Žene čuvari običaja i tradicije Ljutočke doline

Udruženje njeguje tradiciju starih običaja koje uspješno promoviše turistima (Al Jazeera)

U očuvanju kulturne baštine jednog naroda veliku ulogu igraju kulturno-umjetnička društva i lokalna udruženja građana. Često puta su žene glavni i jedini nosioci organizacije i aktivnosti tih kulturno-umjetničkih društava.

Jedno takvo već četiri godine uspješno djeluje u bihaćkoj mjesnoj zajednici Orašac i okuplja osamdeset članica, žena povratnica koje slobodno vrijeme upražnjavaju izradom domaćih ručnih radova. Svoje običaje i tradiciju ljubomorno čuvaju i promoviraju u svakoj prilici i na svakom mjestu.

Sve se može kad se ženske ruke slože

Udruženje žena Ljutočke doline njeguje tradiciju starih običaja koje u saradnji sa Nacionalnim parkom Una vrlo uspješno promoviše turistima koji dolaze u posjetu kulturno-historijskim znamenitostima i prirodnim ljepotama ovog kraja.

Tako su od prodaje rukotvorina ove vrijedne žene osigurale sredstva za rad udruženja oko kojeg se okupljaju i druže, putuju i realiziraju neke značajne projekte. Udruženje djeluje u prostorijama Doma mjesne zajednice, a trenutno raspolaže sa dva velika i jednim malim tkalačkim stanom na kojima nastali mnogi radovi vrijednih ruku orašačkih žena.

Njihovi proizvodi su vrlo traženi zbog toga što kupci prepoznaju njihovu vrijednost i kvalitetu. Osim domaćih jela koje za grupe turista rade po narudžbi, najviše se traže pleteni predmeti, ćilimi i ponjave. Sve što izrade tokom sezone turistima ljeti prodaju na svom štandu kod vodopada Štrbački buk.

“Radimo i djelujemo skoro četiri godine, a okupljamo žene iz naselja Ćukovi, Duljci i Orašac. Bavimo se izradom nakita, pravljenjem suvenira, tkanjem, šivanjem, vezenjem, helkanjem i pletenjem. Također imamo i ketering. Svake sedmice se okupimo i družimo u ovim prostorijama koje nam je dala mjesna zajednica. Sarađujemo sa Nacionalnim parkom Una i putem njih turistima plasiramo naše proizvode. Oni nama jave kada trebaju doći grupe turista i šta oni traže od hrane, mi to pripremimo i prodamo na našem štandu. Turisti vole svu našu domaću hranu i nama to puno znači, jer tokom cijelog ljeta imamo priliku da radimo i zaradimo. Folklornih aktivnosti nemamo jer nema interesovanja žena za to, ali imamo tkalje svoje, imamo žene koje vezu i pletu. Svaka je za nešto zadužena“, priča Iza Džafica, predsjednica Udruženja.

Osim domaćih jela koje za grupe turista rade po narudžbi, najviše se traže pleteni predmeti, ćilimi i ponjave

Sebile Zulić (70) jedna je od osamdeset žena Orašca, okupljenih oko ovog Udruženja koja tka ćilime. Zatekli smo je za tkalačkim stanom za kojim obavlja pripreme za početak tkanja zilije koja se nekad davno koristila kao prostirka u starim tradicionalnim bosanskim kućama.

Za izradu koriste stare krpe i odjevne predmete koje izrezuje. Udruženja je aktivno sa izradom odjevnih predmeta i rukotvorina za domaćinstvo i baštini starinu ovoga kraja, čuvajući tako svoje običaje od zaborava i nastojeći ukazati na njihov značaj za kulturu i tradiciju naroda iz Ljutočke doline.

“Davno nekad sam to radila. Počela sam kao dijete po završetku osnovne škole kad sam imala dvanaest godina i radila to do dvadeset i pete godine, nakon čega sam prekinula jer sam se zaposlila. S obzirom da sam nedavno otišla u penziju i vidim da su se žene okupile i rade, probala sam i vidjela da mi ide i da nisam to zaboravila, tako da sam evo radim i ide polako. Ćilime još nisam počela da radim, a ove manje komade mogu za dan-dva da uradim i prodajemo ih po cijeni od stotinu maraka. Nedavno smo kupili većin tkalački stan i sada će to ići još brže. Da bi se započelo tkati ili što mi kažemo osnivati, potrebne su dvije žene, ali kasnije to ide i jedna žena to sama nastavi raditi“, priča Sebile.

Kulturne aktivnosti kao duhovna terapija

Ističe kako tkanje iziskuje ulaganja puno vremena i pažnje, te ukoliko se napravi najmanja greška, ne može se nastaviti dalje. Tkalački proizvodi se danas najviše upotrebljavaju u stambenim objektima gdje se kao ukras redaju po uglovima, dvosjedima, trosjedima i foteljama, a vrlo rijetko kao prostirka po podu kakav je običaj prije bio.

Prošle tegobe rata

Od preko osamdeset žena koliko ih plaća članarinu, aktivno ih je samo tridesetak. Većina se okupi kada se ide na neko putovanje ili organizuje neka manifestacija. Sve žene okupljene oko ovog Udruženja prošle su tegobe rata i bježanja iz svojih kuća. Zato im sve ovo mnogo znači.

„Moj suprug je ostao tu na Štrbačkom buku gdje su odvajali muškarce od žena. Imala sam troje male djece i snage UN-a su nas spasile kada smo prešli most. Rat smo proveli u Bihaću i onda se po završetku rata vratili na svoja ognjišta“, prisjeća se Sena.

Mladih žena ima vrlo malo, jer mladih u Orašcu toliko i nema. Oni su raseljeni širom svijeta, a dosta ih ima koji trenutno žive i rade u Bihaću. One starije u ovom Udruženju pronašle su razonodu i priliku da slobodno vrijeme iskoriste u pozitivne aktivnosti koje ih, kako su istakle, duhovno nahrani i napuni baterije.

Ljeti je lako, kaže Sena Vojić, ali zimi nemaju posebnih aktivnosti, te im je ovo Udruženje jedini način da uprazne svoje potrebe za druženjem i korisnim radom.

“Ljeti sređujemo bašte, radimo i proizvodimo krompir, luk, papriku i ostale poljoprivredne kulture od kojih pravimo razne proizvode. Neko ima i stoku, proizvodi mlijekom i time se bavimo također. Ali zimi je dosadno, nema se šta raditi i onda se ovdje okupljamo i družimo, idemo u posjete drugim udruženjima“, kaže Sena.

Učestvujući u projektu Udruženja “Žene sa Une”, ove žene su izradile ručni rad koji ilustruje sve ono kroz šta su stanovnici sela u Ljutočkoj dolini prošli tokom ratnog perioda.

Iako je iza njih vrlo teška prošlost koje se nerado prisjećaju, svojim neumornim radom i idejama pokazuju da se sve može uspješno prevazići i pobjediti surovost života u povratničkim naseljima koja su često puta zaboravljena od vlasti. Prkoseći vremenu i sudbini koja je pred njih stavila veoma zahtjevne izazove, ove hrabre žene se ne predaju i sa lica ne skidaju vedrinu i osmijeh.

Izvor: Al Jazeera