Život kao statistika sarme

Ako se nastave trendovi zloupotrebe statistike u svrhu politikantstva, bogatiji će imati sve više, a siromašniji sve manje, piše autor (Pixsell)

Piše: Dean Skok

Znate li onu priču o dva susjeda? Jedan je bogat i svakoga dana jede meso, a drugi je siromašan i jede samo zelje. Statistički se u njihovoj ulici živi solidno, jer u prosjeku jedu sarmu.

Najava porezne reforme nove Vlade Republike Hrvatske lako se može smjestiti unutar priče o sarmi.

Prezentira se, naime, da će porezna opterećenja ukupno biti manja, što je statistički točno, ali neće biti manja za one koji zarađuju najmanje, već za one koji zarađuju najviše. Naposljetku će – gledamo li cjelovitu sliku, a ne samo određene statističke parametre – oni s najnižim primanjima živjeti još teže, dočim će skupine s većim primanjima profitirati, jer će im porezna rasterećenja iznositi gotovo trećinu minimalne radničke plaće.

Uz predloženu poreznu reformu najavljuje se i poskupljenje kruha, mlijeka, električne energije, ugostiteljskih usluga i koječega.

Iako se bombastično najavljuje kako će nakon reforme gotovo pola milijuna građana ući u skupinu s neoporezivim prihodima – što je statistički točno – uz sasvim izvjesna poskupljenja potpuno je jasno da će toj skupini životni standard biti lošiji, jer će poskupljenja iznositi znatno više no što će profitirati na poreznim olakšicama.

Dragocjena istina ili velika zabluda

Statistika, ta čudesna grana matematike, prikazuje sve ili ništa, navodi na sasvim točno ili sasvim pogrešno, otkriva ili prikriva, njome dolazimo do dragocjene istine ili velike zablude, pomaže ili odmaže. Ovisno o načinu uporabe, odabiru statističke metodologije, kao i o vještini operatera ili namjerama naručitelja izračuna.

Statistički se sve može interpretirati na više načina. Pa tako porast nezaposlenosti može biti i pad zaposlenosti. A porast zaposlenosti u ljetnoj sezoni senzacionalistički se može objaviti na naslovnicama, uz pojašnjenje sitnijim slovima da je ta pojava sasvim uobičajena.

Kroz statističke podvale sve je moguće; pad može postati rast, manje može biti više, loše može postati dobro ili dobro loše, ukidanje bolničkih odjela može postati ušteda, suludo trošenje mudra investicija. Ili u predizbornim statističkim podvalama neki bezveznjaković nova zvijezda političke scene.

Svojevremeno je potpredsjednik Vlade RH i ministar Branko Grčić grohotom nasmijao javnost pravdajući neuspjeh i kontinuirani pad BDP-a upravo kroz jeftinu statističku smicalicu. Grčić je, naime, tvrdio kako je „ono što je na kraju 2012. bio pad od 2,2 posto, sada je 1,2 posto, a ono što je lani bilo minus 1,9 posto, sada je minus jedan  posto. Taj je trend lagan, ali oporavak se vidi.“

Taj čuveni aksiom o „usporavanju pada“ mogli bismo prispodobiti sa slobodnim padom iz aviona, bez padobrana. Pri vertikalnom položaju tijela brzina je oko 400 km/h, ali mi smo se sada okrenuli potrbuške i padamo samo 200 km/h.

Za „sindikalnu košaricu“, famozni statistički izračun Nezavisnih hrvatskih sindikata, također bi se moglo reći da je samo šupalj, gotovo beskoristan statistički prikaz standarda neke iracionalne, prosječne hrvatske obitelji. U taj obračun uračunati su samo najnužniji troškovi prehrambenih i higijenskih proizvoda, režijskih te najosnovnijih troškova stanovanja, prijevoza i amortizacije kućanskih aparata i namještaja.

Mjesečni statistički prikaz „košarice“ u odnosu na prosječnu plaću uvijek izgleda nategnuto i ostavlja dojam teške pozicije radničkih obitelji, ali – gledajući prosjeke prihoda u odnosu na „potrebno“ može se zaključiti da i nije tako loše, što u konačnici više ide u korist onih od kojih bi sindikati trebali štititi radnike i radničke obitelji. Jer u „potrebnom“, odnosno u „košarici“ nema automobila. Čak ni polovnog. Nema večere u restoranu, čak ni jedne godišnje. Nema školskih i inih knjiga za djecu koja su začudo uračunata u brojno stanje. Nema ni izleta za njih, a ni za mame i tate. Nema ljetovanja. Nema kazališta, cirkusa, lunaparka, klizanja, skijanja, nema bavljenja sportom. Nema ni troškova apsurdno privatiziranog zdravstva. Nema ničega osim jednog mjesečnog izlaska u kino.

Kreiranjem tog i takvog statističkog prikaza, i pristajanjem da je „potrebno“ ono što je ispod objektivnih mogućnosti za ovu civilizacijsku i tehnološku razinu društva, sindikati de facto priznaju obespravljivanje radništva i obezvrjeđivanje cijene rada.

Ukorak sa statističkim varkama modernog politikantstva u pravilu idu i retoričke manipulacije; eufemistička (r)evolucija ekonomsko-političkog vokabulara.

Na stare, otrcane sintagme i pojmove s vremenom se pridodaje ponešto novo, upravo da bi zvučalo reformistički. Iako riječ „reformirati“ u suštini znači popraviti nabolje, često se koristi za opravdavanje novih poreza i parafiskalnih nameta, za novo pustošenje već ispražnjenih novčanika građana.

U tom kalkulativnom, neodređenom govoru, osim „usporavanja pada“, „bolnih rezova“ i „investicijskih ciklusa“, bili smo već i „na putu da pronađemo put“ ( svojevremena izjava Jadranke Kosor ).

Tržište umjesto društva

I tako, umjesto društva polagano postajemo tržište, radnici više ne dobivaju otkaze već se zbrinjavaju, više nema kriminala već nešto malo pogodovanja i nepravilnosti, više nije zakidanje najugroženijih skupina već održivi razvoj, više nije podmićivanje nego lobiranje, više nije novac za sudioništvo u kriminalu već nagrada za trud, više nije pronevjera nego isisavanje kapitala…
U privatizaciji je, primjerice, državna revizija utvrdila 1.936 „nepravilnosti“.

Statistika su samo brojevi. Cijeli, decimalni, racionalni. Aritmetičke i geometrijske sredine, devijacije, prognostički trendovi, mali i veliki uzorci, rasponi, Gaussove krivulje i korelacijska istraživanja.

Statistika nije nečiji život, sad i ovdje. U njoj nema određenog čovjeka, sa svim njegovim problemima, strahovima, ogorčenjem, tjeskobom, egzistencijalnom neizvjesnošću. Nema emocija, pretrpljenog stresa, radosti i tuge, nema ljubavi koja se nijednom statističkom metodom ne može izraziti, a neophodna je za život poput zraka i vode.

Suvremeni način života nezamisliv je bez upotrebe statistike. I kao plod znanstvenog stvaralaštva može biti vrlo korisna, ukoliko se upotrebljava u etične i humanističke svrhe. No, ako se nastave trendovi zloupotrebe u svrhu politikantstva, ekonomskih i korporativnih smicalica, ukoliko će se i dalje koristiti argument autoriteta, a ne autoritet argumenta, onaj žderač mesa imat će svakoga dana sve izdašniju trpezu, a onaj drugi jedva da će imati nešto malo zelja.

U prosjeku će i dalje jesti sarmu. Ili bosanski lonac i sekeli gulaš.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera