Život i smrt Salmana Rushdija

Sjediti u avionu iza Rushdia bilo je jezivo iskustvo, piše Dabashi (EPA)

Nedavno sam, na letu  178 British Airwaysa iz New Yorka u London, sjedio samo nekoliko redova iza Salmana Rushdija. Bilo je to jezivo iskustvo. Dok sam išao u toalet, vidio sam da igra karte na mobitelu. Nisam bio u iskušenju da mu priđem i predstavim se. Jedva podnosim tog čovjeka. Osim tog: možete li zamisliti da bradati Iranac priđe Salmanu Rushdiju u avionu na visini od 11 000 metara koji leti prema Londonu. Rushdie bi se mogao izbezumiti i ponovo preživjeti uvodni gambit iz svojih Satanskih stihova. Koji bi od nas dvojice bio Gibreel Farishta a koji Saladin Chamcha? Kako zamorno!

Upoznao sam Salmana Rushdija prije mnogo godina, kada ga je, u vrijeme zloglasnog edikta (fetve) protiv njega, pokojni Edward Said pozvao da posjeti Univerzitet Columbiju. Sjećam se da je mali skup koji je Edward organizovao za njega bio doslovno iza zatvorenih vrata i samo za zvanice. Nekih otprilike desetak predavača i studenata fakulteta okupilo se da razgovara sa autorom Satanskih stihova dok se on još krio.

Ovaj slučajni susret početkom oktobra 2017., međutim, podudario se sa izlaskom iz štampe najnovije knjige Salmana Rushdija, The Golden House, za koju uopće nisam znao dok nisam naišao na slavljeničku recenziju u Guardianu – u kojem je upoređena sa Velikim Gatsbyjem F. Scott Fitzeralda i sa Brideshead Revisited od Evelyn Waughn.

Poslušno sam otišao, kupio knjigu, počeo je čitati i, opet se nisam mogao oteti utisku da čitam varalicu.

Zašto varalicu? Dopustite mi da objasnim.

Rađanje pisca

Bio sam još student kada su iz štampe izašla Rushdijeva Djeca ponoći (1981). Nemam riječi da opišem svoju radosnu fascinaciju što sam ga otkrio. Njegov glas je bio domišljat, briljantan, energičan, radostan – njegova proza otkrivalačka, njegova politika poznata, njegova mašta vjerodostojna. Odmah sam ga stavio pored i naspram V.S. Naipula, kojeg sam, što sam ga više čitao sve više prezirao, posebno nakon njegove užasavajuće rasističke knjige Među vjernicima: Islamsko putovanje (1981) koja se pojavila nedugo nakon iranske revolucije iz 1977-1979. Čista odvratna arogancija ove knjige teško da je mogla sakriti popuno zanemarivanje revolucije koja je potresla temelje moje domovine. Moja ljubav na prvi pogled prema Rushdijevoj Djeci ponoći bez sumnje je dijelom potaknuta mojim prezirom prema V.S. Naipulu. Ali dugo nakon što je moj animozitet prema Naipulu nestao i prerastao u ravnodušnost, moja ljubav i divljenje prema Djeci ponoći samo su porasli.

Uskoro sam počeo čitati i ostala Rushdijeva djela – njegov prvi roman Grimus (1975), njegovo drugo, veličanstveno djelo fikcije Sram (1983), i njegov putopis iz Nikaragve, Jaguarov osmijeh (1987), koja se pojavila u vrijeme kada sam već duboko uronio u pisanje svoje prve knjige o iranskoj revoluciji, Teologija nezadovoljstva (1993). Rushdijeva zaigrana politika i njegov magijski realizam bili su mi opipljivi, sretno poznati, bio je kao Gabriel Garcia Marquez iz mog susjedstva, tako sam oduvijek mislio. Uživao sam u njegovoj zločastoj, nestašnoj, radosnoj, zaigranoj, zasmijanoj, neprijatnoj prozi.

Ovo sretno otkriće novog autora trajalo je i nakon što su objavljeni njegovi Satanski stihovi (1988), o kojima sam prvo pročitao recenziju, mislim u Times Literary Supplementu, nakon objavljivanja britanskog izdanja, a prije objavljivanja američkog. S takvim sam ushićenjem dočekao njegov novi roman da sam zamolio prijatelja iz Londona da mi ga kupi i pošalje u New York, te sam ga pročitao prije nego je objavljen u SAD-u. Njegovi Satanski stihovi su me potpuno oduševili, sjećam se da sam se pozvao na ovaj roman na konferenciji o šiitskoj pasiji u Bogosloviji Hartford, u Connecticutu, navodeći ga kao savršen primjer koji pokazuje da stare priče, pa čak i svetinje mogu biti stavljene u aktuelnu savremenu (izgnaničku) fikciju.

Dugo nakon što više nisam mogao podnijeti Rushdijevu politiku, i dalje sam uključivao Satanske stihove u razne svoje kurikulume za postkolonijalnu književnost – diveći se sve vrijeme dok sam predavao zanos njegove proze – njenoj virtuoznoj izvedbi, hrabroj teatralnosti, njenom sretnom spoju sa engleskim jezikom, načinu na koji je muslimansku svetinju izdvojila za susret sa domaćim životom van doma. Nikada (dugo nakon te užasne fetve) nisam pomislio da je ovaj roman uvreda za muslimane. Sasvim suprotno: ovaj roman je muslimansku svetinju doveo na ponovni sastanak sa muslimanskog historijom.

U retrospektivi, sretan sam što sam imao taj prvi snažni susret sa Rushdijevim najnovijim romanom prije nego što se na njega obrušila kiša kritika i mi ostali koji smo voljeli njegov rad i divili mu se. I dan danas, ja čitam Satanske stihove sa punom sviješću da čitam sjajan roman prije nego je on sabotiran, verbalno napadan, narativno usmrćen, i zauvijek uništen rukom jednog zločastog ajatolaha koji nije imao pojma o čemu je knjiga.

Smrt autora

Emma Brockers iz Guardiana, za Rushdija je nedavno rekla: „U dobi od 70 godina, Rushdie je imao više javnih inkarnacija nego većina pisaca književne fikcije – briljantan romansijer, čovjek u bijegu, predmet prezira tabloida i vladinog zastrašivanja, veoma društven, i jedinstvenim britanskim izrazom rečeno, čovjek prekoren zato što ima isuviše visoko mišljenje o sebi – ali često se previđa koliko je on uistinu dobro društvo.“

Volio bih kada bih ja mogao tako razmišljati o Rushdiju: umro i reinkarnirao se više puta. Ali nažalost za mene je Rushdie umro i nikada se više nije vratio. Kao autor, on je rođen izlaskom tog veličanstvenog ključnog romana Djeca ponoći i umro nakon što je zaslijepljeni revolucionarni zelot odredio cijenu za njegovu glavu, ubio njegovu ličnosti, zbunio njegovu personu, iskvario njegovu politiku, i ono što je ostalo pretvorio u zaraznog islamofoba poput Ayaan Hirsi Ali, Sama Harrisa, Billa Mahera i ostatka te odvratne skupine.

Ako ste „bili“ sa Salmanom Rushdijem onoliko dugo koliko sam ja bio od njegovog rođenja kao veličanstvenog pisca, i kroz njegove muke sa Homeinijevom fetvom, i kroz kasnije moralno propadanje do nivoa ogorčenog starog islamofoba, teško je oduprijeti se nepobitnom osjećaju da stari asketski iranski Savonarola jeste, ipak, uspio „ubiti“ velikog romansijera i onaj koga mi danas znamo kao „Salmana Rushdija“ je pikasovski varalica  – svi njegovi dijelovi su tu ali je kompozicija unakažena i groteskna.

Još od objavljivanja jednog od njegovih najranijih „posthumnih“ romana, Maurov posljednji uzdah (1995), nisam u stanju čitati Rushdija bez bizarnog osjećaja da čitam varalicu. Iz tog razloga, vjerujem da pisac koji se danas predstavlja kao „Salman Rushdie“ pruža teoretičarima književnosti jedinstven slučaj „smrti autora“, kako mi kažemo.

Roland Barthes, eminentni francuski književni kritičar je 1967. godine objavio svoj veoma utjecajni esej o „smrti autora//La mort de l'auteur“ u kojem je pokušao razdvojiti autonomiju teksta od biografije njenog autora. Iako nalazim mnogo interpretativne energije u Barthesovom prijedlogu, i dalje vjerujem da nešto od autorskog glasa ostaje u tekstu kroz naše zamišljanje sveznajućeg pripovjedača iza bilo kojeg drugog pripovjedača koji nam priča priču kada čitamo ili gledamo ili slušamo tekst. Ne mogu slušati Wagnera ili čitati Heideggera ne misleći na to da su bili prezreni antisemiti.

Moj problem sa fikcijom Salmana Rushdija je taj što više ne mogu zamisliti sveznajućeg umjetnika koji izrađuje svijet da u njega uđem i vjerujem, da ga posjedujem i opažam. Više ne mogu razlikovati jedno od drugog.

Nije stvar u tome da mi se ne sviđa Salman Rushdie kao osoba ili da prezirem njegovu politiku koliko prezirem politiku onih koji su na njegovu glavu stavili cijenu. Stvar je u tome da se riječi „Salman Rushdie“ više naprosto ne odnose na osobu, autora, romansijera, jer te su dvije riječi postale preopterećene gustim i sukobljenim uspomenama koje sprečavaju direktni i neposredni susret sa romanima, memoarima i esejima koje on piše, kakav nam Barthes kaže da trebamo imati.

Sudbina jedne nacije

Salman Rushdie i taj veliki ajatolah koji je stavio cijenu na njegovu glavu, obojica jedan drugom za vratom zauvijek, postali su gusti tekst, koji stoji čvrsto ispred knjiga koje on piše. Koliko god se trudio, ne mogu proći kroz tu kapiju da dođem do knjige koju on piše.

Ta fetva koji je izdao Homeini protiv Rushdija ima daleko drugačiji ton u uhu jednog Iranca koji brine za sudbinu svoje domovine. Dok je svijet usmjerio pažnju na smrtnu presudu protiv dobro zaštićenog indo-britanskog autora koja je bila paravan, Homeini je naredio izradu novog nacrta „islamskog ustava“ (samo po sebi kontradikcija) u kojem je sada gotovo 80 miliona ljudi zarobljeno. Dok su se evropski i sjevernoamerički liberali upinjali iz petnih žila da odbrane slobodu misli, Iranci su u većini podvrgnuti opasnoj teokratiji, što i danas traje. Za milione Iranaca, pad ajatolaha Montazerija kao daleko humanijeg nasljednika Homeinija i zamjena osvetničkog ajatolaha Khameneija jeste naslijeđe te tzv. „afere Rushdie“.

Trenutak kada dospijem u taj historijski ćorsokak upravo je onaj trenutak kada se sjetim Salmana Rushdija kojeg sam čitao kada sam se tek susreo sa njegovom fikcijom. Iznenadna tuga, trenutak nostalgije onda se spusti na mene i sjećam se pisca kojeg sam nekada sa takvom radošću otkrio, kojeg sam uživao čitati, i sada tako tužno zauvijek izgubio. Ko je ovaj čudni čovjek koji utjelovljuje Salmana Rushdija? On je „Salman Rushdie“, tada shvatim – zauvijek osuđen na dva strašna citata, tekst fetve koji je jedan zli čovjek izdao protiv njega.

Dok smo se Salman Rushdie i ja i ostali putnici s tog leta iz New Yorka u London iskrcavali i ulazili na terminal pet na aerodromu Heathrow, koračao sam iza njega. Na glavi je imao plavu bejzbol kapu i kretao se po pokretnoj stazi. U jednom trenutku, on se okrenuo prema žutom znaku za „dolaske“ a ja sam se okrenu nalijevo prema ljubičastom znaku za „tranzit“. On je stigao do svoje destinacije u Londonu. Meni je i dalje predstojao dug put u drugom smjeru.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera