Život Crnogoraca u Vojvodini

Interese Crnogoraca na predstojećim izborima u Vojvodini branit će Crnogorska stranka.

Status manjine dobili su nakon osamostaljenja Crne Gore 2006. godine.

U Srbiji ih je nešto više od 69.000, a suprotno ustaljenom mišljenju da ih je najviše u Beogradu, najveći dio Crnogoraca živi u Vojvodini, izvještava novinar Al Jazeere Vladimir Bobetić, koji je posjetio Lovćenac, smješten između Feketića i Malog Iđoša.

Lovćenac je trenutno dom nešto više od 2.000 Crnogoraca.

Nekad ih je bilo više, no ekonomske prilike su učinile da ih sada biva sve manje.

U Vojvodinu su se doseljavali od 1945. do 1947. godine.

Bile su to zaslužne partizanske porodice.

Dobili su kuće i zemlju vojvođanskih Nijemaca, koji su napustili novostvorenu Federativnu Jugoslaviju.

Otadžbina i domovina

Poslije više projekata zajedničke države, Crnogorci u Srbiji danas su nacionalna manjina.

Ljubomir Perović, mještanin Lovćenca, konačno je zadovoljan: “Da mogu da dišem punim plućima, da me više niko ne svojata. Konačno definisan, po nacionalnosti Crnogorac i tako se i osjećam.”

Odnosi Srbije i Crne Gore dugo su vremena bili u silaznoj putanji, podsjeća Bobetić.

“Prvo, zbog crnogorskog osamostaljenja, a potom i zbog priznavanja nezavisnosti Kosova. Neretko se dešavalo da se zbog toga na Crnogorce gleda sa podozrenjem, najblaže rečeno, a dobrom delu građana Srbije još uvek je problem da Crnogorce prihvati kao poseban narod.”

Ljubomir Perović nikad nije imao dilemu šta je domovina, a šta otadžbina: “Mi smo lojalni građani u državu u koju živimo, i to je Srbija. Ja pričam u svoje ime, a znam da smo odreda svi takvi. Volim državu, volim Lovćenac, i volim Vojvodinu posebno.”

Crnogorci u Lovćencu najbolje su organizirana crnogorska zajednica u Srbiji.

Najvećim dijelom okupljeni su oko udruženja “Krstaš” i Kulturnog društva “Princeza Ksenija”.

Crnogorski službeni jezik

Od prije dvije godine, na teritoriji opštine Mali Iđoš crnogorski jezik uveden je kao treći službeni, poslije mađarskog i srpskog.

“Ljudi su očuvali svoj jezik, očuvali su običaje, kulturu, ali to je specifično samo za Lovćenac. U Lovćencu svi govore kako se govorili njihovi stari prije 50 i 100 godina u Crnu Goru”, kaže Dragan Martinović iz Udruženja “Krstaš”.

U Lovćencu je samo 17 posto zemlje u vlasništvu stanovnika, a nekada zadružna zemlja prodata je privatniku.

To je svakako utjecalo na kvalitet života.

U Lovćencu se danas živi teško.

Agro-industrijsko preduzeće “Njegoš”, u koje su mještani udruživali zemlju pedesetih godina prošlog vijeka, stavljeno je pod stečaj, a zatim privatizirano.

Mladi odlaze, a mještani u polušali kažu da jedino preduzeće koje se i dalje razvija jeste gradsko grobolje.

Vaso Kaligorić nekada je radio u “Njegošu”.

Narodna kuhinja na plodnoj zemlji

Kaže da je nevjerovatno da usred najplodnije zemlje u Evropi postoji narodna kuhinja: “Kod nas u Crnogorce se pjevala pesma uz gusle, kopriva je mnoge spasila. Naši danas tu koprivu nemaju sa čime da je skuvaju, sa čime je je pomješaju. Naši Crnogorci, koji teško idu na kuhinju, došli su sada da moraju da idu na kuhinju.”

Pitanje privatizacije zadružne zemlje rješavat će opštinske i pokrajinske vlasti.

Velike su šanse da zemlja bude vraćena.

Ono što daje nadu su skladni međunacionalni odnosi, a u selu uvjeravaju da polupana stakla na udruženju “Krstaš” nisu posljedica netrpeljivosti, već kućnih problema.

Bijes zbog privatnih problema iskaljen na svim izlozima u centru sela.

Izvor: Al Jazeera