Život Samira Šehića nakon smrti

Samira Šehića (34) iz Velike Kladuše život nije mazio. Kao dijete roditelja koji su se rastali, rano se susreo sa brojnim problemima i nedaćama. Odrastao je uz svakog i sa svakim, a kroz život hodio sam i bez ičije pomoći se snalazio.

I taman kad je pomislio da ga je krenulo, zadesilo ga je novo iskušenje, nakog čega njegov život više nije isti.

“Moje djetinjstvo nije bilo lako. Brat i ja smo ostali sami. Imao sam četiri, a on tri godine. Radio sam sve i svašta. Neko vrijeme sam obavljao posao konobara ovdje u Kladuši, zatim sam radio u zaštitarskoj službi, a sa dvanaest godina sam počeo raditi na građevini. U vrijeme kada se dogodila nesreća, čuvao sam kuću jednog mog prijatelja koji je radio u Italiji. Održavao sam je, tu živio, a on me za to plaćao. Dodatno sam radio građevinske poslove kad se ukaže prilika. Tako sam dogovorio jedan posao u Bihaću i tu nastradao“, započinje Samir svoju priču.

Objekat na kojem je Samir radio, nalazio se u blizini visokonaponske mreže. Taj dana kada će nastradati, zapuhao je jak vjetar i ustalasao žice dalekovoda, koje su dotakle željeznu skelu na kojoj se nalazio, a onda je uslijedila Samirova patnja, u kojoj je preživio udare 10-kilovatnog napona struje, koja mu je spržila mišiće i uništila vitalne funkcije.

Komšija skupljao novac u njegovo ime

Dok je Samir čekao i pokušavao skupiti sredstva za odlazak u inostranstvo na operaciju, u njegovom selu u Kladuši, pokrenuta je humanitarna akcija.

Njegov komšija skupljao je novac u njegovo ime, te ga odštetio za velike iznose, o čemu više ne želi govoriti.

“Kuća na kojoj sam radio izgrađena je uz sami dalekovod visokonaponske mreže. Da stvar bude gora, s obzirom da je nosivi drveni stub dalekovoda bio oštećen nekad ranije, mještani su samoinicijativno skratili taj stub i tako je dalekovod postao niži za par metara, a takav nije trebao ostati tolike godine. Niko od nadležnih općinskih organa i Elektrodistribucije nije to provjeravao“, govori Šehić, opisujući nesreću:

„Mene je elektromagnetno polje bacilo sa skele na žice visokog napona, uslijed čega sam se zapalio, izgorila mi je odjeća na meni, a ja sam pao na pijesak i tu ležao u nesvijesti dok neko nije pozvao hitnu da me vozi u bolnicu. Usput sam imao infarkt, a zbog reanimacije elektrošokom, pogoršalo mi se stanje sa mišićima, te su u potpunosti otkazali. Upućen sam hitno u Sarajevo i tamo mi je urađeno 19 operacija, a doktori su se čudili što sam uopće preživio udar tolikog napona“.

Supruga ga ispunila životom

U Sarajevu su mu rekli da je to sve što su mogli učiniti za njega i da bi trebao na još jednu operaciju u Njemačku. Aplicirao je u Fond solidarnosti i dobio potrebni novac.

“Bio sam u Njemačkoj dva puta, ruka je bila kritična i trebalo ju je osjeći tako sam preko fonda ponovo aplicirao i opet otišao da izvršim ugradnju plastičnog dijela lobanje na mjestu gdje mi je nedostajao dio kosti. Nakon pet mjeseci od povratka u BiH, dobio sam sepsu lobanje zbog te silkonske plastike koju moje tijelo nije prihvatilo. Adnan Alagić, bihaćki ljekar i specijalista za plastičnu kirurgiju, nakon te operacije u Njemačkoj, koju sam platio 27.000 eura, izvršio je novu operaciju glave zbog te sepse i također mi je uradio operaciju na prstu kako bi ga stavio u funkciju, tako da sam imao ukupno 27 operacija“, priča Samir.

Uprkos teškoj životnoj sudbini i invalidnosti s kojom se morao suočiti, Samir se nije predavao i počeo je da razmišlja o ženidbi. Zahvaljujući internetu i društvenim mrežama, preko nekih prijatelja upoznao je Zeničanku Rabiju, s kojom se otišao upoznati, razgovarati i ponuditi joj brak.

Nevrijeme uništilo sav trud

I onda, kada se ponadao da je krenulo u životu, Samiru se desi novo iskušenje i nesreća. Nevrijeme koje je pogodilo Veliku Kladušu u februaru prošle godine, uništilo mu je sav trud i san o bojim danima. Međutim, ni tada se Samir nije predao i zajedno sa svojom suprugom Rabijom, krenuo je u obnovu svog malog raja.

„Digli smo krediti i podigli novi plastenik. Imamo jednu sezonu iza sebe, a prethodno dvije sezone uzgoja salate. Ono što prodamo, to ukiselimo i nudimo kupcima kao gotov proizvod. Trenutno nam posao ide tako, da ne možemo podmiriti tržište, pogotovo salatom, jer je velika potražnja za njom”, kaže Samir.

Nakon što je Rabija pristala, stupili su u bračnu zajednicu u kojoj sretno žive skoro tri godine. Samir s ponosom ističe da je Rabija njegov veliki pomagač, bez kojeg on ne bi mogao biti sretan i ispunjen životom kao što se uz nju osjeća.

„Prvo sam upoznao Rabijinog dajdžu koji je također invalid, s kojim sam često razgovarao i tako mu jednom spomenuo da mi javi ako bude neka žena za mene. Onda mi je on javio za kćerku njegove sestre Rabiju, nakon čega sam mu rekao da joj predloži da stupimo u kontakt preko Facebooka i tako je krenulo. Ona me prihvatila kao da nisam invalid i hvala joj, puno mi to znači, kao i njeno prisustvo, jer bih inače bio sam“, priča Samir.

Rabija je već jednom bila u braku iz kojeg ima dvoje djece. Težak radnički život učinio ju je skromnom i dobro osobom koja je uvijek spremna da pomogne drugima. Prije nego se udala za Samira, godinama se brinula o svom dajdži koji leži nepokretan, zbog čega joj problemi koje Samir ima nisu strani, niti su bili razlog da se ne uda za njega.

„Ovdje mi je lijepo, drukčiji je mentalitet ljudi. Dobar su Krajišnici narod i drukčiji su prema ženama od mjesta iz kojeg ja dolazim. Imala sam težak život i na svašta sam morala da se naviknem. Samir je dobar čovjek i bila sam spremna da mu pomognem i da kroz zajednički život skupa prebrodimo to što ga je zadesilo“, uz osmijeh govori Rabija.

Rad sa biljkama kao terapija

S obizrom da Rabija potiče iz radničke porodice i da je navikla raditi, nije gubila vrijeme i zajedno sa Samirom došla je na ideju da krenu u plastenički uzgoj povrća. Ispočetka je sve to išlo teško, ali nakon što se saznalo za njih, posao je krenuo i danas imaju registriran mali obrt od kojeg žive i koji im donosi psihičku i duhovnu sreću i mir.

„To je sve počelo neplanski. Krenuli smo sa kiselim krastavcima. Kupovali smo sirove, a zatim ih kiselili i tako gotov proizvod prodavali. Onda smo počeli i sa paprikama raditi. Nakon toga se malo saznalo za nas, te su nam Udruženje epileptičara Velika Kladuša i predsjednik udruženja Alaga Hozanić dali prijedlog da pokrenemo obrt i da povučem poticaj od invalidskog fonda. A prije toga supruga i ja smo razmišljali da dignemo kredit i sebi kupimo plastenik. Obrt smo prijavili 2017. godine i aplicirali na taj fond i prošao, te dobio sredstva za nabavku jednog plastenika i počeo raditi na uzgoju povrća“, priča Samir.

Dodaje kako ga rad oko biljaka ispunjava i čini sretnim.

„Dvije godine smo bili učesnici na međunarodnom sajmu EKOBIS u Bihaću, na Sajmu u Cazinu i ovdje u Velikoj Kladuši. Planiramo dodatno proširiti proizvodnju, ali pošto to iziskuje veća sredstva, trenutno nismo u mogućnosti krenuti u to. Što se tiče poticaja za plastenik, on je do sada išao na način da, ako neko kupi novi plastenik, dobije 300 KM. Mi trenutno dobivamo poticaj na sadnice, ali opet, nakon što posiješ te sadnice trebaš uzimati nove, tako da se tu ne može uštedjeti, jer ipak to je mala kvadratura. Imamo dva plastenika, a svaki je veličine 100 kvadrata. Imamo dovoljno zemlje da instaliramo još plastenika, ali nemamo sredstava za njihovu kupovinu“, kaže Samir

Bračni par Šehić danas uspješno uzgaja paradajz, paprike, kupus, dinje, krastavac i kažu da im se sve to isplatilo. Kada dođe proljeće i topliji dani, jutarnji odlazak u plastenik im dođe kao neka vrsta dnevnog rituala u kojem se napune pozitivnom energijom.

Sve oko rada u plasteniku i uzgoja plasteničkog bilja, kažu, naučili su na internetu. Nadaju se nafaki i dodatnom proširenju svog malog obrta i poručuju da se u životu sve može postići kada pored sebe imate ljude koji vas poštuju i vole.

Izvor: Al Jazeera