Oglasi

Zgode koje su ostale skrivene iza kamera

Nije mi jednostavno pobrojati zašto su to, meni osobno, bile i ostale najbolje i najdraže igre.
Previše toga ima što nimalo nije izblijedjelo u ovih ciglih 30 godinaAFP

Piše: Božo Sušec

Ne možeš vjerovati da je od Vučkove Olimpijade prošlo već 30 godina, da danas Maria Lisa Hamalainen ima 58 godina, da prvi čovjek organizacije igara Anto Sučić nije s nama već 29 godina.

A sve je počelo još mnogo ranije, daleke 1978. kad je u kandidaturi za domaćina igara Sarajevo u troboju sa Sapporom i Geteborgom gubilo poslije prvog kruga glasovanja, da bi u finalu tijesno pobijedili Japance s 39:36.

Udarnički finiš

Tri glasa su bitno odredila povijest glavnog grada BiH. Naravno da se po mentalitetnom običaju nije intenzivno pripremalo šest godina, ali u poznatom udarničkom finišu sve su stvari postavljene na svoje mjesto i predsjednik je Međunarodnog olimpijskog komiteta Juan Antonio Samaranch na kraju izgovorio svoju čuvenu ocjenu - "best ever", najbolje u povijesti.

Iako su u međuvremenu održana natjecanja na još sedam izdanja  Zimskih olimpijskih igara (Calgary '88, Albertville '92, Lillehammer '94, Nagano '98, Salt Lake City '02, Torino '06, Vancouver 2010), 30 godina poslije odgovorno ću ponoviti "best ever", jer su neusporedive i neponovljive iz bezbroj razloga.

Recimo, više nikada neće dvije najuspješnije države na igrama biti Demokratska Republika Njemačka i Sovjetski Savez iz dobro nam poznatih razloga, a teško je i zamisliti da će nastupati Čehoslovačka i Jugoslavija.  Nikada više niti jedne Igre neće biti održane pod sloganom NEMA PROBLEMA, dvije riječi koje je naučio cijeli olimpijski i neolimpijski svijet, jer u današnjem vremenu bjesomučnog natjecanja terorizma i antiterorizma, nemoguće je igre provesti u radosti i ležernom duhu bosanske i posebno, tadašnje, sarajevske raje.

A sve je počelo još mnogo ranije, daleke 1978. kad je u kandidaturi za domaćina igara Sarajevo u troboju sa Sapporom i Geteborgom gubilo poslije prvog kruga glasanja, da bi u finalu tijesno pobijedili Japance s 39:36.

Uvijek bih mijenjao tri japanska Nagana i dva mormonska Salt Lakea za jedno Sarajevo.

Nije mi jednostavno pobrojati zašto su to, meni osobno, bile i ostale najbolje i najdraže igre. Svakako da je na prvom mjestu emotivno-subjektivni doživljaj da su to bile "naše igre", a za mene su to i ostale, što mi nitko ne može oduzeti, bez obzira na vragolasto ispisivanje novih zemljovida u suvremenoj političkoj realnosti.

Vjerojatno su mi posebno bliske i zbog toga što sam u njima sudjelovao na najmanje tri načina i u mnogo dužem trajanju od dvotjednih natjecanja.

Sa čuvenim zagrebačkim kviz - meštrom Lazom Golužom (ne dovoditi ga u vezu s aktualnim Slavkom Golužom) bio sam dio tima koji je osmislio i provodio kviz na TV Sarajevu cijelu jesen/zimu '83/'84. Nismo se mogli načuditi koliki je bio interes za nastupe u emisiji i kakvo je zanimanje i gledanost izazvao u tadašnjem JRT programu. Upoznali smo na desetke olimpijskih sveznalica.

Olimpijski duh

A, koliko smo se samo naputovali. Svaki tjedan u Sarajevo i iz Sarajeva, neki put avionom (da samo znate koliko lošeg vremena i magle ima na zagrebačkom i sarajevskom aerodromu, koliko je letova odgođeno i otkazano), ponekad vlakom (joj, koliko može kasniti JŽ i kako je hladno kad ne radi grijanje u vlaku, ali dobro smo upoznali sve usputne postaje: Prijedor - Ukrina - Doboj - Zavidovići i Čolićevi Podlugovi...), tu i tamo autom (vozili smo jednom i Nedu Ukraden, po rupetinama ostavljenim od nebrižnih cestara i naplaćali se "nepravednih" kazni brižnim milicionerima).

Uz sveprisutni olimpijski duh s veseljem i lakoćom, uz "pamtim samo lijepe dane" bili smo dio stvaranja pomalo raspojasanog predolimpijskog okruženja koje je i u to vrijeme bilo izlaz iz mučne svakodnevice i bijeg od dosadne prosječnosti.

To je bio jedan od uvoda u inauguraciju Sarajeva kao privremene sportske prijestolnice svijeta.

Informatički mag Boris Sakač, specijalni savjetnik MOK-a i Juana Antonia Samarancha, učinio mi je čast uvrstivši me u tim koji je pripremao sadržaje i info-oblikovanje svih podataka koji su se pojavljivali na TV-ekranima, semaforima, info-monitorima i u pisanom obliku, prije, za vrijeme i poslije natjecanja.

Uvijek bih mijenjao tri japanska Nagana i dva mormonska Salt Lakea za jedno Sarajevo.

Jedan od mukotrpnijih zadataka bila je priprema knjige "Tko je tko", s podacima o 1272 sportaša koji su bili dio Igara u Sarajevu.

Nije bilo prekomplicirano pribaviti podatke o norveškom ski-trkaču Larsu-Eriku Eriksenu (rođen 29. 12. '54. u Oslu, živi u Mauri, oženjen, dvoje djece, 190cm/77kg, smeđokos, smeđe oči, klub Bjerke, trener T. O. Bogen, slijede svi važniji rezultati iz zadnjih pet godina, koristi Nordica cipele, trči na Fisher skijama,...), ali tu su i informacije o Kunshung Shanu sa Tajvana, o Davidu Gordonu Hislopu iz Australije i njegovom 382. mjestu na Wasa maratonu, o sanjkašu Georgeu Tuckeru iz Portorika, o biatloncu Hernanu Carazu iz Kostarike ili poznatim alpincima Aitu Moulayu iz Marokoa i Axiotiadesu iz Libanona.

To nikako ne bih rado ponovio.

Iz druženja s informatičarima i mjeračima vremena ostaju neizbrisivo urezane intrigantne zgode manje-više nepoznate široj javnosti. Sudionici igara dobro su upoznali ćudljivost i divlju narav Bjelašnice, mjesta održavanja muškog spusta.

Zbog orkanskog vjetra danima su otkazivani treninzi i natjecanja na spust-stazi. Vrijeme nije milovalo organizatore i skijaše pa se ušlo u dramatični vremenski tjesnac.

Olimpijski moćnici donijeli su konačnu odluku da se i ženski spust na Jahorini i muški spust na Bjelašnici moraju voziti istog dana - 16. veljače. Zaludna su bila uvjeravanja momaka iz Longinesa, službenih mjeritelja vremena, da imaju samo jednu opremu za spust-mjerenja. Od njih se tražilo nemoguće. Ustupak je bio da se ženski spust pomiče na rane jutarnje sate, a start na Bjelašnici zakazan je za 13 sati.

Možete zamisliti s koliko duše i srca su majstori mjerači navijali za one posljednje, najslabije spust puž-skijašice da prođu ciljem. Deset sekundi nakon posljednje, oprema je demontirana u brzini novog svjetskog rekorda, ukrcavana u, na radnoj temperaturi, spremne vojne helikoptere i prevožena na Bjelašnicu.

Nema problema

Nitko nikada u povijesti, ni prije ni poslije, nije takvom brzinom povezao sve mjerne točke u sustav, doduše "koncem i kanapom", bez poslovične švicarske ekspertne sistematičnosti i serije provjera.

U međuvremenu je režiser TV-prijenosa Slovenac Stane Škodlar ostario 10ak godina i "dobio mlade", TV-prijenos spusta bez prolaznih vremena je praznina - promašaj, ali 120 sekundi prije zakazanog starta objavljeno je da je sve spremno. Jasno da je sve prošlo uredu.

Nema problema.

Poslije natjecanja u muškom veleslalomu pojavila se prljava intriga da je srebrna medalja Jure Franka poklon Međunarodne ski-federacije organizatorima (jedina jugo-medalja na Igrama), da je sve bilo dogovoreno s ljudima iz Longinesa i obrade podataka, da će se falsificirati stvarno vrijeme Franka i smanjiti mu rezultat za jednu sekundu.

Zbog orkanskog vjetra danima su otkazivani treninzi i natjecanja na spust-stazi, vrijeme nije milovalo organizatore i skijaše pa se ušlo u dramatični vremenski tjesnac.

Priča kaže da je optužba plasirana iz tabora Austrijanaca koji su u veleslalomu ostali bez očekivane i planirane medalje. Govorilo se da imaju snimku razgovora s večere prije natjecanja između Gian-Franca Kaspera, tadašnjeg Generalnog tajnika Međunarodne ski-federacije i Ante Sučića, predsjednika Izvršnog komiteta Organizacijskog odbora.

Puka prazna izmišljotina.

I u to vrijeme tehnološki je to bilo izvodljivo, ali zahtijevalo bi dugotrajnu i složenu pripremu u koju bi moralo biti uključeno relativno mnogo ljudi, što odmah eliminira tajnost operacije. No, ključni argument u raskrinkavanju te gluposti je svakako tradicija i ugled Swiss timinga koji se nizakakve novce i ustupke ne bi srozao na tu razinu.

Medalja Jure Franka besprijekorno je čistoga sjaja.

Još jedan razlog "zašto volim Sarajevo" bio je život u olimpijskom press-naselju u Dobrinji. Tamo je svaka od tadašnjih republika bila predstavljena  svojim restoranom s nacionalnim (pazi ne nacionalističkim) gastro i glazbenim specijalitetima. Na slijedećim natjecanjima godinama su mi skandinavski i drugi novinari pričali o nezaboravnom vremenu Dobrinje, uz obavezna prelistavanja zajedničkih uspomena.

Moj je problem bio što su "moja" natjecanja u ski-trčanju počinjala rano ujutro na Velikom polju na Igmanu tako da su busovi kretali već u 5 ujutro.

Najšarmantniji bariton

Nerijetko bi novinari večernjih natjecanja, najčešće predvođeni najšarmantnijim reporterskim baritonom tog vremena Petrom Cokom Lazovićem, priredili ispraćaj uz pjesme rugalice u izvođenju ciganskog ansambla iz susjednog srpskog restorana. Tako sam vedar i obodren kretao u susret ledu i ciči - zimi Igmana gdje me čekala Maria Lisa Hamalainen, olimpijašica Igara, s tri zlata i jednom broncom.

Zapravo sam želio pisati o njoj i čovjeku - ptici Mattiju Nykanenu i o čudesnom biatloncu Petru Angereru, o eleganciji Katarine Witt, o katarzi koju su izazivali Torwill - Dean.

Previše toga ima što nimalo nije izblijedjelo u ovih cijelih 30 godina.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.