Život je jako loš film, ali zato postoji SFF

Od svojih skromnih početaka davne ratne 1993. kada je održan prvi Sarajevski filmski festival “Poslije kraja svijeta” i kada su ljudi na filmove dolazile pod granatama i snajperima, Prvi ljetni filmski festival organizovan je pred sam kraj opsade grada. Sve do danas, 25 godina kasnije, ono što je preraslo u Sarajevo Film Festival raslo je i razvijalo se, u skladu sa vizijom i zadatim ciljevima postavljenim ratne 1995. godine. Filmovi na kasetama, projektor na benzin, projekcije pod svijećama, improvizirane ulaznice…

Moje sjećanje na sarajevski filmski festival počinje jedne hladne septembarske večeri sad već davne 1996. Brat, stariji od mene, kupio je jednu ekstra kartu i poveo me da gledamo neki film o tornadu. Moju pažnju tada je zaokupljalo rješavanje zadataka iz matematike i fizike, sakupljanje stripova, a ni gledanje filmova i odlazak u kino mi nisu predstavljali nepoznanicu. Gledao sam u prosjeku pet do šest filmova nedjeljno, većinu od toga kući na videu, dok bi se nekad znalo desiti da sa rajom skoknem do nekadašnjeg kina “Radnik”.

Ali to što sam vidio te večeri nikad neću zaboraviti. Sjećam se kao da je bilo danas. U Metalcu, velikom igralištu iza sarajevske Prve gimnazije, nalazili su se redovi i redovi plavih i crvenih plastičnih stolica, a ispred njih na metalnoj konstrukciji pričvršćenoj na zgradu bilo je postavljeno ogromno bijelo platno. Na kraju igrališta je bila mala tribina i u plavo ofarban kontejner; kontejner poput onih nekad postavljenih po ulicama Sarajeva kao zaštita od snajpera, sa crvenim krugom i slovom F na kojem je bio otvor za projektor.

Hitovi u Metalcu

Film koji smo gledali to veče bio je pravi pravcati prvoklasni holivudski blockbuster pod nazivom Twister u režiji Jana De Bonta, nekadašnjeg direktora fotografije, koji je uspješno napravio tranziciju iz DP-a u reditelja. Uslijedili su nakon toga i drugi holivudski hitovi poput Nemoguće misije sa Tomom Cruiseom i Vrućine u kojem su po prvi put kadar dijelili glumački velikani Robert De Niro i Al Pacino. Tako će kino pod otvorenim nebom – Metalac postati zaštitni znak Festivala narednih godina gdje će se dolaziti radi filmova i druženja sa rajom.

Nastavilo se tako godinama, a sada… Sada je drugačija situacija. Već godinama se u Metalac dolazi da bi se bilo viđeno, a ne radi filmova i druženja sa rajom. Metalac je izgubio svoju prvobitnu čar. Jer ekipa SFF-a je od desetog izdanja odlučila da izbaci holivudske blockbustere iz programa Open Aira i namjerila se da sarajevskoj publici ponudi nešto drugo – nešto ozbiljnije filmove u odnosu na američki Hollywood – filmove sa filmskih festivala Cannesa, Berlinalea, Tribece i još neka probrana ostvarenja iz regije.

Naravno, treba uzeti u obzir da je na početku SFF-a kino distribucija u BiH bila na niskim granama i da filmovi nisu stizali na vrijeme, bar filmovi koji se distribuiraju u kinima, a to su holivudski blockbusteri.

Čelnici SFF-a su imali jedinstvenu priliku da ih prikažu na Festivalu, dok je sada sasvim drugačija priča. Imamo multipleks i filmovi, više – manje, kada se počnu prikazivati u Americi prikažu se isti dan i kod nas.

Kvalitetni filmovi

Stoga, Festival nudi kvalitetne evropske i filmove iz ostatka svijeta, a ne filmove tipa ništa-se-ne-vidi-ali-je-sve-brzo-i-šareno holivudske produkcije.

Jedan od glavnih ciljeva SFF-a bio je i ostao da radi na razvoju domaće i regionalne kinematografije, te promocije mladih autora. Sarajevo Film Festival se danas sastoji od nekoliko područja djelovanja, kao što su Takmičarski programi, industrijski segment, a poseban značaj Festivalu daje projekat Talents Sarajevo na kojem se okupljaju mladi producenti, reditelji, direktori fotografije, scenaristi, glumci i filmski kritičari.

Godine 2004. startovao je i Regionalni takmičarski program. Pažnja posvećena filmovima i autorima iz regije je svakako bila odskočna daska SFF-a za lentu najboljeg i najvećeg filmskog festivala u jugoistočnoj Evropi. Polako, ali sigurno, SFF je gradio taj imidž i sada sa uskoro napunjenih 25 godina sjeća se svojih početaka i gleda u budućnost uzdignute glave, bez sjete za prošlim vremenima i u nadanju da će budućnost biti svijetla i blistava. Kakva i treba da bude. Filmovi iz Takmičarskog programa prikazuju se u sarajevskom Narodnom pozorištu, a tretman filmskih ekipa je baš kao i na svjetskim filmskim festivalima, što podrazumijeva crveni tepih.

Selektorica Elma Tataragić iz godine u godinu bira najbolje iz regije: tih devet naslova koji se natječu za Srce Sarajeva. Tu je svakako i Takmičarski dokumentarni program za koji filmove bira Rada Šešić, te se tu mogu pronaći kvalitetna dokumentarna ostvarenja vrijedna pažnje. Za 25. obljetnicu Festival je pod patronatom UNESCO-a, i pored toga ima mogućnost da pobjedničke kratke filmove kandiduje za nagradu Oscar, što je velika stvar. Ono što je također od iznimne važnosti jeste i godišnji pregled bh. filmske produkcije u Bosanskohercegovačkom filmskom programu, kao i takmičarski studentski program. 

Programi SFF-a

Jedan od programa koji je bio okosnica Festivala bila je “Panorama” koju je zaključno sa 17. SFF-om uređivao neumorni Howard Feinstein birajući za program najbolje filmove iz cijelog svijeta. I zaista, ti filmovi su bili i najbolji što su se mogli pogledati na Festivalu. Zbog kreativnih razmirica sa direkcijom Festivala, koja je po Howardovim riječima, sve više orijentisana na dovođenju celebretyja, gospodin Feinstein je 2011. godine podnio ostavku na funkciju programera “Panorame”. Time je ugašen taj segment, a zamijenjen je drugim koji se zove “Kinoscope”.

Za program “Kinoscopea” filmove biraju filmski kritičar i urednik magazina Screen International Mike Goodridge i dvojac Alessandro Raja i Mathilde Hennrot. Još jedan važan segment SFF-a jeste CineLink platforma za autore iz regije koji se prijavljuju sa svojim projektima i traže potencijalne producente i finansijere.

Još od 6. SFF-a uveden je značajan program Festivala “Tribute to” (Posvećeno) koji je tada ugostio američkog glumca i reditelja Stevea Buscemija. Tokom godina kroz program “Tribute to” prodefilovalo je mnogo značajnih rediteljskih imena (Mike Leigh, Stephen Frears, Dušan Makavejev, Peter Mulan, Bela Tarr, Abell Ferrara…). Iz godine u godinu direkcija SFF-a iznenađuje odabirom, te je program jako popularan kod publike. A SFF se trudi da prostor ne posvećuje autorima na završetku njihove karijere, nego upravo u trenutku vrhunca njihove slave. Takav slučaj je i sa ovogodišnjim kandidatom Pawelom Pawlikowskim koji je prošle godine za svoj film Cold War bio nominovan za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma.

Još nešto po čemu se Sarajevo Film Festival ističe jeste program namijenjen mladim: “Teenarena” i “Dječiji program”.

Organizatori SFF-a se trude da iz godine u godinu na Festival dovedu neku od slavnih filmskih ličnosti, poput Roberta De Nira prije nekoliko godina, Olivera Stonea (u programu “Tribute to”) ili Johna Cleesea. I kako god i koliko god se snebivali zbog crvenog tepiha pred Narodnim pozorištem, Metalcem koji je odavno postao mjesto na koje se dolazi da bi bilo viđeno, a ne da se gleda film, tako i toliko treba da budemo ponosni na činjenicu da je Sarajevo Film Festival prerastao od lokalnog do regionalnog događaja na svjetskoj festivalskoj mapi, te da sa ponosom može i treba proslaviti četvrt vijeka postojanja.

Izvor: Al Jazeera