Živan Berisavljević, bivši Titov diplomata: U višestranačju ima više jednoumlja nego u SFRJ

Više od šest decenija traje politički aktivizam Živana Berisavljevića, nekadašnjeg visokog funkcionera SFRJ i istrajnog borca za vojvođansku autonomiju (Medija centar Beograd)

Već više od šest decenija traje politički aktivizam Živana Berisavljevića, nekadašnjeg visokog funkcionera SFRJ, istrajnog borca za vojvođansku autonomiju i dobrog poznavaoca međunarodnih odnosa. Berisavljević – koji je od 1972. do 1977. godine bio savetnik i pomoćnik saveznog sekretara za inostrane poslove, a od 1977. do 1981. ambasador Jugoslavije u Velikoj Britaniji – slavi ovih dana svoj osamdesetpeti rođendan, što je i jedan od povoda za naš razgovor. Osim navedenih funkcija, naš sagovornik je bio, posle uspešne omladinske političke karijere, i republički sekretar za obrazovanje, kulturu i nauku (od 1967. do 1971. godine), a po povratku iz Londona biva visoki vojvođanski funkcioner, jedan od onih koji su zbrisani Miloševićevim ustavnim pučem, takozvanom jogurt-revolucijom.

No, i posle odlaska sa državnih funkcija, Berisavljević je aktivan na vojvođanskoj političkoj sceni, i to kao predsednik Svenacionalnog demokratskog fronta Vojvodine i Unije socijalista Vojvodine, a od septembra 2005. do njenog zakonskog ukidanja, i kao predsednik Političkog saveta Socijaldemokratske partije Vojvodine. Jedan je od pokretača i aktivnih sudionika četiri vojvođanske konvencije… Kaže da ne voli da ga predstavljaju samo kao “bivšeg komunističkog funkcionera”, jer je to tek deo njegove ukupne političke i društvene karijere.

Osim što se zalaže za vojvođansku autonomnost, Berisavljević je jedan od onih koji su oštro, od početka, kritikovali Miloševićevu nacionalističku politiku i osuđivali zločine koje je ona proizvela. Na početku razgovora ističe da je na mlađim generacijama da otkriju ko im je oduzeo bezbrižnu mladost, i decenije života. “Kad već starije generacije nisu uspele da sprovedu političku lustraciju za sve nepočini proteklih decenija, ostaje na mlađima da izvrše istorijsku lustraciju. Radovalo bi me, i činilo spokojnijim – ne zbog moje taštine, nego zbog moje vlastite dece i unuka – ako bi u tom postupku otkrili da smo ja lično i moji najbliži istomišljenici i saborci bili ogorčeni protivnici onih koji su ovu zemlju doveli do stanja u kome je pitanje lustracije i odgovornosti – i istorijski, i politički, i etički ne samo umesno nego i sudbonosno važno pitanje”, kaže Berisavljević.

Sa Berisavljevićem pričamo, osim o političkoj prošlosti Srbije i regiona, i o aktuelnim političkim temama, kao što je Vašingtonski sporazum, izbori u Crnoj Gori, regionalnim odnosima i političkom položaju Vojvodine.

  • Iako je prošlo petnaestak dana od njegovog potpisivanja, još uvek su aktuelna različita tumačenja tzv. Vašingtonskog sporazuma, odnosno dokumenta koji predviđa normalizaciju ekonomskih odnosa između Srbije i Kosova. Kako vi ocenjujete ovaj, neki kažu istorijski, dogovor?

– Kao ozbiljan proboj nakon skoro decenijske opstrukcije rada na realizaciji Briselskog sporazuma. Opstrukciju Briselskog sporazuma sprovode i Srbija i Kosovo, zbog čega se na implementaciji dogovorenog nije odmaklo dalje od početka. Vašingtonski sporazum će se stoga potvrditi kao istorijski samo u meri u kojoj se što pre počne ostvarivati njegova ekonomska sadržina, odnosno – što je bitnije – u meri u kojoj zamrznuti briselski pregovori budu delotvorni u iznalaženju skorog, trajnog i i za obe strane – ali i za Evropsku uniju kao garanta, za zemlje regiona i za međunarodnu zajednicu – prihvatljivog rešenja kosovskog pitanja. Zapravo, u meri u kojoj i Kosovu i Srbiji otvori perspektivu da konačno postanu dovršene države i konsolidovana politička društva, a regionu Zapadnog Balkana da, umesto jednog od opasnih kriznih žarišta, postane faktor stabilnosti.

  • Da li će Srbija zbog Vašingtonskog sporazuma poremetiti odnose sa Rusijom, Kinom i arapskim svetom? Čini se da se srpska diplomatija proteklih dana rastrčala da smanji štetu, Vučić je razgovarao sa Putinom, a intenzivirana je komunikacija i sa Kinezima…

– Iz još dovoljno nerazjašnjenih razloga, Srbija je potpisala nekoliko tačaka tog sporazuma koje teško da imaju bilo kakvu vezu sa srpsko-kosovskim problemom, a koje na direktan način dovode u pitanje njene odnose ne samo sa Rusijom, Kinom i arapskim zemljama već se sukobljavaju i sa pojedinim načelima spoljne politike EU. Čini se da sporazum na unutrašnjem planu čini neizbežnim oštar sukob, pa čak i dramatičan raskid sa uticajnim snagama panslovenske i ruske orijentacije, kao dosadašnjim pouzdanim saveznicima, pa i stubovima Vučićevog režima. Predstavnika tih snaga ima ne malo i među Vučićevim istaknutim saradnicima iz redova naprednjaka. Ne verujem da nekompetentna, institucionalno degradirana i politički neuticajna srpska diplomatija može išta vredno pomena učiniti da spreči poremećaj odnosa sa pomenutim partnerima. Uostalom, na njenom čelu je bornirani Ivica Dačić, vajni ministar inostranih poslova koji je poslušno kao pudlica pristao da u tako važnim pregovorima kao što su nedavni vašingtonski – lično ne sudeluje. To koliko će biti štete po trajne interese Srbije ne zavisi od srpske diplomatije nego isključivo od političke mudrosti čelnika i diplomatija zemalja sa kojima je, tendenciozno, Tramp Vašingtonskim sporazumom obavezao Srbiju na konfrontaciju.

  • Neki kažu da je ovaj dokument tek deo Trampove predizborne kampanje. Slažete li se sa njima?

– Samo delimično. I to pre svega zbog napadnog insistiranja na unošenje tih, jedino za njegovu izbornu kampanju važnih tačaka u sporazum, kao i zbog bahatosti američke strane i njenog neoprostivo uvredljivog odnosa prema najvišim predstavnicima Srbije i Kosova tokom trajanja posete. Procenjujući, valjda, da će se takav nipodaštavajući stil dopasti onoj Americi koja ga podržava, Tramp je na način koji po uvredljivosti nema presedana u savremenoj istoriji demonstrirao u Ovalnom kabinetu koliko ne poštuje svoje zblanute sagovornike, previđajući da time vređa i zemlje i narode koje njegovi gosti predstavljaju. Kao čovek koji je skoro pet godina bio pomoćnik ministra spoljnih poslova, a bezmalo isto toliko i ambasador u Londonu, i koji je povremeno sedeo uz Tita i druge najviše predstavnike SFRJ prilikom i zvaničnih i neformalnh susreta sa mnogim stranim državnicima – osećao sam se i lično postiđen kako zbog onoga što Vučiću i saradnicima čini bezmerno bahati Tramp, tako i zbog nedoraslosti i podatne zbunjenosti onih koji predstavljaju moju zemlju.

  • Još jedan događaj je proteklih sedmica izazvao buru u regionu. Đukanovićeva partija u Crnoj Gori je po prvi put od uvođenja višestranačja izgubila izbore. Neki kažu da je za višestranački sistem lekovita promena vlasti, i ohrabruje ih to što su se predstavnici koalicija koje su dobile izbore obavezali da će praktično manje-više nastaviti prozapadnu politiku koju je Đukanović utemeljio. Drugi opet u padu DPS-a vide veliku opasnost od uspona retrogradnih i nacionalističkih procesa ne samo u Crnoj Gori nego i u celom regionu. Kako vi na to gledate?

– Pa, reći ću – bez pretenzije da izigravam pašićevski celomudrenu neodređenost: na svoj su način i jedni i drugi u pravu. Uz vrlo važnu napomenu: tesnom izbornom pobedom konglomerata velikosrpskih, srbo- crnogorskih, kleronacionalističkiih, promoskovskih i ostrašćeno antiđukanovićevskih snaga, suštinska borba za istinsku političku prevlast između njih i one Crne Gore – independističke, građanske, proevropske i pronatovske, koju je decenijama neupitno predstavljao Milo Đukanović – tek počinje da se zaoštrava. Čini se da će se međusobno – kako se to kaže u Crnoj Gori – još dugo “ćerati”, jer u pitanju nije rutinska parlamentarna smena vlasti već sudbinski sukob dve istorijske tendencije u crnogorskom društvu.

Po onoj Dekartovoj “da se ne može nekažnjeno vladati”, Milo Đukanović – čije istorijske zasluge, slutim, imaju specifičnu težinu veću od njegove zlosrećne tajkunske “reputacije” – mora platiti politički ceh za sve dokazive nepočini. Ali Crna Gora će, siguran sam, naći način da se održi na putu kojeg su snage koje on kao državnik simbolizuje trasirale, odnosno – da prevlada mantijaške pretenzije na teokratsko dvovlašće i izoluje zagovornike prosrbijanske velikodržavne politike, koji bi da je ponovo vrate u status anonimne primorske regije neke buduće velike Srbije.

  • Koliko je Srbija uticala na izbore u Crnoj Gori?

– Koliko god je mogla. I na sve načine na koje je to mogla, upregnuvši u kola svoga mešetarenja sve – od SPC, preko politikantske svesaborne Matice srpske, organa vlasti na svim nivoima, pa do tajnih službi “duboke države”. I, nažalost, skoro svih medija. Mogao bih ovo naširoko i dokazivati i ilustrovati, da za tim ima potrebe, odnosno – da to nije bilo toliko belodano vidljivo.

  • Vratimo se Srbiji. Aleksandar Vučić je već osam godina neprikosnoveni vladar ove zemlje. Kako se to desilo da je Srbija praktično ostala bez višestranačkog sistema?

– Odavno sam, čini mi se uoči donošenja aktuelnog ustava, ako ne i ranije, javno ustvrdio da u postmiloševićevskoj Srbiji ima daleko više miloševićevizma nego što je u postitovskoj Jugoslaviji bilo titoizma. U balkanskom lumpen-buržoaskom višestranačju daleko je više jednoumlja nego u avnojevski složenoj jednopartijskoj Jugoslaviji. Ustvrdio sam, takođe javno, odmah posle dolaska Vučića na vlast – da Srbijom vlada reciklirano crno-čemerno jugend izdanje nekadašnje Milošević-Šešelj koalicije. Doslovce tako i sada mislim, a to ističem zato što se u u tim istinama i stanjima kriju koreni i izvorišta Vučićeve satrapije i degradacije svih institucija nominalno višestranačke srbijanske demokratije, koja se pretvorila u samodržačku “demokraturu”.

  • Bili ste veoma aktivan političar i visoki državni funkcioner tokom šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina proteklog stoleća. Kada vam je postalo jasno da se bivša Jugoslavija suočava sa opasnošću da skonča u krvavim bratoubilačkim ratovima?

– Potpuniji odgovor na vaše pitanje tražio bi mnogo prostora, ali ću u najkraćem reći: strepnja od takvog kraja Jugoslavije jačala je u meni što sam se, po prirodi svojih funkcija, više približavao centrima političke moći u Srbiji i drugoj Jugoslaviji. Tačnije – od sredine šezdesetih godina. Jasnije sam, pak, to osetio i shvatio kao skoro neizbežnu opasnost krajem sedamdesetih, odnosno u drugom delu mog ambasadorskog mandata u Londonu, naročito uoči i posle Titove smrti. Bitni momenti koje su me posebno činili zabrinutim i koji su ukazivali na opasnost krvavog rastakanja države u kojoj sam socijalno i politički stasao bili su: spoznaja da NATO posle Titove smrti počinje da i u Jugoslaviji igra na kartu nacionalističkog a ne liberalno- demokratskog disidentstva, i – drugo – da u samoj zemlji, a naročito u dve njene najveće republike, Srbiji i Hrvatskoj, dolazi do prećutnog objedinjavanja ciljeva, a potom i do sve otvorenijeg političkog sadejstva između korifeja nacionskog disidentstva i državno-partijskih vrhova.

Potom, svedočio sam nedoraslosti posttitovskog jugoslovenskog političkog rukovodstva u odnosu na spoljnopolitičke izazove kakvi su bili, sa jedne strane, nova strategija SAD i Zapada iskazana kroz stavove Bžežinskog, a sa druge – kontroverzna i nedomišljena politika Gorbačovljeve “perestrojke”. Svedočio sam i nesposobnosti tog rukovodstva kako da se strateški i operativno-politički delotvorno suprotstavi sve opasnijim nasrtajima nacionalističkih i drugih nazadnjačkih snaga antisocijalističke i antijugoslovenske kontrarevolucije.

  • Šta, posle svega, mislite o Slobodanu Miloševiću? Neki će reći da je on bio samo marioneta u rukama moćnih nacionalističkih krugova u Beogradu o kojima govorite.

– Kao mlađeg brata druga Borislava, znao sam Miloševića kao “malog Slobu” još iz od studentskih dana, i imam dosta ličnih saznanja o njemu. Nesreća je Srbije, a greh njegovih čedomornih političkih dedova i leporeko bezazlenih, a takođe izazovima vremena nedoraslih političkih otaca – što je ta osmorazredna ličnost moje političke generacije u najodsudnijim godinama naše novije istorije naprasno izrasla u neprikosnovenog vođu ne samo Srbije nego i srpskog naroda u celini. Možda je preterivanje reći da je on – kako kažete – bio samo “marioneta” tih krugova, ali jeste tačno da ga je srbijanska politička i nacionalna elita krajem osamdesetih isforsirala za lidera tada jedine partije, i to kao najefikasnijeg izvršnog direktora a ne kao stratega istorijski neutemeljenog srbo-nacionalističkog i nacional- centralističkog programa. Taj program je, u ime tzv. odbrane ugroženog srpskog naroda u Jugoslaviji, kao i u ime tobože neravnopravnog položaja Republike Srbije u jugoslovenskoj federativnoj zajednici, zapravo neminovno vodio ka razbijanju avnojevske Jugoslavije, ka etnogenocidnim ratovima, ka brutalnom izmeštanju delova naroda sa njihovih vekovnih ognjišta…

Miloševićeva slavoljubivost i vlastohleplje bili su bezmerni, pa je on ubrzo od izvršnog direktora postao i strateg ratoboračke politike. Za sve naznačene i brojne, ne manje istorijske greške i za teško ispravljive štete koje je ta politika nanela svim narodima Jugoslavije, kao i svakom od nas pojedinačno, uključujući tu naročito pripadnike vaše i mlađih generacija – istorijska odgovornost poglavito pada na srbijansku političku elitu, a lično pre svega na Slobodana Miloševića. Uostalom, njegov zlosrećni politički otac i moj dugogodišnji bliski drug Ivan Stambolić najbolje je ocenio svoga izabranika i svog verolomnog ubicu, kada je – očajan onim šta je video i čuo tokom posete opsednutom Sarajevu – rekao, parafraziram: da čovečanstvo još nije smislilo tako veliku kaznu kakvu zaslužuju zlodela počinjena u ime politike čija je metafora Slobodan Milošević.

  • Kad je o zlodelima reč, može li Srbija da ide napred ukoliko se iskreno ne suoči sa onim što se dešavalo u nedavnoj prošlosti, pre svega u devedesetim, i podvuče nekakvu crtu, napravi presek stanja?

– Može. Ali uslov za to je vraški teško ostvariv: mora biti idejno prevaziđena i političkim svenacionalnim referendumom raskrinkana, odbačena i osuđena ona idejna matrica u ime koje su učinjena sva zlodela i nepočini na koje vi mislite kada eufemistički kažete – “ono što se dešavalo u nedavnoj prošlosti”. A čedo te matrice je aktuelni samodržački režim Aleksandra Vučića, talac te matrice je svest niza generacija odraslih nakon famozne Osme sednice i sramnog “ događanja naroda”, od kad je neupitna dominantna ideologija srbijanske nacionalne elite kojom je zagađen svetonazor velikih delova srpskog naroda. Nadam se i procenjujem da će rasplet drame oko Kosova, koji je zasigurno na pomolu, ubrzati proces konačne kompromitacije te matrice, a strahujem od pomisli da je to samo jedna od mojih “pustih želja”.

  • Za kraj sam ostavio pitanja o Vojvodini, vašoj opsesivnoj temi. Čini se da autonomija Vojvodine, ako posmatramo period od kraja Drugog svetskog rata naovamo, nikada nije gore stajala nego danas. U međuvremenu, u proteklih tridesetak godina, Vojvodina je doživela veoma ozbiljne demografske promene. Ima li nade da će se pitanje njenog statusa ipak nekada rešiti?

– Još od ranih osamdesetih spadam među one koji ne veruju da se istorijske tekovine i osvedočena prava naroda i građana Vojvodine mogu zatirati tek tako, merama poretka i voljom njegovih divljih čelnika. Ne pristajem na malodušnost i zato se duboko ne slažem sa onima koji žalopojno, naročito poslednih godina, tvrde “da Vojvodine više nema”, da je “ideja autonomije Vojvodine prevaziđena” i da je, stoga, “svaka dalja borba za njena prava i njen istinski autonomni staus ćorav politički posao”. Koliko je u mojoj moći, borim se javno i postojano protiv svih vidova takvog panonskog kapitulanstva, kao što se borim i protiv poretka koji pokušava da zatre autonomiju Vojvodine.

Ozbiljne demografske promene, o kojima govorite, izazvane su onom apsurdnom srbijanskom politikom koja je u Srbiji grubom oružanom silom i političkom prisilom ukidala vlastite pokrajine, a vojnom silom pokušala da ih stvara na teritoriji Hrvatske. Talas očajnih izbeglica, koji se mahom slio u Vojvodinu, nije međutim uzrok promena bića Vojvodine kao mulitietničke regije nego je ta politika zloupotrebila izbeglice u funkciji zatiranja tog bića. Vučićeva Srbija to zatiranje dovodi do vrhunca, upravo sa željom da obeshrabri, marginalizuje i dodatno satanizuje sve koji se tom zatiranju pokušavaju suprotstaviti. U tome, nažalost, ima i dosta pomoćnika iz redova nacionalističkog panonskog srpstva i potkupljivih delova vojođanske političke i duhovne elite. Međutim, i ta politika zatiranja svega vojvođanskog još je jedan istorijski pogrešan, neostvariv i neutemljen cilj one srbijanske elite koja je iznedrila i Miloševića i njegove agresivne reciklirane klonove. I baš zbog neutemeljenosti takve politike smatram da dolazi vreme za trajno rešavanje statuusa Vojvodine, kao najkrupnijeg nerešenog unutrašnjeg ustavno-političkog pitanja, ubrzo nakon postizanja sporazuma o Kosovu.

Nema te politike zatiranja, ma koliko brutalna i istrajna bila, koja može istrgnuti Vojvodinu iz srca i svesti naroda i građana koji u njoj žive. Govorim o svesti da im je život bio utoliko bogatiji i smisleniji ukoliko su imali veću samostalnost o odlučivanju o svojoj sudbini. Možete zatrti mnogo toga od njenih osobenosti i vrednosti, možete kupiti sve koje hoće da trguju sa svojim vojvođanstvom, ali ne možete nikakvim nasilnim metodama ukinuti njenu evropsku istoriju, niti njenu civilizacijsku superiornost koja je rezultat te istorije.

  • Kako se desilo da Vojvodina danas nema relevantne političke reprezente? Vidimo da Liga socijaldemokrata Vojvodine, nekada autonomistička partija, sada sasvim otvoreno sarađuje sa centralističkom i nacionalističkom Srpskom naprednom strankom.

– Nije se to “desilo” – sve moćnije snage srbocentralizma su to imale za cilj još od davne 1963, a političkim blickrigom to su i ostvarili jogurt-revolucijom, odnosno – važećim Ustavom kojeg su usvojili 2006. godine. To su ostvarili i neviđenom centralizacijom države i svih njenih ključnih zakona, koji su – skoro bez izuzetka – antivojvođanski, od izbornog zakona i onog o političkim strankama do Statuta AP Vojvodine, koji je parlamentu pokrajine nametnuo slugeranjski vučićevski Ustavni sud. Što se tiče Lige socijaldemokrata Vojvodine, ona je odavno kancerogeni činilac na političkoj sceni Vojvodine, srozana na političko preduzeće grupice svojih lidera koji unosno žive od trgovine interesima Vojvodina. Ovoj stranci je omogućeno da opstane na aktuelnoj političkoj sceni zato što zdušno pomaže onim dubinskim političkim vladaocima Srbije da zatru sve vojvođansko.

Izvor: Al Jazeera