Oglasi

Život poslije smrti na filmskom platnu: Kako je tamo?

Film zasigurno nudi najuvjerljiviji, najdetaljniji, najraznovrsniji i ljudskim čulima najprihvatljiviji prikaz zagrobnog života.
Mnoštvo filmskih djela u svome propitivanju postojanja života poslije smrti, koristi nauku, odnosno medicinuScreenshot

Još od samog postanka čovječanstva traju polemike o životu poslije smrti, odnosno nastavku bivstvovanja duše odvojene od tijela. Dok se religija i filozofija zalažu za potvrdan odgovor, u obliku raja i pakla, odnosno dženeta i džehenema, nauka pokušava dokazati da čovjeka u konačnici očekuje samo mrak.

Tako je američki profesor fizike sq univerziteta California Institute of Technology (Caltech) Sean Carroll izjavio kako smatra da je život poslije smrti fizički nemoguć, jer bi u tom slučaju "svijest morala biti odvojena od fizičkog tijela, a to nije slučaj".

Ipak, jasno je da je ponovo riječ o "naučnim pretpostavkama" bez dokaza te da nauka još uvijek nije u stanju ponuditi odgovor na pitanje: šta se događa s dušom nakon smrti tijela. I, vjerovatno, nikada i neće biti, jer smisao postojanja duhovnosti jeste upravo u njenoj nematerijalnosti, oblasti neuhvatljivoj za ovosvjetska, čovječija, tjelesna, naučna istraživanja.

Ako su religija i filozofija jedine čovjekove djelatnosti koje su stanju definirati duhovnost, onda samo umjetnost može ukrotiti njenu beskonačnost i vizuelno je približiti čovjeku. Zbog toga u stihovima o zagrobnom životu Dantea Alighierija u Božanstvenoj komediji, Johna Miltona u Izgubljenom raju, slikama Hieronymusa Boscha, Michelangela Buonarottija, Salvadora Dalija te kompozicijama Johanna Sebastiana Bacha s prikazima raja i pakla, čovjek, zapravo, prepoznaje sebe i uviđa jasnu granicu između dobra i zla te, u konačnici, pronalazi smisao svoga ovozemaljskog postojanja.

Spojeni svjetovi živih i mrtvih

Film, kao vrhunac naše civilizacije i najpopularnija savremena umjetnost, koja u sebi okuplja sve prethodne i buduće čovjekove umjetničke djelatnosti, nudi zasigurno najuvjerljiviji, najdetaljniji, najraznovrsniji i ljudskim čulima najprihvatljiviji prikaz zagrobnog života – od ekranizacija religijskih motiva, preko bajkovitih prikaza života poslije smrti, naučno-fantastičnih polemika, horora o otjelovljenima mrtvih, romantičnih sladunjavih drama i komedija, do spiritualno-metafizičko-egszistencijalno poetskih autorskih remek-djela o neodvojivosti života od smrti.

Također, ne treba zaboraviti ni regionalnu kinematografiju te, recimo, ostvarenje Sabirni centar (1989) reditelja Gorana Markovića, u kojem su, u dobrom-starom balkanskom komično-tragičnom duhu scenariste Dušana Kovačevića, spojeni svjetovi živih i mrtvih, nadrealnog i stvarnog, tjelesnog i duhovnog.

Film Biutiful meksičkog reditelja Alejandra Gonzaleza Inarritua otvara mrak i razgovor iz offa, koji vode djevojčica i muškarac srednjih godina, kćerka i otac. Zatim, kadar zaokuplja snježna bjelina usamljene šume s identičnim stablima, bez zvuka, kojom hodaju muškarac poznatog glasa (Uxbal – Javier Bardem) i mladić iz prošlog stoljeća u vojničkoj zelenoj jakni.

Mladić je otac, a srednjovječni muškarac je sin. Prvi je preminuo u 20-im godinama, a drugi u 40-im. Sreću se konačno na "drugom svijetu", u snježnoj šumi, bez utabanog puta, određenog cilja, bez boli i s beskonačnom slobodom u svakom onozemaljskom dahu.

"Ovdje prije nije bilo ničega. Samo voda, slana voda. Znaš kako je to zvučalo?", kaže otac sinu, oponašajući zvukove vode, vjetra, a zatim oboje i izmamljujući dječački osmijeh na licu svoga sina.

Mlađa verzija sebe

Nakon toga, otac sinu zapali cigaretu i krene dalje. Uxbal se okrene za njim i, gledajući u daljinu, upita samog sebe: "Šta ima tamo?" Ova scene, s kojom počinje i završava Inarrituovo ostvarenje, zaokružuje ga kao filmsku posvetu kratkom ljudskom životu, kratkom i poniznom, u kojem mnogi ostaju željni svojih bližnjih, bjesomučno se pokušavajući sjetiti njihovih lica i istovremeno se plašeći da i njihova ne budu zaboravljena.

U filmu Drvo života Terrencea Malicka "Tamo" je, također, mjesto ponovnog susreta, oslobođeno krivice i tuge, gdje vladaju bezuslovna ljubav, milost i blagostanje i gdje postoje samo sjećanja na dobro. "Tamo", u ovom svojevrsnom kosmičkom filmskom epu i poetičnom egzistencijalnom putovanju o postanku života i smislu njegovog postojanja, koji odgovore na pitanja odakle dolazimo? ko smo? kuda idemo?, nudi kroz intimnu ispovijest teksaške porodice O'Brien, njihovu prošlost, sadašnjost i budućnost, jeste obala okeana, gdje voda donosi novi život i gdje oprost dolazi s jednim usputnim pogledom ili zagrljajem.

Dok se sunce promalja iznad mora, rasplesani galebovi svjedoče susretu živih s mrtvima, u kojem se bližnji prepoznaju međusobno i pri svakom dodiru i pogledu istovremeno opraštaju, sve što je za tjelesnog života ostalo neoprošteno. U sceni svojevrsnog porodičnog okupljanja u zagrobnom životu, a koja je naslovljena kao "Vječnost", slijedeći svoju mlađu verziju sebe, odrasli John (Sean Penn), prolazi kroz Rajska vrata (Dženetske kapije) i penje se uz Jakovljeve (Jakubove) merdevine, koje vode u nebo, te na obali mora prepoznaje svoje mlade roditelje, svoga brata R.L-a, kao dječaka koji je u mladosti izvršio samoubistvo.

"Kako ćeš doći po mene, u kakvom obliku, kako prerušen? (...) Kako sam te izgubio? Zalutao sam? Zaboravio te?", pita se odrasli Jack.

Mjesto konačnog iskupljenja

"Nađi me", odgovori tiho u nastavku 11-godišnji Jack svojoj odrasloj verziji.

U ovoj Malickovoj filmskoj molitvi upućenoj svemiru, zagrobni život je predstavljen kao mjesto konačnog iskupljenja, gdje čovjek, zadržavajući svoj tjelesni oblik (kao i u ostvarenju Biutiful), ponovo pronalazi svoje istinsko, neokoljano, prvobitno Ja.

"U osnovi, kada umrete, vaš duh napušta vaše tijelo i prvo što vidiš je čitav tvoj život, poput odraza u magičnom ogledalu. Zatim počneš lebdjeti ​​poput duha i možeš vidjeti sve što se događa oko tebe, možeš čuti sve, ali ne možete komunicirati. Onda vidiš svjetla svih mogućih boja, koja te poput vrata privlače u druge oblike postojanja, ali većina ljudi jako voli ovaj svijet i ne žele otići, pa se cjela stvar pretvori u 'loš trip' i jedini izlaz jeste da se reinkarniraš", kaže lik Alex u filmu Ulaz u prazninu Gaspara Noea, svojevrsnom halucinacijskom, transcedentalnom, psihodeličnom filmskom putovanju.

Upravo prethodni citat najjasnije predstavlja Gasparovo ostvarenje, čiji je glavni protagonista diler i ovisnik o drogama Oscar, koji upada u policijsku zasjedu i biva ubijen. Međutim, on ne napušta ovaj svijet i ostaje prisutan u za Zemljane nevidljivom obliku, čineći sve kako bi zaštitio svoju sestru Lindu.

Njegov život poslije smrti postaje traganje s novim oblikom, novim rođenjem, nalik onome u Kubrickovoj Odiseji u svemiru, dok istovremeno posmatra vlastita sjećanja i sadašnji "pakao" na Zemlji (urbani, neonski Tokio), ispunjen nasiljem, prljavštinom, bludom, drogom i, u konačnici, smrću, kao ultimativnim vantjelesnim iskustvom. Upravo film Ulaz u prazninu, odnosno vlastitu svijest, na vizuelno dojmljiv način predstavlja još jednu iznimno intrigantnu, zanimljivu, specifičnu, autorsko/umjetničku viziju života svijesti poslije smrti.

Kada je u pitanju reinkarnacija duše na filmu, korak dalje od Gaspara Noea pravi tajlandski filmski sineast Apitchatpong Weerasethakul u svom meditavnom ostvarenju Ujak Boonmee, koji se sjeća prošlih života, inače kanskom pobjedniku iz 2010. godine.

Umjetno izazivanje kliničke smrti

U fokusu centralnog sižejnog toka ovoga ostvarenja jeste ostarjeli Boonmee, kojem je dijagnosticirano zatajenje bubrega, te koji svoje posljednje dane odluči provesti na selu u društvu porodice. Kontemplirajući o svojoj bolesti, Boonmee s duhom svoje preminule supruge te davno nestalim sinom, koji se vratio u majmunolikom tjelesnom obliku, kao materijalnim oblicima njegovog sjećanja – posljednjim sagovornikom prije smrti, kreće na konačnu šetnju koja vodi do mjesta njegova rođenja u prvom životu. U ovome filmu, čovjek je, dakle, u istoj ravni sa ostalim živim bićima, s kojima je povezan ultimativnim zakonima kosmosa, te načelima budizma prema kojima su svi ovozemaljski materijalni živi oblici (ljudi, životinje, biljke) potencijalni domaćini duša – vječnih ptica selica. Ujak Boonmee koji se sjeća prošlih života, nastao prema knjizi kratkih priča budističkog svećenika Phraa Sripariyattiwetija, predstavlja meditativni, religijsko-filozofsko-metafizički, autentični filmski prikaz budističke verzije života poslije smrti, i vječnu borbu čovjeka koji se bjesomučno pokušava osloboditi ovozemaljskih žudnji i spona, kako bi "pročistio" vlastitu karmu i dostigao konačno oslobođenje.

Mnoštvo filmskih djela u svome propitivanju postojanja života poslije smrti, koristi nauku, odnosno medicinu, čije mogućnosti uz pomoć fikcije pomjera do granice koja je u stvarnosti nedostižna. Jedno od tih ostvarenja jeste naučno-fantastični psihološki horor Flatliners Joela Schumachera u kojem grupa ambicioznih studenata medicine međusobno vrši eksperimente umjetnog izazivanja kliničke smrti, kako bi otkrili šta se dešava sa sviješću nakon što vitalne funkcije mozga prestanu sa radom.

Svako od njih smrt "doživi" na drugačiji način, ali zajedničko za sve jeste susret svijesti sa prošlošću, odnosno određenim životnim trenucima, traumama, postupcima, s kojima se tokom života nisu usudili obračunati. Tako se naprimjer svijest manipulativnog i ambicioznog Nelsona Wrighta (Kiefer Sutherland) vraća u bezbrižno djetinjstvo, u trenutak kada je sa svojim vršnjacima i psom trčao beskonačnim zelenim poljem.

Prelazak na 'drugu stranu'

Ipak, njegova svijest uskoro zaluta u mračni dio šume, a nevina dječija igra, za jednog od dječaka postane bijeg. Naime, nakon prelaska na "drugu stranu" i povratka u život, sudionike ovoga medicinskog eksperimenta nastave proganjati utjelovljeni prikazi njihovih tragičnih sjećanja, a Nelson biva primoran se sukobiti sa utvarom dječaka kojeg je zbog zabave otjerao u smrt. Tokom drugog susreta sa mrtvima, Nelson to i čini, tako što mijenja ulogu sa nesretnim dječakom i bježi na granu, dok ovaj baca kamenje na njega. Dakle, i uz pomoć nauke, film ponovo kreira prelazak u "drugi svijet" kao priliku za iskupljenje i katarzu, uz pomoć kojih nastavak ovozemaljskog života dobija istinski smisao.

Suprotno od ovoga, u određenim filmovima se posežu za religijskim motivima, kako bi se kreirala verzija zagrobnog života bliska savremenom čovjeku koji uz svjetlost religije i umjetnosti korača kroz surovi i mračni svijet, odavno prisvojen od strane Zla i Sotone.

"Gdje je Bog u svemu ovome?", upita lik Chris Nielsen (Robin Williams) rajskog vodiča Alberta (Cuba Gooding Jr.) u ostvarenju Ja ću budan sanjati Vincenta Warda, na što mu ovaj kaže:

"Oh, On je gore. Negdje. Uzvikuje da nas voli. Pitajući se zašto Ga ne možemo čuti. Misliš?"

Riječ je, dakle, o ostvarenju koje u svojoj formi spaja religiju i umjetnost, odnosno prikaze raja i pakla djelomično preuzete iz Bilblije ("Raj" kao edenski vrt, a "pakao" kao mjesto ili događaj ispunjen vatrom i patnjom) i upotpunjeno slikarstvom, renesansom umjetnošću, prerafaelitima, Danteovim krugovima pakla... Međutim, raj u Nielsenovom ostvarenju nije mjesto konačnog sjedinjena s Stvoriteljem, već duhovni nastavak fizičkog, ovozemaljskog svijeta u stanju fluktuacije, kojeg duše oblikuju onako kako žele i gdje snovi postaju nova stvarnost. Novi stanovnik raja je doktor Chris Nielsen, koji nakon pogibije djece u saobraćajnoj nesreći, također gine u stravičnom sudaru. Iza sebe, u ovome svijetu, ostavlja očajnu suprugu Annie (Annabella Sciorra) koju obuzima depresija i koja u konačnici sebi oduzima život.

Čovjekova žudnja za besmrtnošću

Nakon što u raju sretne svoju djecu, Chris svoj novi dom prepozna kao mjesto božanskog nadahnuća, u kojem su spojeni savršenstvo ovozemaljske prirode, beskonačne ljubavi i nedodirljive umjetnosti, preplavljeno s prigušenim zlatnim svjetlima i ogromnim cvjetovima, maglovitim vrhovima i stijenama, nebom u kojem lljudske i ostale duše plivaju, a gdje će mu se svojevremno pridružiti i Annie.

Ipak, nakon što je izvršila samoubistvo, Annie biva kažnjena, zbog najvećeg grijeha protiv Boga – očaja, i njena duša završava u paklu. Chris odlazi sa Albertom u pakao, kako bi svoju suprugu spasio od konačnog prokletstva, ali put do njega nije popločan dobrim namjerama, već krugovima prokletih, ogorčenih, žalećih. U konačnici, Ja ću budan sanjati nije samo još jedno ostvarenje koje na sebi svojstven način predstavlja postojanje vječnog života, već i nagovještava opstanak vječne ljubavi, tog vjernog pratioca čovjekove duše, koji će joj i na "drugom svijetu" pomoći da kreira svoj novi, vječni dom.

"To je bilo kad je Bog prvog čo'jeka stvorio. Adema. Adem se zvao, dobro se sjećam. Sve mu pružio, vas rahatluk. I pojest, i popit i ... i ženu mu stvorio. Samo, u nekak'e jabuke da ne diraju. Eto, biva 'vako to su Božije jabuke. To da ne dira, a drugo je sve njegovo. – I šta je bilo? – Al', ta ženetina, navrati Adema da trgaju jabuke. Bog to vidio, gdje neće, jel', naljutio se i – kapak. Nesta rahatluka, nesta svega. I o'tada se čo'ek pati, živi i 'm're kao svako drugo hajvanče. Sve zbog ote žene. – O, jeb'o joj ja mater!", iznosi svoju verziju postanka čovjeka lik Jusufa u filmu Ademira Kenovića Ovo malo duše (1987).

U ovoj sceni su istovremeno smještene, čovjekova vječita žudnja za onim svijetom i besmrtnošću te njegova ljutnja na nesretnu ovozemaljsku sudbinu koja mu je dodijeljena. Ni jedno, ni drugo mu nikada neće biti oduzeto, i niti jednog niti drugog se nikada neće odreći sve dok se njegova iskušena duša ne vrati u svoj prvobitni božanski dom.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.