odgovoriti. To se, pogađate, gotovo nimalo i bar za sada ne dotiče onih koji se kod nas kolokvijalno zovu međunarodna zajednica i koji se ponašaju baš kao Čerčil 1945. godine.

Oni neće živjeti s Vučićem u Srbiji, pa ih se ne dotiče ni sudbina građana osuđenih na prosječne zarade ispod 400 evra I život u strahu da bi mogli i to malo izgubiti ako se odluče usprotiviti voždu. U Srbiji je, naime, država najveći poslodavac, u čijim preduzećima radi najveći dio zaposlenih. Nakon što je postao i neformalni glavni urednik srbijanskih medija, i inače najranjivijeg dijela srbijanskog društva, krenuće svakodnevna proizvodnja izmišljenih skandala, poluinformacija, difamacija i rijalitija svake vrste, potpaljivanja silnih vatri, koje će potom gasiti niko drugi nego Vučić himself.

U tom prljavom poslu isprednjačiće tabloid Informer i RTV Pink, koje će iz egzistencijalnih ili drugih razloga, nažalost, slijediti mnogi drugi mediji bez obzira na vlasničku strukturu. Političke oponente Vučić će razbucati takvom propagandnom artiljerijom da će i najveća opoziciona stranka koja nosi demokratski predznak jedva prelaziti izborni prag.

Iako to niko ne smije da kaže javno, Vučić je zapravo Demokratskoj stranci ukrao program koji sama nije smjela realizovati. Ponajprije, kada je riječ makar i o verbalnoj normalizaciji odnosa sa Prištinom, što je conditio sine qua non svake politike približavanja Evropi ili u simboličkoj ravni organizovanja Parade ponosa u Beogradu. Ispostavilo se da su razgovori sa Hašimom Tačijem i šetnja gejeva, koji su ranijem demokratskom vođi Borisu Tadiću bili prava noćna mora, za Vučića običan mačji kašalj.

Prednosti neproglašenog, ali vječitog vanrednog stanja i proklamovane borbe protiv korupcije koristiće najprije u okršajima sa najbogatijim ljudima, tzv. tajkunima, oličenim u Miroslavu Miškoviću i Draganu Đilasu. Poslije izvjesnog vremena njihovog žestokog šikaniranja i prave hajke protiv njih, skinuće ih sa naslovnica tabloida, uvijek željnih tuđe krvi, a u posljednje vrijeme, kako se govorka u beogradskoj čaršiji, s njima dogovarati nove talove. Kad ponestane ideja za nove skandale, u pomoć će stizati i prirodne nepogode kao što su poplave ili veliki snježni nanosi, koje će državni (čitaj: Vučićev) PR pretvarati u blistave Vučićeve pobjede.

Prisjetimo se samo epizoda kod Feketića, gdje Vučić na licu mjesta – naravno, pred kamerama – spasava dječaka iz snježne oluje i nosi ga u helikopter. On i samo on braniće Obrenovac i druge gradove od podivljalih rijeka. On i samo on biće udarna vijest svih televizija. Što vanrednije to bolje, pa će i redovne konferencije za medije, uz obavezne direktne prenose, zakazivati u podne kao vanredna obraćanja naciji.

Kako motivisati onu ogromnu većinu građana koja želi živjeti normalno “kao sav ostali svijet” da dokine neproglašeno vanredno stanje?

U međuvremenu, kad vlastitoj propagandoj mašineriji, ali i samoj majci prirodi ponestane ideja za voždovo pojavljivanje u udarnim terminima, raspisivaće vanredne izbore, čime će zaokupiti pažnju građana na još nekoliko mjeseci, premda mu većina u parlamentu ni na koji način nije ugrožena. Tako će vanredna biti i smanjenja penzija i plata kako bi se udovoljilo zahtjevima MMF-a i Svjetske banke, ali i njihova povećanja u predvečerje još jednih, opet pogađate, vanrednih izbora.

Vanredno stanje

Mantra se ponavlja iznova, kao i čuvena medijska nagađanja da li će uz beogradske redovne biti raspisani vanredni parlamentarni izbori. Kao da to već sada nije svima jasno, osim poslovično tromoj i neinformisanoj opoziciji. Ovaj put sve je to garnirano pozivima na unutrašnji dijalog o Kosovu, pri čemu vlastiti stav kao eventualno polazište za javnu debatu vlast krije kao zmija noge. Naredni dani i mjeseci treba da pokažu šta u takvoj šizofrenoj situaciji može da uradi srpska opozicija, razdrobljena i zabavljena vlastitim sujetama i političkim razlikama.

Šta može Pokret slobodnih građana Saše Jankovića, doskorašnjeg zaštitnika građana, koji je na predsjedničkim izborima dobio zavidnu podršku? Kako motivisati onu ogromnu većinu građana koja želi živjeti normalno “kao sav ostali svijet” da dokine neproglašeno vanredno stanje? To bi morao da bude jedini zadatak i opozicionih političkih stranaka i građanskih pokreta koji, kad stranke to već neće, žele da sami nešto učine.

Centar Beograda već je mjesecima raskopan zbog preuređenja trgova i ulica, a kako se u glavnom gradu približavaju redovni izbori, broj raskopanih ulica i tramvajskih šina dramatično se povećava. Potpuni kolaps. Idealno za neproglašeno vanredno stanje u kojem je firma “Vučić and co.” i investitor i izvođač radova. Što uopšte ne smeta ni Donaldu Trampu ni Vladimiru Putinu ni Angeli Merkel ni Ši Đinpingu ni Redžepu Tajipu Erdoanu. Uostalom, zašto bi im i smetalo? Pa neće oni živjeti u Srbiji, što bi rekao Čerčil.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera