Žene kao inspiracija i izvor filmskih priča

Praznikovanje Međunarodnog dana žena ili 8. marta obilježava se još od početka 20. stoljeća. Prvobitno je vezan za industrijalizaciju i ekonomsku ekspanziju, koje su za sobom povukle proteste žena zbog loših radnih uvjeta. Njemačka socijalistica Clara Zetkin predložila je 1910. godine na prvoj međunarodnoj ženskoj konferenciji u Kopenhagenu da se 8. mart proglasi Međunarodnim danom žena i otad naovamo on je dobio konture u raznim oblicima, a do danas je ostao kao Dan žena u kojem se prema nježnijem spolu odnosi s poštovanjem koji on zaslužuje, i to ne samo tog jednog dana već i cijele godine.

Biti žena u 21. stoljeću znači konstantnu borbu za izlaz iz nametnutog podređenog položaja u apsolutno “muškom svijetu”, a biti žena u poslijeratnoj bh. kinematografiji, gledajući s jedne strane likove i karaktere koje portretiraju u filmovima, i s one druge, iza kamere, označava ženske društvene borce koji, osim tradicionalnih, kulturoloških i historijskih ožiljaka, i dalje odišu neprevaziđenom ljepotom.

“Lik žene u postratnom bh. filmu doživljava potpuni preobražaj. Tek se u ovom periodu počinju snimati filmovi sa jakim i slojevitim glavnim ženskim likovima koji prevazilaze uobičajne obrasce žene kao majke ili žene kao seksualnog objekta. U savremenom bh. filmu ženski likovi su mnogo raznovrsniji te ih možemo vidjeti kao žene žrtve, žene buntovnice, žene autsajderke, uglavnom jake žene koje su trodimenzionalne”, govori scenaristica Elma Tataragić, dodajući da je zanimljiv odnos scenarista i scenaristica, te režisera i režiserki prema ženskim likovima, ali i prema muškim. “Mislim da se savremeni bh. film ozbiljnije i temeljitije bavi pozicijom žene u našem društvu, te je samim tim i odnos prema ženskim likovima dublji.”

A ti su likovi oni iz filmova nagrađenih Zlatnim medvjedom na Berlinaleu: Grbavica Jasmile Žbanić, koji radnju predstavlja kroz oči silovane žene Esme (Mirjana Karanović) i njene kćerke Sare (Luna Zimić Mijović), Snijeg i Djeca Aide Begić, nagrađenih u Cannesu, sa snažnim ženskim likovima koje portretiraju Zana Marjanović u prvom i Marija Pikić u drugom.

Gotovo u inat

S druge strane, producentica Amra Bašić-Čamo s dva Srebrna medvjeda za filmove koje je producirala (Epizoda u životu berača željeza i Smrt u Sarajevu, oba u režiji oskarovca Danisa Tanovića) tvrdi da je nemoguće govoriti o poziciji žene u bh. kinematografiji bez razumijevanja stanja u kojem se nalazi bh. kinematografija. “Stanje je već godinama jako loše, zapravo sve gore, daleko smo ispod od svih zemalja regiona, a realizacija jednog filmskog projekta u suštini je najčešće isključivo podvig ljudi koji ga vode. Ako se bavite filmom, prečesto imate osjećaj da to radite uprkos situaciji, gotovo u inat. E sad, ako na to dodamo pitanje pozicije žene, posao te uspješne producentice ne izgleda nimalo glamurozno, najčešće nema veze ni sa uspjehom”, navodi Bakšić-Čamo.

“U društvu koje zbog socijalističke prošlosti još ima osjećaj da je ravnopravnost izborena stvar, a u javnom životu žene su na marginama političkih i ekonomskih grupa, u filmskoj industriji situacija je drugačija. Našu kinematografiju u svijetu predstavljaju na najbolji način, kao autorice, producentice, glumice. Međunarodno priznanje pomaže na lokalnom nivou, no mislim da u širem društvenom kontekstu ravnopravnosti nema”, priča Bakšić-Čamo.

Bh. glumica Vedrana Božinović smatra da na osnovu filmova koji su snimani prije rata možemo govoriti o tome šta je bila uloga žene u bh. društvu i koliko je ona i na koji način provocirala filmske stvaraoce. “Tada se snimalo. Danas su domaći filmovi incidenti. Srećom, uvijek pozitivni”, zaključuje Božinović, koja je imala sreću da u čak tri cjelovečernja igrana filma koja je snimila: Djeca Aide Begić, Naša svakodnevna priča Ines Tanović i Smrt u Sarajevu Danisa Tanovića, bude odabrana bez audicije zato što su režiserke i režiser pisali te uloge s njom u planu.

Za mladu režiserku Sabrinu Begović-Ćorić tri otežavajuće okolnosti za profesionalni razvoj jesu biti žena, biti mlada osoba i raditi u polju umjetnosti i kulture. “U Bosni i Hercegovini ne postoji sistemska podrška nijednoj od tri navedene kategorije. U finansijskom smislu postoji podrška kroz javne pozive za kulturu, no ukupna sredstva su jako mala, pa kada se podijele na projekte, riječ je više o poticaju nego o konkretnom finansiranju. Kolegice rediteljice (Aida Begić-Zubčević, Jasmila Žbanić, Ines Tanović), ali i druge kolegice iz kinematografskih zanimanja postavile su jak temelj kad je riječ o poziciji žena autorica na filmu. Upravo su one su za mene inspiracija i motivacija da ne odustanem”, govori Begović-Ćorić.

Ženski rukopis

U regionalnoj filmskoj produkciji, kao i u bh. kinematografiji, dugo je nedostajao tzv. ženski rukopis u pričanju priča o ženama. “Danas već imamo ispričanih priča o ženama kroz prizmu autorica i smatram da su ženski likovi autentično prikazani. U daljnjem radu na nama je da obuhvatimo neispričane priče, da ih donesemo na platno jer je riječ o veoma važnim temama, koje su često sasvim tabuizirane”, smatra Begović-Ćorić, koja je s također mladom režiserkom Nejrom Latić-Hulusić prije sedam godina osnovala producentsku kuću Hava Sarajevo s namjerom da se bavi “ženskim temama”.

Njihov posljednji uradak Undercovered predstavlja jednu sliku o ženama muslimankama koja nije zastupljena u medijima koliko pitanje zabrane nošenja hidžaba ili prisilnog pokrivanja žena. “Zbog takvih sadržaja široka publika ima stereotipnu sliku, koja je razlog mnogih predrasuda. Nekada su predrasude veoma duhovite i simpatične, dok su druge istinski uvredljive”, misli Begović-Ćorić.

Posao kostimografkinje na bh. filmovima Teško je biti fin, Jasmina, Smrt u Sarajevu, između ostalih, uspješno je obavljala Hatidža Nuhić. “Rad na našim filmovima je uvijek avantura. Nikad nisu isti uslovi, pa je to uvijek dodatni izazov, uvijek počinjati ispočetka i prilagođavati se. Biti kostimografkinja na bh. filmu znači biti neizmjerno snalažljiv, komunikativan, dovitljiv, izdržljiv, strpljiv, prilagodljiv. I tako uvijek iznova. Neizmjerno je bitna dobra komunikacija sa rediteljicom / rediteljem i ostalim članovima ekipe filma, jer je upravo ta komunikacija i razumijevanje jedan od ključnih elemenata dobrih rezultata kada je u pitanju kostim”, kaže Nuhić.

Na pitanje kako općenito izgleda žena u bh. filmu, tj. o kakvim sve kostimografskim kreacijama može biti riječ Nuhić govori: “Do sada su to bile većinom slične vremenske epohe – ratni, prijeratni ili poslijeratni period, sa nekim manjim odstupanjima. Iako se čini vrlo sličnim, uvijek rediteljica / reditelj imaju neke svoje posebne poglede ili zahtjeve, a, naravno, i meni je cilj da uvijek kostim ima drugačiji izgled ili osjećaj vezano za sam osjećaj fima bez obzira na to što pripada istom periodu. Nekada su to vrlo realistični kostimi, a nekada ima prostora i za smjelije kostimografske intervencije u slojevima odjeće, koloritu, detaljima. Moram priznati: iako u oba slučaja prethodno slijedi pomno istraživanje, ovi drugi kostimi su mi draži.”

Rezimirajući, rediteljica Aida Begić-Zubčević govori da su žene u Bosni i Hercegovini jači dio populacije: “One su iznijele na svojim leđima strašne stvari, poput gubitka svojih najmilijih, a ipak nisu posrnule u destrukciju i pesimizam. U poređenju sa ženama koje srećem na drugim dijelovima planete naše žene su mnogo spremnije da odole izazovima života i ispune sve uloge na najbolji mogući način. Žene u našoj zemlji su najčešće odlične u svom poslu, brižne majke i domaćice – sve u isto vrijeme. Ponekad mislim da su ispred sebe stavile i prezahtjevne ciljeve. One su moja inspiracija i neiscrpni izvor filmskih priča.”

Izvor: Al Jazeera