Oglasi

Zeničanin sa robotskom rukom: Motiv za život

Rasim Redžić ostao je bez desne ruke, a ljekari u Njemačkoj su uspjeli da mu ugrade miolectric protezu.
Rasim Redžić danas živi relativno norlmalan životUstupljeno Al Jazeeri

Priča Rasima Redžića ima sretan završetak i samo to bi mogao biti povod da se o njemu piše reportaža. Ali, u priči o Rasimu Redžiću ima mnogo teških i mučnih detalja, koji više od stotina političkih analiza govore u kakvoj zamlji živimo.

Rasim Redžić danas živi gotovo pa normalan život. Ova rečnica zvuči pomalo besmisleno, ali kada vam kažem da je riječ o čovjeku kojem je mašina u pogonu zeničkog Mittala „odbila“ obje ruke onda ćete shvatiti da je to ipak velika stvar. Svaki put kada ga sretnem vidim sretnog i nasmijanog čovjeka, a sitne šale koje izvodi sa svojom „robotskom rukom“ uvijek nasmiju njegove drugare i prijatelje. Baš one koji su mi i rekli za njegovu sudbinu Neldina, Amela i sve druge koji su išli u zeničku osnovnu školu Meša Selimović.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Već na prvom susretu Rasim je uspio od svoje nesreće načiniti šalu i dok sam pomalo u nevjerici pružao svoju desnu ruku prema njegovoj on je stisnuo prste u šaku i rekao „poštujmo mjere opreza“. Taj spontani čin razbio je nelagodu nakon koje se moje srce otvorilo iskreno postavljajući pitanje za pitanjem, a Rasim je strpljenjem čovjeka koji je preživo velike nedaće odgovarao na svako. Kaže, danas živim normalan život, a ova „robotska ruka“ je najbolje protetsko pomogalo koje postoji na svijetu.

Imam osjećaj kao da imam ruku

„Ja bez obzira što nemam ruku imam osjećaj da ja nju imam, da imam šaku. Sa tim komandama otvaranja šake i zatvaranja ja tako funkcionišem sa protezom. Moj mišić, dokle imam ruku, on tu postoji, on je sada povezan sa ovim presađenim mišićem iz noge. Sada ja kad dam komandu kao kada vi hoćete da uzmete čašu tako isto i ja koristim to kao da imam ruku i kada sada stisnem, kada hoću da uzmem čašu to se pretvara u električni signal pomoću baterije koju ima proteza, u njoj imaju motorići i to tako funkcioniše. Proteza ima više funkcija, ali uglavnom sa ta dva signala sve funkcije obavljam. Mogu uzeti čašu, mogu uzeti flašu, mogu rotirati ruku lijevo, desno. Ja samo imam dva signala - otvori šaku, zatvori šaku i sa tim signalima upravljam sa svim funkcijama proteze“.

Danas, kada je život gotovo uspio vratiti u neke aršine normalnog Rasim pokušava shvatiti kako se obreo u situaciji da mu se ljekari bore za život. Kada priča o događaju koji mu je promijenio život to čini sa dozom stoičke pomirenosti; ne krivi nikoga, nije ljut na sudbinu. I zato sa zadivljujućom trezvenošću i smirenošću prepričava kako se sve odigralo, kako su mu ruke ostale priklještene ispod valjka i kako je nakon mnogo peripetija uspio da se izbori za ovozemaljsku pravdu.

Taj aprilski dan 2019. godine neće nikada zaboraviti makar se danas sjeća da prije nesreće nije ni po čemu bio izuzetan. Pamti da je na početku njegove smjene bilo nekih nesuglasica oko komandovanja u procesu proizvodnje.

„Na poslu sam bio šef smjene, radi se o pogonu valjaonica u Mittalu. Pokrenuto je postrojenje, valjci su u pitanju, bilo je nesporuzuma oko komandovanja tako da je pokrenuta pruga, ja nisam izašao i pogon mi je uhvatio desnu ruku i povuklo mi je i onda sam se vjerovatno branio i tako da mi je i lijevu uhvatilo. Valjci su mi na valjačkom stanu uhvatili obe ruke“.

Agonija je trajala nekoliko minuta a nakon što su kolege uspjele zaustaviti rad pogona i podići valjak vidio je svoje smrskane ruke i odmah pomislio „ostaću invalid do kraja života“

„Kada me povuklo udario sam glavom od jedan dio. Na neke momente bio sam ostao bez svijesti i ramenom sam udario i imao sam ranu na desnom licu, bilo mi je lico poderano kao i desno rame. Uglavnom, kada je to sve stalo bio sam pri svijesti, nisam mogao izvaditi ruke i vidio sam da su ruke gotove, sve sam znao šta je. Morao se valjak dizati i trajalo je to nekoliko minuta. Dobro su mi ljudi koji su bili tu pomogli, brzo su reagovali i uspio sam izvaditi ruke, ali čim sam izvadio ruke bio sam pri svjesti i vidio sam da sam invalid do kraja života“.

Loši uslovi u Sarajevu

Odmah je vozilom saniteta prebačen u zeničku bolnicu gdje je previjen i poslan hitno u Sarajevo na KCUS gdje će biti operisan.

„Znači taj dan nesreća se desila oko 10,00 sati, u Sarajevu sam bio oko 12,00. Ja nisam više ništa znao do sutradan, tek sam sutradan oko 10,00 sati došao sebi i prvo što je bilo je da sam pogledao i vidio da nemam desne ruke. Lijeva je bila zamotana sva, bila je ispravljena i doktori su mi rekli da se još ne zna i da se još bore za nju i u pitanju je veliki  upitnik da li će ona ostati. Tako da sam deset dana u Sarajevu bio pod upitnikom da li će ta ruka preživjeti ili će i ona biti amputirana“.

Tokom liječenja u Sarajevu zaražen je MRSA-om. Sve su to stvari koje će otkriti kasnije i koje su mogle biti pogubne za njegovu rehabilitaciju.

„U Sarajevu sam bio dva mjeseca u bolnici. Oni su me otpustili, međutim nije to bilo ni blizu za otpuštanje, ali u Sarajevu sam dobio MRSA-u i ruka je amputirana, nije predviđena za protezu, za ovu modernu protetiku. Tako kada sam došao kući bilo me strašno vidjeti. U Sarajevu su bili loši uslovi, loša higijena i loša njega. Otpušten sam iz bolnnice sa ranama na rukama koje pitanje je da li bi ikada zarasle, ali sam imao sreću pa me firma poslala u Njemačku“.

U Zenici, tokom kućnog oporavka, posjećuje ga generalni direktor Mittala koji, nakon što konstatuje da Rasim uopšte nije dobro, odlučuje da se njegovo liječenje nastavi u medicinskom centru u Njemačkoj. Djeluje se brzo i Rasim odlazi u Minhen na liječenje.

„Kada me generalni direktor obišao kod kuće vidio je da nije u redu ali mi je naglašavao i obećao da će biti proteza koja ima najmodernija u svijetu. Međutim, kada je on došao kući vidio je da nije u redu, da su rane velike. Kada je on uslikao i poslao u svijet vjerovatno su mu javili i za dva dana sam bio u Minhenu, u bolnici. Kada sam tamo došao prvo što je bilo odmah mi je konstatovana MRSA, bakterijska infekcija koja se dobije i koja postoji samo u medicinskim ustanovama“.

Tu problemima nije bio kraj, a nakon prvog pregleda amutiranog dijela ruke doktori Rasima suočavaju sa činjenicama od kojih je doživio šok.

Loše urađena amputacija

„U Njemačkoj su mi odmah rekli za tu protezu, ali mi je doktor rekao da je amputacija urađena tako da ne može ova proteza koja se ugrađuje, jer moja amputacija nije predviđena za takvu protetiku. Nema šta davati nalog tim elektrodama koje regulišu rad proteze. Za mene je to bio šok. Firma mi plaća protezu, a sada je ja ne mogu imati. Ja sam pitao doktora kako je to moguće. Međutim, nisu oni komentarisali. On je meni rekao da oni mogu pokušati da mi iz noge izvade mišić i prebace na desnu ruku i da bi ja preko tog mišića mogao upravljati mioelectric protezom. Rekao mi je da je to skupo i da je skupa operacija, tako da sam se ja vratio kući i to prenio u firmu - to stanje“.

Nakon povratka u Zenicu u kompaniji Mittal dobija radosnu vijest. Firma pristaje snositi sve troškove njegovog liječenja i Rasim se vraća u Njemačku.

„Odobreno mi je to, firma mi je odobrila ta sredstva tako da sam otišao i bio sam dva mjeseca u Minhenu u kliničkom centru. Tu su vrhunski doktori. Direktor klinike je bio glavni na operaciji. Dakle iz lijeve noge mi je izvađen mišić i presađen na desnu ruku. Kada je to urađeno i kada je sve završeno, onda sam išao ponovo u Njemačku i uradio tu protezu“.

Danas, kada se prisjeća tog vremena kaže da je često padao u očaj, ali je uz pomoć supruge uspio prevazići sve životne prepreke i nedaće.

„S obzirom kakva je bila povreda i s obzirom da su u pitanju obje ruke i da znamo šta znači u životu ruka mislio sam da moj žvot neće imati nikakvog smisla, jer je dugo trajalo možda i godinu dana ja nisam mogao ništa raditi dok nisam dobio ruku i dok nisu rane zarasle, jednostavno nisam mogao uzeti ništa. Sve me je morao neko pitati, obući i sve ostalo mi pripomoći. Godinu dana sam bio vezan za suprugu koja je morala da me nahranii, umije, obuče, obuje - ma sve“.

Troškove liječenja snosio Mittal

Troškove liječničkog boravka u Njemačkoj snosila je kompanija Mittal kaže Rasim ističući kako je preživio dvanaest operacija sa narkozom. Tokom liječenja u Njemačkoj boravio je u iznajmljenom medicinskom smještaju, imao je prevoz, hranu, fizioterapeuta, čak i „džeparac“ koji je pokrivao neke druge i neplanirane životne troškove. I kada se vratio u Zenicu sa ugrađenom najsavremenijom protetikom koja postoji na svijetu doživo je neprijatno iznenađenje. U PIO-u mu nisu htjeli priznati status osobe koja je nastradala u procesu rada što je osnovni preduslov za odlazak u invalidsku penziju.

„Pa debelo sam se napatio da dođem do statusa invalidske penzije“, kaže Rasim pomalo ljut na društvo u kojem nikome nije stalo do čovjeka.

„Teško je to ikome objasniti, ali živimo u takvoj državi i takvom sistemu da nemaju ti ljudi koji rade u tim institucijama sluha, nemaju osjećaja. Meni je PIO poslao rješenje da sam nastradao van posla. To je svakome normalnom no coment“.

Borba za promjenu kvalifikacije je trajala mjesecima, ali se Rasim izborio za svoja prava. Danas, živi relativno normalan život. Uvijek je nasmijan, dobro raspoložen, uvijek je spreman govoriti o svojoj sudbini, jer vjeruje da njegova priča može biti motiv ljudima da u najcrnjim životnim situacijama pokušaju naći vedriju i pozitivniju stranu. Jer, život vrijedi žvijeti, kaže Rasim.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.