Oglasi

Ženski muslimanski obredi otrgnuti od zaborava

Profesorice Zilka Spahić-Šiljak iz Sarajeva i Catharina Raudvere iz Kopenhagena autorice su dokumentarca o bosanskim mevludima i tevhidima.
Zilka Spahić-Šiljak tragala je po privatnim arhivama prilikom rada na dokumentarnom filmuUstupljeno Al jazeeri

Razgovarala: Saida Mustajbegović

Nakon četiri godine istraživanja završen je dokumentarac posvećen bosanskim mevludima i tevhidima "Bosanski ženski muslimanski obredi – učenje, recitiranje i podučavanje u Sarajevu".

Riječ je o pionirskom projektu čije su autorice profesorice Zilka Spahić-Šiljak iz Sarajeva i Catharina Raudvere iz Kopenhagena.

Potreba da rade ovaj izuzetno zahtjevan projekat bez podrške nametnula se tokom predavanja o navedenoj temi na Religijskim studijama Univerziteta u Sarajevu i Univerziteta u Kopenhagenu.

Studentima su pričale o praksi koju nisu imali čime potkrijepeti – nisu imale literaturu ili videomaterijale. Isti je problem imala i sama  profesorica rodnih studija (trenutno je na postdoktorskom studiju na Univerzitetu Stanford), Zilka Spahić-Šiljak prilikom gostovanja na prestižnim svjetskim univerzitetima i predavanjima o neobičnoj praksi muslimanki iz Sarajeva. Tako je nastalo trideset pet sati videomaterijala i prikupljeni su brojni dokumenti koji će biti pohranjeni i stavljeni na raspolaganje drugim istraživačima.

Sam film traje šezdeset minuta i premijerno će biti prikazan 7. jula u Bošnjačkom institutu.

Profesorica Zilka Spahić-Šiljak govori o hadži Aiša hanumi Fočakovki i Mediha hanumi Silajdžić koje više od 40 godina predvode obrede mevluda i tevhida i koje su jedine dvije žene danas sa završenom Medresom iz 1948. godine, društvenim sistemima u okviru kojih je navedena praksa egzistirala i šta je vrijeme „donosilo“ i „odnosilo“ iz obredne prakse na ovim prostorima.

  • Prije četiri godine Vi i profesorica Catharina Rudvere počeli ste raditi na istraživanju za film o ženskim muslimanskim obredima. Prije Vas niko se nije bavio ovom temom. Zašto?

- Interes za ovakvim temama nije bio veliki iz više razloga. Prvi razlog jeste to što je riječ o vjerskim obredima, a  u bivšoj Jugoslaviji općenito nije bilo interesa za religijske teme. Drugo, riječ je o specifičnoj tradiciji koju su njegovale muslimanke i ona nije bila zanimljiva ni državi ni islamskoj, ali ni akademskoj zajednici. Naravno ne treba zanemariti činjenicu da nije bilo dovoljno svjesnosti  među samim ženama da bilježe tu tradiciju da je čuvaju i da govore o onome što je vrijedno u njoj. Dakle, više je razloga.

Vrlo često postignuća ne samo žena već i  drugih marginalnih grupa bivaju skrajnuta ne samo što interes ne pokazuje onaj ko bi trebao i ko je pozvan (bilo da je riječ o akademskoj ili nekoj državnoj instituciji ili vjerskoj zajednici), već i same žene nemaju osviješten odnos prema tome. U našem je mentalitetu da naš rad i trud treba neko drugi da prepozna i da o tome govori, a ne mi sami, jer se polazi od toga da ako nešto vrijedi, onda će to neko prepoznati i govoriti o tome. Međutim, to nije tako i žene trebaju shvatiti važnost samopredstavljanja i bilježenja vlastitih postiguća i uspjeha.

To, dakako, nije samo slučaj sa ženskim muslimanskim bosanskim obredima već i sa nizom drugih pitanja.

  • Sistem se promijenio i istraživači se sada bave u mnogom vjerskim pitanjima. Opet je ova tema ostala neobrađena. I sada ste istraživanje uradili uz pomoć koju ste dobili iz Danske.

- To ste upravu, jer je prošlo već dvadesetak godina otakako su teme religije postale vrlo važne na javnoj sceni, ponekad i prenaglašeno važne. O religiji se pisalo iz različitih uglova, ali ponovno ne o ženskom doprinosu i ne o načinima na koji su žene pomogle u ispisivanju mozaika bosanske kulturne i vjerske tradicije. Kada govorimo o jednom fenomenu važno je napomenuti da uvjek postoji rodna dimenzija. To znači da će u prvom planu biti teme za koje interes pokazuju oni koji su na vlasti, bilo ekonomska, politička ili vjerska elita, a to su kroz povijest bili, a i danas su - muškarci. Ono što žene rade uvijek je manje važno i manje atraktivno.

Zbog toga same žene trebaju pokazati više interesa da rade na bilježenju svoje povijesti i svojih glasova, jer je samo bilježenje ženske historije za mene feministički akt. Ženski  glasovi se kroz našu historiju vrlo malo čuju i vrlo malo imamo zapisa. I ono što imamo nedovoljno ističemo, nedovoljno je artikulirano i prepoznato od same zajednice. Ovo je jedan od pokušaja da otrgnemo od zaborava jedan dio još živuće tradicije Bosne i Hercegovine.

  • Šta Vas je najviše iznenadilo tokom istraživanja za navedeni dokumentarac?

- Iznenadilo nas je da u arhivama i bibliotekama nismo mogli pronaći podatke o ovoj tradiciji. Nije bio nijednog videozapisa niti značajanijeg akademskog rada o ovoj temi, osim povremeno spominjanih samih obreda u sklopu nekih drugih tema.  Vrlo je teško bilo doći do bilo kakvih podataka i fotografija. Uglavnom je sačuvano i djelomično obrađivano ono što se odnosilo općenito na muslimanske obrede koje su predvodili muškarci. Sve ono što su čuvale žene, posebno tradiciju tevhida i mevluda na ovim prostorima, to je ostalo potpuno marginalizirano i neistraženo. Tako da smo mi tragale po kućnim-privatnim arhivama, kako bismo sakupile dragocjeni materijal koji svjedoči raskošnu obrednu tradiciju Sarajeva.

  • Dvije su glavne akterke. Možete li nam nešto više reći o njima?

- Hadži Aišahanuma, poznatija kao bula Fočakovka i Mediha hanuma Silajdžić su još jedine dvije dame – bule koje su završile formalno islamsko obrazovanje u Medresi 1948. godine koja je tada i zatvorena. Ima mnogo žena koje se pojavljuju u ovom filmu koje su prošle neformalno islamsko obrazovanje (različitu vrsu kurseva i ispita te koje su učile od drugih usmenom predajom). Njih dvije su jedine pohađale Žensku medresu koja je otvorena 1933. godine u Sarajevu, a zatvorena 1948. godine.

One su, same po sebi, jedna vrsta „institucije“ i enciklopedije jednog neobičnog znanja, ali i izvanredne snage, istrajnosti i posvećenosti. One pripovijedaju o tradiciji koju su njegovale one i njihove porodice sredinom i krajem dvadesetog stoljeća. Način na koji su to činile ne možete pronaći u knjigama i drugim spisima. One su jedan živući narativ koji isprepliće priču o jednom vremenu, kulturološkom kontekstu, političkim prilikama i o načinima kako su se one i njihove porodice dovijale da sačuvaju ovu tradiciju , a posredno da sačuvaju i islam na ovim prostorima.    

  • Akterke dokumentarca živjele su u različitim društvenim sistemima. Kako su ih one percipirale?

- Da, Catharina dolazi iz skandinavskog konteksta, ali su njena istraživanja vezana za historiju religija i sufizam, a ja pamtim i socijalističko vrijeme jer sam u njemu odrastala i školovala se i pamtim dio te lijepe tradicije koju njeguju sarajevske bule. U filmu smo se fokusirale na dvadeseto stoljeće.

Željele smo prikazati kakav je obrazovni sistem bio u tom periodu, na koji način su se muslimanke obrazovale i koji su to neformalni oblici obrazovanja postojali. Kroz njihove priče jasno se razaznaju dva važna perioda u socijalizmu: u prvih dvadeset godina nakon Drugog svjetskog rata one svjedoče o represiji religije i religijskog gdje nije bilo jednostavno prakticirati religijske obrede koje su one čuvale, a uglavnom se prakticirale po kućama. Naravno, period poslije sedamdesetih godina, sa povoljnijim ozračjem za etničke i religijske razlike, kada se otvaraju obrazovne i kulturne ustanove nudi i  ženama mogućnosti da pohađaju Medresu i Fakultet islamskih nauka, koji se u Sarajevu otvara 1977. godine.

Dakle, one govore i o pozitivnim stranama socijalizma koji je omogućio svim ženama (pa i muslimankama), pravo na obrazovanje, pravo na rad, pa i politički angažman. One to ističu kao vrijednost ,ali i naglašavaju da taj sistem ipak nema integrirano na pravi način religijsko obrazovanje. Tako jedna od akterki govori da je jedino bilo moguće u gimnazijama, kroz klasično gimnazijsko obrazovanje imati barem malu vezu sa vjerom kroz učenje arapskog i turskog jezika. Sve ostalo bilo je svedeno na privatne časove i privatne susrete po kućama ili eventualno džamijske ili mektebske prostore. Religija se nije izučavala kao kulturološki i sociološki fenomen, što je nedostatak, a onda nakon 1990-ih imamo posvemašnju religizaciju javnog prostora, što također nije dobro. Važno je pronaći mjeru i izbjeći politizaciju i zloupotrebe.

  • S obzirom da je u jednom periodu dosta osoba vladalo arapskim i turskim pismom, a ne latinicom i ćirilicom, desilo se da su promjenom društvenog sistema preko noći ostajali nepismeni. Kakvo je sjećanje akterki fima na taj period?

- Spominjale su i to, ali to se u filmu ne navodi već ostaje u arhivi. Početkom dvadesetog stoljeća to je bio veliki problem kao i činjenica da muslimanke nisu imale pristupa obrazovanju. Nije bilo posebnih vjerskih škola za žene. Postojale su druge škole koje uglavnom nisu pohađale muslimanke jer je postojala bojazan i zazor od škola koje su uspostavljane u tom periodu i pod vlašću Austro-Ugarske, a i kasnije u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Spominjale su da je u tom periodu veliki broj muškaraca i žena bio pismen, ali na stranim jezicima. Dakle, na jezicima Otomanske imperije - arapskom, turskom i perzijskom . Kada se uvodi latinica i ćirilica, onda je mali broj žena bio zaista pismen. Trebalo je dosta vremena da se opismeni veći broj ljudi, a  tek sa 1933. godinom kada se otvara i Ženska medresa zahvaljujući progresivnom djelovanju uleme, poput reisa Džemaludina Čauševića, otvoren je put obrazovanja žena u okvirima klasičnog gimnazijskog kurikuluma.

  • Jesu li one mogle dobiti zaposlenje sa završenom Ženskom medresom?

- Iako je Jugoslovenska vlast zatvorila medrese,  šerijatske sudove i religijske kulturne institucije, ono pozitivno što ističu akterke filma jeste da su žene sa diplomom Medrese mogle dobiti posao u državnim institucijama. Veliki dio njih zaposlio se u sudovima, bankama ili školama. Mediha Silajdžić zaposlila se u Arhivu i tu je zaradila i penziju.  

  • Rekli ste mi da je inicijativa ili potreba da se uradi takav film zapravo došla od samih studenata. Koja su bila najčešća njihova pitanja?

- Često se tokom mojih gostovanja vani pokretalo pitanje izvora kulturne tradicije sa ovih prostora o kojima sam govorila. Studenti su najčešće tražili neku referencu, akademski rad ili videomaterijal. Kada je profesorica Catharina Rudvere došla sa Univerziteta u Kopenhagenu da gostuje na Religiskim studijima Univeriziteta u Sarajevu, došle smo do zaključka da bi bilo važno da se napravi videomaterijal o ženama koje žive u ovom gradu i još uče mevlude i tevhide. Tako smo krenule bez  kakvih sredstava i podrške, ali s dobrim namjerom. Univerzitet u Kopenhagenu je kasnije osigurao manji iznos sredstva da možemo platiti troškove snimanja. Ostalo je bio naš pro bono rad ili, kako se nas dvije znamo šaliti, rad za sevap (dobro djelo), što je bio naš doprinos očuvanju ove tradicije.

Studente je posebno zanimao ovaj vid vokalne i poetske tradicije jer se o  razlikuje od prakse koju njeguju muslimani u drugim zemljama. U Sarajevu i BiH je vidljiv je taj spoj Istoka i Zapada, spoj razlilitih jezičkih i književnih tradicija, i jedan specifičan kulturološki izražaj u prakticiranju religijskih obreda koji su osmislile i predvodile žene.

  • S obzirom da ste dugo radile na fimu, pretpostavljam da je i materijal obiman. Ima li zanimljivosti koje se neće naći na filmu, a govore o vremenu koje je prošlo?

- Materijala ima mnogo – preko trideset pet sati. Puno je intervjua i transkripta i dokumenata koje smo sakupile. Sve će to biti pohranjeno na Univerzitetu u Kopenhagenu i u Bošnjačkom institutu Fondacije Adila Zulfikarpašića u Sarajevu. Tako da će budući istraživači i istraživačice moći koristiti taj materijal. Ovaj film je zapravo polog za sva buduća istraživanja o ovim temema. Catharina i ja, recimo, nismo  imale sa čime usporediti ovo naše istraživanje. Sakupile smo mnogo priča, anegdota, ali i historijski važnih podataka. Bule su nam pričale o tome kako su se obredi vremenom mijenjali, kako se jezik mijenjao.

U početku većina obreda izvođena je na arapskom i turskom, a vrlo malo na bosanskom jeziku. Od osamdesetih godina obredi su se sve više izvodili na bosanskom jeziku, što je bio utjecaj razvoja islamske misli na bosanskom jeziku u to vrijeme. U materijalu koji smo sakupili samo jedan dio se direktno odnosi na ove obrede, a ostalo su informacije koje govore o jednom širem društvenom i vjerskom kontekstu, obrazovanju, načinu života i kulturi koja se njegovala i njeguje na ovim prostorima.

Izvor: Al Jazeera