Žensko pismo: Književnost autentičnog ženskog glasa

Žensko pismo u teoriji i historiji književnosti ima tačno određeno značenje bez obzira na to što se sintagma kolokvijalno upotrebljava kako bi se opisalo nastojanje autorica da u književnosti progovore autonomnim glasom. Ta borba za autonomiju iskazivanja vlastitih ideja usko je povezana sa borbom žena za svoja prava u najširem smislu, a pokret u književnosti, koji nazivamo “žensko pismo”, proizašao je iz nastojanja žena da se društvenoj zajednici, kojom dominiraju muškarci, nametnu kao jednakopravne.

“Žensko pismo kao fenomen u književnosti nastao je iz potrebe francuskih feministkinja da se u dijalogu s idejama filozofa Jacquesa Lacana izbore za poziv na radikalno drugačije promišljanje pisanja kao djelatnosti koja daje glas (ženskom) tijelu i njegovim iskustvima, traumama, sjećanjima i, nadasve, zadovoljstvima”, kaže profesorica književnosti iz Sarajeva Andrea Lešić.

Žensko pismo utopijski je projekt

“Tako zamišljeno ‘žensko pismo’ od svog je početka bilo više visokointelektualni, sofisticirano senzualni i gotovo utopijski projekt, za koji bi se moglo reći da se većim dijelom jedino i ostvario u esejima u kojima je i zamišljen. Očekivanja radikalnog samopropitivanja, suočavanja i s užasom i s užitkom ženskog iskustva i slobode koja bi trebala da se izrodi kroz književnost koja traga za jezikom oslobođenim od okova patrijarhalnog simboličkog poretka više su (barem zasad) san o slobodi nego opis onoga što žene rade kada pišu”, pojašnjava Lešić i dodaje kako se sintagma najviše povezuje s radovima francuskih filozofkinja i teoretičarki književnosti Luce Irigaray, Hélène Cixous i Julije Kristeve.

Važno za razumijevanje toga šta je žensko pismo svakako je iskustvo života u patrijarhatu i društvu kojim dominiraju muške vrijednosti i u kojem se žene sistematski ušutkuju, omalovažavaju i ponižavaju. U takvom društvu potreba za “raskrinkavanjem” cijelosti ženskog bića nameće se kao obaveza, smatra Lešić, baš kao što je borba s iskustvom neprekidne marginalizacije najjači motiv borbe za ravnopravan glas u literaturi.

“Iz takvog iskustva, iz želje da se s njim uhvatimo u koštac, da ga artikulišemo, nadiđemo, da nađemo način kako da mu umaknemo ili da ga pobijedimo dolazi ona vrsta književnosti koja se može nazvati ženskom i koja najčešće i jest pisana ženskom rukom.”

Osviještena pozicija

Žensko pismo poseban je odnos prema literaturi i iskustvu pisanja, a važno je razumjeti da, kaže Lešić, ne pišu sve žene s takvom sviješću o književnosti i njenoj društvenoj i emancipatorskoj ulozi u društvu.

“Ne pišu sve žene tako i mnoge ne pišu na način koji bi se mogao prepoznati kao nešto naročito osviješten za specifičnost ženskog patrijarhalnog iskustva, ali, čak i kada ne dosegnu emancipatorske visine predviđene konceptom ‘ženskog pisma’, spisateljice koje književnosti pristupaju iz barem donekle osviještene pozicije ženskog tijela, ženskih predaka, onoga što žene rade kad nema muškaraca oko njih, onoga što bi žene voljele da mogu i onoga što im je dopušteno da budu, pišu žensku književnost.”

Književnica iz Sarajeva Ferida Duraković u razgovoru za Al Jazeeru kaže da je osjećaj o potrebi ispisivanja autentičnog ženskog iskustva osjetila mnogo prije nego što su neke “mlađe I informiranije” kolegice počele u književnoj javnosti promovirati poetiku ženskog pisma. Zato kad govori o svojoj umjetničkoj poetici ona insistira na tome da se pobroje imena “kolegica” čija je misao pomogla da i sama prepozna i izdjela svoj ženski glas u književnosti.

Razotkrivanje ženske estetike

“I meni samoj trebalo je godina i godina da otkrijem svoju žensku suštinu, ne samo kao spisateljica – u tome su mi jako pomogle moje kolegice koje su prije mene osvijestile svoju poziciju na Balkanu i u svijetu, prije svih Dubravka Ugrešić, Svetlana Slapšak i Nirman Moranjak-Bamburać, a od mlađih stalno i s radošću učim od Senke Marić, Adise Bašić, Lamije Begagić, Lejle Kalamujić, Šejle Šehabović, Jasmine Husanović, Emine Žune, pa do najmlađih, npr., Selme Asotić ili Amile Kahrović-Posavljak – dva potpuno različita, ali jako privlačna poetička svijeta, u kojima nalazim lekcije za svoju starost. Imponuje mi objašnjenje da je žensko pismo ustvari razotkrivanje ženske estetike u književnosti, koja jest drugačija od kanonske tzv. muške književnosti. Književnost jest jedna, ali se u njoj mogu prepoznati spol, ruke i glave koje je prave.”

Iskustvo borbe žena za svoja prava ne smije se ograničiti samo na zahtjev za autonomnim glasom u književnosti, jer, iako nam se čini da su borbe za elementarna ljudska prava žena prevaziđena, mi i dalje živimo u svijetu u kojem je žena predmet svakodnevnih i svakojakih opservacija, kaže književnica Šejla Šehabović. Priznaje da je i sama u mladosti smatrala feminističku literaturu pomalo deplasiranom, ali u životnim godinama kad je počela borba za profesionalnu afirmaciju shvatila je da društvo pravi razliku između muškaraca i žena.

“Nema dana da mi neobrazovani, nekompetentni, lijeni i dosadni ljudi, čiji učinak u bilo kojoj sferi života ne prevazilazi mrava, ne podastru angažiranu kritiku mog izgleda, ponašanja, privatnog života, profesionalnih odluka i rezultata. Frustraciju prevazilazim rezultatima. Posebno mladim ženama govorim: pripremite se da narednih 20 godina svaku vašu odluku, posebno ako otvoreno prihvatite odgovornost, svaka ‘uš’ posmatra pod povećalom i dovodi u pitanje. Pripremite se da zadovoljstvo izvučemo iz činjenice da nas to nije ni ubilo ni zaustavilo. Veliko je zadovoljstvo ići protiv gomile.”

I žene učestvuju u stvaranju patrijarhata

Šehabović kaže da je jedan od problema s kojim se obrazovane književnice susreću i često brkanje pojmova “žensko pismo” i “ženska književnost”, insistirajući na tome da nije sve što žene pišu žensko pismo. Ženska perspektiva u književnosti kulturološki je uvjetovan pojam, a ponekad je odgovornost žena u uspostavljanju patrijarhata jednaka onoj muškaraca.

“Žene, jednako kao i muškarci, saučestvuju u razvoju patrijarhata, kako u njegovim bezopasnim, tako i u zloćudnim, ideološki opasnim manifestacijama. Žene imaju pravo izbora, mi smo ljudi, nismo rodom određene da budemo pravednice. Tako je u svim sferama života, pa i u književnosti”, jasna je Šehabović.

Ipak, koliko god bile sistematski marginalizirane, žene uspijevaju nametnuti svoje poetike i dokazati da su u pisanju istinski vrijedne književnosti jednako uspješne kao i muškarci, kaže Ferida Duraković, napominjući da je u posljednjih pola stoljeća veliki broj žena dobio zasluženo mjesto i status u kanonima svjetskih književnosti.

“Sve je više i sve ozbiljnijeg prisustva žena na književnoj sceni: samo se sjetite Nobelove nagrade posljednjih godina: Svjetlana Aleksijevič, Alice Munro, Herta Müller… Dakle, ne nestaju žene s književne scene; sitni glasovi žena iz malih zemalja, iz Afrike i Azije, pa jugoistočne Evrope, sakupljaju se i jačaju, postkolonijalni feeling prevladava i žene postaju vidljivije i važnije. I bilo je vrijeme! S jačanjem desnih pokreta u cijelom svijetu, srećom, raste i svijest žena da ne dozvole da neko drugi odlučuje o njihovom životu, pa ni o njihovoj književnosti.”

Muška arogancija

Na kraju razgovora za Al Jazeeru Duraković kaže da je u borbi protiv literarnog patrijarhata prošla kroz sve faze marginaliziranja i ponižavanja od muških kolega, koje su nerijetko iznosile stavove kako samo muškarci mogu pisati istinsku literaturu.

“Taj stav ogromne većine mojih muških kolega, u to sam uvjerena, ustvari je kombinacija ignorancije i arogancije, a ta kombinacija ubija u meni svaku želju da nekome nešto dokazujem – prošla sam kroz sve to, vidjela, borila se i – povukla se. Ali ima ko će slijed nastaviti – i to me raduje kao ženu i kao umjetnicu”, zaključuje Duraković.

Izvor: Al Jazeera