Žilnik: Snimio sam prvi film sa kompletnim migrantskim kastingom u Evropi

Žilnik nas doslovno uči da šta god se desilo, život nađe put (Želimir Žilnik)

Filmski reditelj Želimir Žilnik odavno ima status svetske zvezde iako snima tzv. male filmove, odnosno čovek je nezavisne produkcije. No, autentičnost i snaga rukopisa kao i osobenost pozicije marginalca su paradoksalno, a opet očekivano, od njega načinile jednog od najznačajnijih, najrelevantnijih filmskih reditelja u Evropi. Žilnik uživa već dugo legendarni status, dobio je mnogo značajnih nagrada, a u aprilu je u Pompidu centru u Parizu napravljena velika retrospektivna izložba u njegovu čast.

Ono što Žilnika čini neobično vitalnim i energičnim i danas, a po tom principu možemo definisati njegovo stvaralaštvo, te izuzetne filmove – dokumentarne, poludokumentarne, snimane sa natruščicima i profesionalnim glumcima – jeste melanž koji u oporom i duhovitom ključu nepogrešivo slavi život. Žilnik nas doslovno uči da šta god se desilo, život nađe put.

Sa Žilnikom razgovaramo o dva njegova filma, Najlepša zemlja na svetu i Destinacija: Srbistan, koja se bave migrantima, njihovom rutom, iskušenjima na tom putu, nasleđem koje nose i pozicijama koje im se otvaraju na evropskom tlu.

  • U Vašem igranom filmu Najlepša zemlja na svetu glumci su naturščici, a bavi se temom migranata na jedan duhovit i dubokouvidan način. Šta je bila inicijalna kapisla za ovaj film i koje su ključne situacije koje su pratile njegovo nastajanje? 

– Zanimalo me je kako prolaze i kako se snalaze migranti kojima je uspelo da uđu u zemlje Evropske unije, da dođu do cilja. Šta misle i kako se osećaju dok prolaze kroz lavirinte procedura i dobijanja dozvole boravka, kako usvajaju jezik i način života u stranoj zemlji i kulturi.

Kada smo, u predhodnom filmu (Srbistan), sretali migrante na potezu od Novog Pazara, preko Sjenice, Tutina, Krnjače do Subotice, upoznavali smo ljude na putu, dok se dovijaju da što pre prođu Balkansku rutu. Najvećim procentom nisu imali nameru da ostanu u Srbiji, mada su formalno podnosili zahtev za azil da bi dobili pivremeni smeštaj, hranu i lekarsku negu u našim domovima za azil.

Koristeći internet solidno su bili obavešteni da su uslovi za ostanak i zaposlenje u Srbiji minimalni. Ali, dok smo 2014. godine taj film radili, tenzije oko “migrantskog pitanja” bile su manje nego danas. 

Prvo, EU politika je još uvek sledila principe otvorenih granica – zaštitu onih čija su politička, verska i egzistencijalna prava ugrožena. Iste one vrednosti koje su bile obećavane kod rušenja Berlinskog zida. Danas je to stavljeno ad acta.

Drugo, politika i administracija Srbije, kao i okolnih zemalja, trudila se da bude u saglasnosti sa Briselom. Stizale su donacije s tim u vezi. Nije bilo bodljikavih žica, masovnog izgladnjivanja i prebijanja migranata, kao danas.

Treće, u varošima i selima, kroz koje su migranti prolazili, sretali su domaćine čiji su članovi porodice, istom rutom, već otišli da rade i žive u EU. Bilo je više razumevanja za migrantske muke. I sentimenta, jer putnici dolaze iz nekad nama prijateljskih, nesvrstanih zemalja.

Danas, naprimer, da se snima dokumentarac na ruti Novi Pazar – Subotica, film bi bilo teže uraditi i bio bi mnogo mračniji.

  • Pre toga ste snimili film Destinacija: Srbistan u kojem ste takođe govorili o sudbinama migranata. Na jedan način taj film je bio uvertira u Najlepšu zemlju na svetu. Možete li objasniti promenu društveno-političkih okolnosti koje su uticale na produkciju i činjenicu da je Najlepša zemlja na svetu igrani a ne dokumentarni film?

Srbistan je pokazivan u više zemalja Evrope tokom 2015. Dobro je primljen. Učestvovao sam u brojnim diskusijama i sretao aktiviste i migrante, koji su “ušli u proceduru” za boravak.

Razgovaram u Beču sa Peterom Roshlerom, snimateljem iz Nanookfilm produkcije, kako da pripremimo i snimimo film sa došljacima koji su dobili dozvolu boravka u EU i u proceduri su da dođu do “trajnih papira” – tu nastaje priča oko snimanja Najlepše zemlje na svetu.

Kraj je 2016. godine. U Austriji je tada više od 100.000 migranata. Nije u pitanju samo empatija, nego i činjenica da u zemlji ima mnogo slobodnih radnih mesta, a Beču, sa ogromnim turističkim potencijalom, treba više hiljada radnika za raznorazne servisne službe, svakodnevno.

Procedure prijema migranata i provera su efikasno i stručno organizovane. Pored policije angažovani su psiholozi, lekari, zanatlije, profesori koji proveravaju znanje i školsku spremu. 

U prvom trenutku sam pomislio: ako krenemo da dokumentujemo tu dobro podmazanu činovničku mašineriju, film ćemo lako snimiti, ali će biti ubitačno dosadan. Sve te službe što proveravaju migrante, na kraju će tražiti i da “provere” naš film.

U Austriji u decembru 2016.  je u toku izborna kampanja za predsednika države, kandidati su liberalni političar Van der Belen i predstavnik desničarske Slobodarske partije Norbert Hofer.

Politička retorika agresivnog desničara i njegovog zamenika Strahea kreće u histeričnu antimigrantsku propagandu. To, gotovo preko noći, zatvori mogućnost pristupa i snimanja našoj ekipi u ustanovama koje rade na prijemu migranata. Državni činovnici, takođe, odbijaju komunikaciju sa nezavisnim produkcijama kakva je naša. Ta promena klime delovala je kao da je snimanje nemoguće. 

  • Kako je pronađeno rešenje iz te situacije? 

– Nastavili smo dogovore, po kafićima i u omladinskim kulturnim centrima. U Beču su nedeljno imali dan-dva rezervisane prostorije za okupljanje migranata: muzičke, folklorne, likovne, sportske sekcije. Tu smo zakazali probna snimanja, sa onima koji su bili zainteresovani. Shvatili smo, i od učesnika čuli, da je osetljivo da radimo dokumentarni materijal na bazi intervjua.

Mnogi koji bi pristali na snimanje pitali su da li mogu da “dobiju ulogu”, a ne da daju izjave. To nas je dovelo do odluke, da promenimo žanr.

Dogovorili smo se da na osnovu razgovora i slušanja priča migranata, skiciramo scenario, podelimo uloge, tako da niko “ne igra” sebe, nego interpretira situacije iz iskustva prijatelja.

To je definisalo posebnost filma. Da bude prvi dugometražni igrani film sa kompletnim migrantskim kastingom u Evropi.

  • To je svakako komplikovanije i skuplje od dokumentarnog rada. Koji produkcijski model je primenjen na filmu Najlepša zemlja na svetu?

– Odabirajući učesnike, na probnim snimanjima, zamolili smo da se predstave, da kažu šta su radili ili koje su škole završili. Bilo ih je desetak, koji su imali iskustva u “javnim nastupima” – amaterska pozorišta, muzički nastupi, recitacije. Bilo je i onih bez ikakvog iskustva, ali sa uočljivim talentom. U podeli takvih imamo dvadesetak.

Za probno snimanje predlagao sam jednostavne zadatke: čuo si, Mustafa, malopre prijatelja kako je imao nesporazum sa svojim dedom, kada je napuštao Alep. Deda ga je grdio, da rizikuje, ide u smrt. Mladić je insistirao da mora otići, jer je smrt ili robija izvesna ako ostane.

Kažem: tražim najstarijeg muškarca da odigra tog dedu koji te savetuje i grdi, a ti se braniš. To bismo snimili.

Svi su pažljivo gledali i slušali. Predlagali su nove situacije iz svog iskustva i reinterpretirali. Tako da smo paralelno delili uloge, ali i slušali dramatične ili sentimentalne priče iz života naših budućih glumaca. Učili iz njihovog iskustva i borbe da prežive.

Za ključne linije priče odabrao sam dve teme: generacijski sukob, jer očevi i starija braća žele da održe patrijarhalni autoritet i sada kada su u drugoj državi i kulturi, te položaj žena i devojaka, koje se takođe brane od tradicionalnih sputavanja.

Počeli smo da snimamo za nekoliko dana, jer smo bili u brizi da li će ih administracija seliti ili će neko dobiti radno mesto van Beča.

Filmu smo dali naslov Najlepša zemlja na svetu, jer sam, slušajući njihova sećanja i znanja, shvatio da većina dolazi iz zemalja starih tradicija i kultura: Irana, Mesopotamije, Avganistana, civilizacija starijih po nekoliko hiljada godina nego što su evropske. I da u srcima i memoriji nose bajke, mitove, predanja, pobedonosne bitke ili pamćenja dinastija koje su nekada bile moćne.

Slušajući kako pevaju arapsku himnu “Moja domovina”, zatražio  sam prevod. U strofama se pevaju reči pohvale, ponosa i oduševljenja, približno istog značenja kao u srpskoj himni “Bože pravde” ili hrvatskoj “Lijepa naša”.

  • Kako ste pokrili troškove, zatvorili finansijsku konstrukciju filma od 100 minuta, obzirom na to da su neke sekvence snimane i van Austrije?

– Sada je koncept bio složeniji od dokumentarca. Producent je rekao da mu nedostaju sredstva za postprodukciju. Obratili smo se, kao manjinskim koproducentima, Radio-televiziji Vojvodine i nezavisnim produkcijama Factum iz Zagreba i Tarmal iz Ljubljane. Od RTV smo dobili montažu, grafičku obradu i tri dana snimanja sekvence sa grupom, koja ne može da pređe u EU.

U Ljubljani smo radili tonski miks i sekvencu kada stariji lik dobrovoljno kreće za Avgansitan. U Zagrebu je rađena kolor korekcija slike.

  • Najlepša zemlja na svetu je premijerno pokazana u jesen 2018. Kakvi su odjeci?

– Premijera je bila na velikom festivalu u Mar del Plati. Sledio je Lisabon. Zatim Festival autorskog filma u Beogradu, pa projekcije u Novom Sadu i Zagrebu. Film je pokazan u Italiji, u Trstu i Rimu, na festivalu i u Nacionalnoj galeriji. Zatim je bila premijera u Beču i bioskopsko prikazivanje.

To nam je najvažnije, jer je došla kompletna ekipa, oko 80 ljudi. Film je pokazan i u kinu Austrijske kinoteke. Bili su ponosni, publika ih je sjajno primila, sve austrijske novine su pisale.

Premijera u Sloveniji je bila na festivalu u Izoli, 8. juna. Zatim će film biti prikazan u Ljubljani i drugim gradovima.

Izvor: Al Jazeera