Oglasi

Žigmanov: Dugačka lista problema Hrvata u Srbiji

Zastupljenost u političkim tijelima, udžbenici, kultura i informiranje, imovina, ključna su pitanja koje nastoje riješiti Hrvati u Srbiji.
Tokom '90-ih Hrvatima u Vojvodini dogodila se nepojmljiva tragedija koja se prešućuje, ukazuje ŽigmanovDragan Kujundžić / Tanjug

Predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Tomislav Žigmanov, jedan je od lidera hrvatske nacionalne manjine u Srbiji. U svom političkom angažmanu često upozorava na probleme s kojima se njegovi sunarodnjaci suočavaju, ali i pokušava pronaći rješenje za njih - kako u komunikaciji sa službenim Beogradom, tako i sa službenim Zagrebom.

Nedavno je, za posjeta predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Zagrebu, bio član službenog srbijanskog izaslanstva. Nekoliko dana kasnije sreo se s Vučićem u njegovu uredu. U razgovoru za Al Jazeeru konstatira kako manjine mogu biti mostovi suradnje država, ali isto tako i naći se u neugodnom položaju. Primjećuje i kako je manjinama posebno teško u danima obilježavanja datuma iz proteklih ratova, ali i u predizbornim kampanjama. Uvjeren je i da upravo Vučić može pridonijeti rješavanju problema hrvatske manjine u Srbiji, kao što i tvrdi da je [Vučić] „političar koji je evoluirao“, ali i koji je „radikalno promijenio svoju političku praksu“, pri čemu je, na primjer, „od eurofoba postao eurofil“.

No, svjestan je i da je dalek put do rješenja svih problema koje imaju pripadnici hrvatske manjine, ali i još jedne činjenice: „Ukoliko bi se mjerila jakost srbijanskoga društva prema kriteriju poštivanja prava hrvatske manjine, onda bi za njega, bojim se, vrijedilo da je ono - slabo“.

  • Položaj hrvatske manjine u Srbiji i srpske manjine u Hrvatskoj bili su jedna od središnjih tema nedavnog susreta Kolinde Grabar-Kitarović i Aleksandra Vučića. Česta su tema i drugih susreta visokih dužnosnika dviju država. Jesu li, mogu li i trebaju li manjine biti most suradnje dvije države, u konkretnom slučaju Hrvatske i Srbije?

- Poželjno je da budu mostovi suradnje, društveni subjekti koji povezuju dva državna entiteta, koji djeluju relaksirajuće u međudržavnim odnosima, no u praksi to često nije slučaj, napose u situacijama kada postoje napetosti u odnosima među državama. Tada su nacionalne manjine u prostoru između, recimo to tako, čekića i nakovnja, pri čemu, i to je ono što je paradoksalno u svemu, manjine tek neznatno i relativno rijetko mogu utjecati na ukupnu narav međudržavnih odnosa, to jest teško mogu samostalno izboriti status „mosta suradnje“. U hrvatsko-srpskim odnosima, na žalost, upravo imamo takvu situaciju.

  • Za Vučićeva posjeta Zagrebu bili ste član službenog izaslanstva Srbije. Koliko Vam je to imponiralo i je li se vaš glas, a time i glas hrvatske manjine u Srbiji, mogao jače čuti? I na što ste to konkretno ukazali?

- Nije ovdje riječ toliko o imponiranju, nego više o poželjnoj i pravednoj politici priznavanja. Činom uvrštavanja političkog predstavnika hrvatske zajednice u svoje službeno izaslanstvo, Republika Srbija priznala je važnost i relevantnost vlastitih građana hrvatske nacionalnosti u međudržavnom dijalogu i suradnji s njihovom matičnom domovinom. To je inače praksa koja kao redovita postoji u demokratskim državama s razvijenim multikulturnim politikama. Naravno, nastupajući s tih i takvih pozicija i vaš „glas“ onda ima drugačiji status – ono što iznosite kao sastavni dio državnoga izaslanstva i kao predstavnik nacionalne manjine ima daleko veću težinu.

Vučić je politički evoluirao

  • Tjedan dana nakon posjeta Zagrebu u izaslanstvu koje je predvodio predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić pozvani ste u njegov ured. Vjerujete li da ta gesta nije bila samo simboličan čin i da će donijeti nečega dobroga, pozitivnoga, korisnoga hrvatskoj zajednici u Srbiji?

- Da, vjerujem! Tim prije, jer se Aleksandar Vučić ne samo u srbijanskoj javnosti već i u međunarodnoj prepoznaje kao političar koji je spreman rješavati probleme. U tom smislu, siguran sam da će pozitivno riješiti i probleme s kojima se suočavaju Hrvati u Srbiji.

  • Jedan hrvatski novinar ovih je dana za Vučića napisao: 'tamo gdje nije prisiljen igrati za svjetske moćnike, bilo da je riječ o onima s istoka ili onima sa zapada, Aleksandar Vučić skida janjeću kožu i pokazuje svoju vučju njušku'. Vi, pak, kažete da je 'političar koji je evoluirao' i da je 'radikalno promijenio svoju političku praksu'. Je li doista?

- Da. Treba samo usporediti njegovo političko djelovanje 1990-ih, zatim do 2008. godine, od 2009. do 2012. godine, i od te godine do danas pa će sve biti puno jasnije. Uzmite, na primjer, odnos prema Europskoj uniji – od eurofoba postao je eurofil.

Što se tiče sadržaja mojih narativa, on se isključivo odnosio na tematiku društvenog položaja hrvatske zajednice u Republici Srbiji te naše mjesto i uloga u ukupnim hrvatsko-srpskim odnosima.

  • Što su to konkretni problemi hrvatske manjine u Srbiji i postoji li u Beogradu spremnost za njihovo brzo i učinkovito rješavanje?

- Lista problema na kojima inzistiraju predstavnici hrvatske zajednice u Srbiji odavno je usuglašena i ona uključuje sljedeće: od pitanja zajamčenih mandata u predstavničkim tijelima na svim razinama vlasti te u izvršnim na lokalnoj razini i razmjerne zastupljenosti Hrvata u državnoj upravi, preko problema u ostvarivanju manjinskih prava (lektorat za hrvatski jezik, udžbenici za srednje škole na hrvatskome, licence za nastavnike i profesore koji predaju u nastavi, prostori za rad hrvatskih udruga kulture i nejednaka politika financiranja njihova rada, nedovoljna razvijenost informativnih sadržaja u elektroničkim medijima i dr.) i tzv. bunjevačkog pitanja, tj. miješanje države u identitetski prostor Hrvata na način da su Bunjevci nehrvati objekti afirmativnog odnosa države u brojnim područjima društvenog života, za razliku od Hrvata koji se tako čime ne mogu pohvaliti, pa do nerazvijene komunalne infrastrukture u hrvatskim naseljima i povrata imovine, prije svega Hrvatskog doma u Srijemskoj Mitrovici. Dobili smo i više nego čvrsta uvjeravanja od predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da će se spomenuti problemi, u dijalogu s predstavnicima hrvatske zajednice, početi rješavati, što je i snažno potvrđeno na susretu u Beogradu 20. veljače.

  • Veliki broj srbijanskih državljana hrvatske nacionalnosti, konkretno iz Vojvodine, pod prisilom je morao napustiti svoje domove '90-ih. Jesu li riješeni njihovi imovinsko-pravni problemi, ima li onih koji bi se željeli vratiti na djedovinu i što s onima koji su radili progone tih ljudi, a neki od njih su i danas dio političke scene Srbije?

- Da, na žalost, od 1991. do 1995. godine 25 ljudi je u Vojvodini ubijeno, a prema podacima nevladinih organizacija broj protjeranih Hrvata iz Srijema i Bačke je između 35 i 40 tisuća. O ovome problemu se malo zna, sudbina protjeranih Hrvata nikada nije bila u prevelikom fokusu interesa niti javnosti niti se ono tematiziralo u hrvatsko-srpskim odnosima, pitanje njihova povratka nikada nitko nije ozbiljno postavljao niti je išta na tome planu konkretno činjeno, njihovi imovinsko-pravni problemi ostali su neriješeni… Jednom riječju, nepojmljiva tragedija koja se prešućuje.

Što se tiče zadovoljštine žrtava, veoma mali je broj ljudi procesuiran i osuđen za zločine, a najpoznatiji optuženik za zločine nad Hrvatima u Vojvodini je Vojislav Šešelj. On je, među ostalim, pred sudom u Den Haagu optužen i za zločine počinjene u vojvođanskom dijelu Srijema 1992. godine. Danas je aktivni političar koji predvodi najjaču oporbenu stranku u Narodnoj skupštini Republike Srbije. To ne samo da je paradoksalno, nego je i, čini se, cinizam povijesti.

  • Koliko je Hrvatima u Srbiji teško u danima, a takvih dana je jako puno pogotovo u vrijeme predizbornih kampanja u dvije susjedne države, u danima kad između Beograda i Zagreba krene verbalni rat?

- Nije nimalo lako. I ne samo kada je riječ o predizbornom vremenu. Sjetimo se ambijenta u srbijanskome društvu oko 5. kolovoza, 10. travnja, događaja oko kanonizacije Alojzije Stepinca, pojedinih presuda Haškoga suda… Sve su to neuralgične točke u hrvatsko-srpskim odnosima, koje za posljedicu znaju imati i „verbalni rat“. U Srbiji to znači veću raširenost antihrvatskih sadržaja u javnosti, koju generiraju čak i nositelji visokih državnih dužnosti, što za posljedicu ima povećanje straha i osjećaja nesigurnosti građana hrvatske nacionalnosti, to jest povlačenje u privatnost.

Vojvodina je najsiromašniji dio Srbije

  • Najviše Hrvata, ako ne i gotovo svi pripadnici hrvatske manjine, živi u Vojvodini. Nekadašnja žitnica bivše zajedničke države proživljava teške dane i život nije lak ni vojvođanskim Srbima, Mađarima, Slovacima, Rumunjima, svim drugim manjinama. Mogu li manjine, a njihove matične države su već u Europskoj uniji, pomoći Srbiji nekim zajedničkim projektima iz pretprisutpnih fondova da oživi Vojvodinu? I što biste najprije uradili za svoju sredinu?

- Da, od 57.900 Hrvata u Srbiji, njih 47.033 živi na teritoriju Autonomske Pokrajine Vojvodina. Od nekada u SFRJ druge po razvijenosti, nakon Slovenije, federalne jedinice danas je Vojvodina najsiromašniji dio Srbije. Razlozi su toga posrnuća brojni, a vjerojatno su glavni u visokoj centralizaciji koja postoji u Srbiji te pogrešnim poljoprivrednim politikama koje su se vodile. I Vojvodini bi zacijelo bio još devastiranije područje da nije zajedničkih prekograničnih projekata sa Mađarskom, Rumunjskom i Hrvatskom te izdašnom financijskom pomoći koju Mađarska daje mađarskoj nacionalnoj manjini u Vojvodini – riječ o više stotina milijuna eura. Kada bih bio u prilici utjecati na raspodjelu financijskih sredstava, usmjeravao bi ih isključivo na mlade i stvaranje perspektiva za njihov ostanak u Vojvodini. Sve drugo čini mi se, naime, neće za posljedicu imati trajnije beneficije po budućnost Vojvodine.

U predizborno se, pak, vrijeme znaju također učestalije koristiti antihrvatska stajališta ne bi li se mobilizirao veći broj birača na desnoj strani političke scene, gdje su onda ovdašnji Hrvati tek kolateralna šteta tih globalnijih političkih igara i procesa. No, sve to skupa ostavlja vidne tragove po društveni život hrvatske zajednice: recimo, obuhvat djece koja pohađaju nastavu na hrvatskome u Vojvodini manji je od pet posto, dok je taj postotak kod mađarske zajednice 80 posto.

  • Često se spominje zajamčeni mandat hrvatskoj manjini u Narodnoj skupštini Srbije, te razmjerna zastupljenost u državnoj upravi. No, govori se da bi u tom slučaju i nekim brojnijim manjinama trebalo osigurati mjesto u državnom parlamentu. Kako zakonski riješiti zastupljenost manjina i bi li taj jedan zastupnički mandat pomogao Hrvatima u poboljšanju njihova položaja?

- Najprije treba reći kako su zajamčeni mandati hrvatskoj manjini u predstavničkim tijelima u Srbiji sastavni dio međunarodno preuzetih obveza Republike Srbije. Članak 9. u međudržavnom Sporazumu o zaštiti Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji tako što eksplicitno sadrži. Ako se već izravno i ne primjenjuje ovaj članak Sporazuma, zastupljenost nacionalnih manjina u predstavničkim tijelima u Republici Srbiji može se riješiti izmjenom izbornog zakona. Pri tomu, nitko ne kaže da on mora biti simetrično riješen za sve nacionalne manjine – neke nacionalne manjine su protiv zajamčenih mandata, no zakonodavstvo pretpostavlja i asimetrična rješenja. To znači da je do sada nedostajala politička volja da se ovo pitanje pravično i u interesu hrvatske zajednice riješi, čega je posljedica i slab utjecaj predstavnika hrvatske zajednice na poboljšanje vlastitog društvenog položaja. Sam institut narodnog zastupnika sadržava snažan resurs moći koji može biti u funkciji pozitivnog rješavanja problema pripadnika određene nacionalne manjine s kojima se oni suočavaju.

Što se tiče pitanja razmjerne zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u tijelima državne uprave, ovo načelo garantira članak 77. srbijanskog Ustava, no kada je riječ o Hrvatima u Srbiji očito je da se on ne primjenjuje u dovoljnoj mjeri, to jest ovdašnji su Hrvati, gdjekad i visoko, podzastupljeni u strukturama javnog sektora.

  • Vjerujem da ćete se složiti sa mnom da prava manjina nisu samo kulturna i prosvjetna autonomija, odnosno folklorna društva i škole, iako su oni jako važni. No, jeste li zadovoljni poštivanjem prava djece pripadnika hrvatske manjine na praćenje nastave na maternjem jeziku, sredstvima za kulturne potrebe, stanjem u kojem se nalaze mediji na hrvatskom jeziku u Srbiji?

- Posve ste u pravu. Ravnopravnost i jednakost pripadnika nacionalnih manjina zahtijeva daleko složenije integracijske obrasce, nego li je riječ o ostvarivanju klasičnih manjinskih prava koje ste naveli. No, i u spomenutim područjima bilježimo probleme. Još uvijek imamo dijelove nastave na hrvatskome – u srednjoj školi – koja se odvija bez adekvatnih udžbenika. I pitanje jezične kompetencije nastavnika i profesora je neriješeno – njih više od 70 posto je jezično nekompetentno. Bilježimo i probleme kada su u pitanju financijska sredstva koja imaju hrvatske kulturne udruge na raspolaganju – znatno su manja u odnosu na druge nacionalne zajednice. Ili, više od 70 posto hrvatskih kulturnih udruga nemaju društvene prostorije za svoj rad, nego aktivnosti realiziraju ili pri vjerskim prostorijama Katoličke crkve ili se radi po kućama. Nekako su najsređenije prilike kada je riječ o informiranju na hrvatskome – postoji tjednik Hrvatska riječ, mjesečni podlisci za djecu Hrcko i mladež Kužiš, dnevni televizijski informativni program od 15 minuta na Radio-televiziji Vojvodine, te nekoliko radijskih emisija na lokalnim radio postajama.

  • Često se zna reći da je određeno društvo jako onoliko koliko su zaštićena prava manjinskih zajednica. Koliko je, u tom slučaju, jako društvo u Srbiji iz perspektive poštivanja prava hrvatske manjine u toj državi?

- Ukoliko bi se mjerila jakost srbijanskoga društva prema kriteriju poštivanja prava hrvatske manjine, onda bi za njega, bojim se, vrijedilo da je ono „slabo“.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.